Želim da testiram ovo pitanje koje nas sve zanima: da li istrebljenje mora da bude večno? Fokusiran sam na dva projekta o kojima bih želeo da vam pričam. Jedan je projekat Torbarski vuk. Drugi je projekat Lazar i on je fokusiran na žabu Rheobatrachus silus. I bilo bi dobro pitanje zašto smo se fokusirali na ove dve životinje? Prva stvar, svaka od njih predstavlja jedinstvenu porodicu. Izgubili smo celu porodicu. To je veliki deo globalnog genoma koji je nestao. Voleo bih da ga vratimo. Drugi razlog je taj da smo mi ubili ove životinje. U slučaju torbarskog vuka, nažalost, ubili smo svakog kog smo videli. Napravili smo pokolj. U slučaju žabe Rheobatrachus silus možda smo je "pesticidirali" na smrt. Postoji užasna gljiva koja se kreće svetom, koja se zove hitrid gljiva i napada žabe širom sveta. Mislimo da je to ono što je istrebilo ovu žabu i ljudi šire ovu gljivu. I to uvodi vrlo važno etičko pitanje i mislim da ćete čuti ovo mnogo puta kada se bude govorilo o ovoj temi. Mislim da je važno da ako je jasno da smo istrebili ove vrste, onda mislim da imamo ne samo moralnu obavezu da vidimo šta možemo da učinimo povodom toga, nego mislim da je i moralni imperativ da uradimo nešto ako možemo. Ok. Da vam kažem nešto o projektu Lazar. To je žaba. I pomislili ste, žaba. Da, ali to nije bila bilo koja žaba. Za razliku od normalne žabe, koja polaže jaja u vodu, odlazi i poželi dobro svojim žabicama, ova žaba je gutala svoja oplođena jaja, gutala u stomak gde bi trebalo da ide hrana, nije varila jaja i pretvarala je svoj stomak u matericu. U stomaku jaja su se razvijala u punoglavce i punoglavci su se razvijali u žabe i rasli su u stomaku dok konačno jadna žaba ne bi dospela u rizik da eksplodira. Malo kašlje i štuca i izađu napolje mlazevi malih žaba. Kad su biolozi videli ovo bili su jako uzbuđeni. Mislili su: ovo je neverovatno. Ni za jednu životinju, a kamoli za žabu, nije se znalo da radi ovo, da pretvori jedan organ u telu u drugi. Možete da pretpostavite da je i medicinski svet takođe poludeo zbog ovoga. Kad bismo mogli da shvatimo kako ta žaba postiže da joj stomak tako radi, da li ovde postoji informacija koju treba da shvatimo ili bismo mogli korisno da upotrebimo da pomognemo sebi? Ne kažem da želimo da gajimo bebe u svojim stomacima, ali kažem da bismo možda želeli da kontrolišemo želudačnu sekreciju u crevima. I tek što su se svi zagrejali za to, bum! Istrebljena je. Nazvao sam svog prijatelja, profesora Majka Tajlera na univerzitetu u Adelajdu. On je bio poslednja osoba koja je imala ovu žabu, koloniju ovih žaba u svojoj laboratoriji. I rekao sam: "Majk, da slučajno..." ovo je bilo pre 30 ili 40 godina - "da slučajno nisi sačuvao neko zamrznuto tkivo ove žabe?" I on je razmišljao o tome i otišao do svog zamrzivača, na minus 20 stepeni Celzijusa i pretražio je sve u zamrzivaču i na dnu je bila tegla u kojoj su bila tkiva ovih žaba. Ovo je bilo vrlo uzbudljivo, ali nije bilo razloga da očekujemo da ovo funkcioniše jer u ovo tkivo nije bilo stavljeno nimalo antifriza, krioprotektora, da ga čuva dok je zamrznuto. Obično, kao što znate, kad se voda smrzne ona se širi i ista stvar se dešava u ćeliji. Ako zamrznete tkiva voda se širi i oštećuje ili probija ćelijske zidove. Pogledali smo ova tkiva pod mikroskopom. I zapravo nisu izgledala tako loše. Ćelijski zidovi su izgledali netaknuti. Pa smo pomislili: hajde da probamo. Uradili smo nešto što se zove transplantacija jedra somatske ćelije. Uzeli smo jaja srodne vrste, žive žabe i deaktivirali jedro jaja. Koristili smo ultraljubičasto zračenje za to. I onda smo uzeli mrtvo jedro iz mrtvog tkiva istrebljene žabe i ubacili ova jedra u to jaje. Ovo izgleda kao neki projekat kloniranja, kao onaj kojim je proizvedena Doli, ali u stvari je vrlo različit jer je Doli bila živa ovca u živim ćelijama ovce. To je bilo čudo, ali je bilo izvodljivo. Ono što mi pokušavamo da uradimo je da uzmemo mrtvo jedro iz istrebljene vrste i stavimo ga u potpuno drugu vrstu i očekujemo da to funkcioniše. U stvari, nemamo pravog razloga da očekujemo da hoće i probali smo na stotine puta. I baš u februaru, poslednji put kad smo radili ove oglede, video sam da čudo počinje da se dešava. Otkrili smo da većina ovih jaja nije funkcionisala, ali onda iznenada jedno od njih je počelo da se deli. To je bilo tako uzbudljivo. I onda se jaje podelilo ponovo. I ponovo. I uskoro smo imali embrione u ranom stadijumu formirane od stotina ćelija. Čak smo testirali i DNK nekih od ovih ćelija i DNK istrebljene žabe je u ovim ćelijama. Tako da smo vrlo uzbuđeni. Ovo nije punoglavac. Nije ni žaba. Ali je veliki napredak na putu ka proizvodnji ili vraćanju istrebljene vrste. I ovo je novost. Nismo ovo ranije javno objavili. Uzbuđeni smo. Uspeli smo da pređemo ovu tačku. Sada hoćemo da ova lopta ćelija počne da gastrulira, da se savije tako da proizvede druga tkiva. Nastaviće i proizvešće punoglavca i onda žabu. Pratite ovo. Mislim da ćemo učiniti da se ova žaba vrati ponovo u svet. Hvala vam. (Aplauz) Nismo još to uradili, ali spremite svoje aplauze. Drugi projekat o kome želim da vam pričam je projekat Torbarski vuk. Torbarski vuk većini ljudi liči malo na psa ili možda na tigra jer ima pruge. Ali nije u srodstvu ni sa jednim. On je torbar. Podizao je mlade u torbi kao koala ili kengur i ima dugu istoriju, dugu, fascinantnu istoriju koja ide 25 miliona godina unazad. Ali je to isto tako i tragična istorija. Prvi, koga vidimo, se pojavljuje u drevnim prašumama Australije pre oko 25 milona godina i Društvo Nacionalne geografije nam pomaže da istražimo ove naslage fosila. Ovo je Riversli. U tim fosilnim stenama su neke neverovatne životinje. Pronašli smo torbarske lavove. Pronašli smo kengure mesoždere. To nije onaj kengur kakvim ga obično zamišljate već su to kenguri koji jedu meso. Pronašli smo najveću pticu na svetu, veću od one koja je bila na Madagaskaru i ova je takođe bila mesožder. To je bila džinovska, čudna patka. Ni krokodili se nisu isto ponašali u to vreme. Zamišljate krokodile kako rade svoje gadne stvari dok sede u barama. Ovi krokodili su u stvari bili na kopnu i čak su se penjali na drveće i skakali na plen na zemlji. U Australiji smo imali "bacajuće krokodile". Oni stvarno postoje. Ali oni se nisu bacali samo na druge čudne životinje već takođe na torbarske vukove. Bilo je pet različitih vrsta torbarskih vukova u ovim drevnim šumama i varirali su od ogromnih, preko onih srednje veličine do onih koji su bili otprilike veličine čivave. Paris Hilton bi mogla da nosi jednog od njih u maloj tašni dok "bacajući krokodil" ne padne na nju. U svakom pogledu to je bilo fascinantno mesto, ali na žalost, Australija nije ostala ovakva. Klimatske promene su uticale na svet u dugom vremenskom periodu i postepeno, šume su nestale, zemlja je počela da se suši i broj vrsta torbarskih vukova je počeo da opada, sve do pre pet miliona godina, samo je jedna ostala. Pre 10.000 godina nestali su sa Nove Gvineje i nažalost, pre 4.000 godina, neko je, ne znamo ko je to bio, uveo dingoe - to je vrlo arhaična vrsta psa - u Australiju. Kao što možete da vidite, dingo je vrlo sličan po obliku tela torbarskom vuku. Ta sličnost znači da su se verovatno takmičili. Jeli su istu vrstu hrane. Čak je moguće da su Aboridžini čuvali neke od ovih dingoa kao kućne ljubimce i zbog toga su možda imali prednost u borbi za preživljavanje. Sve što znamo je da su ubrzo posle dovođenja dinga torbarski vukovi istrebljeni na australijskom kopnu i posle toga su samo preživeli na Tasmaniji. Sledeći tužni deo priče o torbarskom vuku je taj da su 1788. stigli Evropljani i doneli sa sobom stvari koje su im bile vredne, uključujući i ovcu. Videli su torbarskog vuka na Tasmaniji i pomislili: čekaj, ovo neće ići. Ovaj će da pojede sve naše ovce. U stvari, to se nije dogodilo. Divlji psi su pojeli nekoliko ovaca, a torbarski vukovi su lažno optuženi. Odmah zatim, vlada je rekla: hajde da ih se rešimo i platili su ljude da ubiju svakog kog sretnu. Do ranih 1930-ih, 3.000 do 4.000 torbarskih vukova je ubijeno. To je bila katastrofa i bili su blizu da dostignu vrhunac. Pogledajte ovaj snimak. Veoma me rastužuje jer je to fascinantna životinja i izgleda neverovatno da smo imali tehnologiju da to snimimo pre nego što je skočila u ponor istrebljenja i nismo u tom momentu, nažalost, imali ni molekul brige za dobrobit ove vrste. Ovo su fotografije poslednjeg preživelog torbarskog vuka, Bendžamina, koji je bilo u zoološkom vrtu Bomaris u Hobartu. Da situacija bude još gora, pošto je cela vrsta skoro počišćena, kad je ova životinja uginula zbog nebrige čuvari je nisu pustili u kavez na hladno veče u Hobartu. Uginula je od izlaganja nepovoljnim uslovima i ujutru, kad su našli Bendžaminovo telo, i dalje su tako malo marili za ovu životinju da su bacili telo na đubrište. Da li mora da ostane ovako? 1990. bio sam u Australijskom muzeju. Bio sam fasciniran torbarskim vukovima. Oduvek sam opsednut ovim životinjama. I proučavao sam lobanje pokušavajući da shvatim njihovu vezu sa drugim vrstama životinja i video sam ovu teglu i ovde, u tegli je bila mala štenica torbarskog vuka možda šest meseci stara. Čovek koji je našao i ubio majku, konzervirao je štene u alkoholu. Ja sam paleontolog ali znam da je alkohol DNK prezervativ. Ali ovo je bilo 1990. i pitao sam moje prijatelje genetičare da li bismo mogli da razmišljamo o tome da otvorimo ovo štene i izdvojimo DNK ako je tamo i onda ćemo u nekom momentu u budućnosti iskoristiti ovu DNK da vratimo torbarskog vuka? Genetičari su se smejali. Ali to je bilo šest godina pre Doli. Kloniranje je bilo naučna fantastika. Nije se desilo. Ali iznenada kloniranje se desilo. I pomislio sam, kad postanem direktor Australijskog muzeja, probaću ovo da uradim. Sastavio sam tim. Otvorili smo štene da vidimo šta ima unutra i našli smo DNK torbarskog vuka. Bio je to "eureka momenat". Bili smo vrlo uzbuđeni. Nažalost, našli smo takođe puno ljudskih DNK. Svaki stari kustos koji je bio u tom muzeju video je ovaj divan uzorak, stavio ruku u teglu, izvadio ga i pomislio: "Oh, vidi ovo", buć, spustio ga nazad u teglu kontaminirajući ovaj uzorak. I to je bilo zabrinjavajuće. Ako je ovde cilj bio da izvadimo DNK i iskoristimo je kasnije da vratimo torbarskog vuka, onda ono što nismo želeli kad je informacija ubačena u mašinu i točak okrenut i svetla bljesnula, je to da smežurani stari grozni kustos izleti sa druge strane mašine. To bi veoma usrećilo kustosa ali ne bi usrećilo nas. Tako da smo se vratili ovim uzorcima i počeli da kopamo i naročito smo tražili u zubima u lobanji, čvrstim delovima gde ljudi nisu mogli da stave svoje prste i našli smo mnogo kvalitetniju DNK. Našli smo mitohondrijske gene jedra. Tamo su. I dobili smo ih. Ok. Šta bismo mogli da uradimo sa ovim? Džordž Čerč je u svojoj knjizi "Ponovno rođenje" pomenuo mnoge tehnike za rad sa fragmentisanom DNK koje brzo napreduju. Nadali bismo se da ćemo moći da vratimo tu DNK u održivom obliku i onda, kao što smo uradili sa projektom Lazar, stavimo to u jaje domaćinske vrste. To mora da bude druga vrsta. Šta bi to moglo da bude? Može li da bude tasmanijski đavo? Oni su u daljem srodstvu sa torbarskim vukovima. I onda će tasmanijski đavo roditi torbarskog vuka. Kritičari ovog projekta kažu: čekajte. Torbarski vuk, tasmanijski đavo? To će boleti. Ne, neće. Oni su torbari. Oni rađaju bebe veličine žele bombone. Taj tasmanijski đavo čak neće ni znati da se okotio. Pomisliće, ukratko, da je to najružnija beba tasmanijskog đavola na svetu, pa će mu možda biti potrebna pomoć u daljem odgajanju. Endru Pask i njegove kolege su pokazali da ovo možda neće biti protraćeno vreme. i to je ono kako bismo u budućnosti, gde još nismo stigli, ali to je ono kako želimo da razmišljamo. Oni su uzeli malo od ove iste konzervirane DNK torbarskog vuka i sastavili je u genom miša, ali su je obeležili tako da će se bilo šta što je ova DNK torbarskog vuka proizvela pojaviti u plavozelenoj boji kod bebe miša. Drugim rečima, ako su tkiva torbarskog vuka proizvedena od DNK torbarskog vuka, to će moći da se prepozna. Kad je beba izašla bila je puna plavozelenih tkiva. I to nam govori da, ako možemo da ponovo sastavimo taj genom, ubacimo ga u živu ćeliju, on će proizvesti tkiva torbarskog vuka. Da li je to rizik? Uzeli ste malo od jedne životinje i umešali to u ćeliju druge vrste životinje. Da li ćemo dobiti Frankenštajna? Neku vrstu hibridne himere? I odgovor je: ne. Ako je DNK jedra koja ide u ovu hibridnu ćeliju, DNK torbarskog vuka, to je onda jedino što će ispasti sa donje strane đavola. Ako možemo da uradimo ovo, možemo li da ga vratimo u divljinu? Ovo je ključno pitanje za sve. Da li mora da ostane u laboratoriji ili ga možemo vratiti tamo gde pripada? Možemo li ga vratiti na tron kralja zveri na Tasmaniji, gde pripada, obnoviti taj ekosistem? Ili se Tasmanija promenila toliko da to više nije moguće? Bio sam na Tasmaniji u mnogim delovima gde su torbarski vukovi bili uobičajeni. Čak sam i govorio sa ljudima, kao sa Piterom Karterom ovde, koji je imao 90 godina kada sam razgovarao sa njim, ali 1926. ovaj čovek i njegov otac i brat hvatali su torbarske vukove. Hvatali su ih zamkama. I kada sam govorio sa ovim čovekom gledao sam u njegove oči i mislio: iza tih očiju je mozak koji ima sećanja na to kako su torbarski vukovi izgledali, kako su mirisali, kako su zvučali. Vodio ih je okolo na konopcu. On ima lična iskustva za koja bih dao levu nogu da ih imam u svojoj glavi. Svi bismo voleli da nam se tako nešto desilo. Pitao sam Pitera da li bi možda mogao da nas odvede tamo gde je hvatao ove torbarske vukove. Interesovalo me je da li se okruženje izmenilo. Napregao se da se seti. Mislim, to je bilo skoro 80 godina pre njegovog boravka u ovoj kolibi. U svakom slučaju, poveo nas je niz stazu i tačno tamo gde se sećao bila je koliba i oči su mu zasuzile. Pogledao je kolibu. Ušli smo unutra. Drvene ploče su bile na zidovima kolibe gde su on, njegov otac i njegov brat spavali noću. I rekao mi je, kako mu je sve naviralo u sećanje. Rekao je: "Sećam se torbarskih vukova koji su kružili oko kolibe pitajući se šta je unutra" i rekao je da su pravili zvuke kao: "Jip! Jip! Jip!" Sve ovo su delovi njegovog života i onoga čega se seća. I moje ključno pitanje Piteru je bilo: da li se promenilo? I rekao je da nije. Šume na južnoj plaži su okruživale njegovu kolibu baš kao i kad je on bio tamo 1926. Pašnjaci su se prostirali. To je klasično stanište torbarskog vuka. I životinje u ovim oblastima su bile iste kao i u vreme kad je torbarski vuk bio tamo. Da li bismo onda mogli da ga vratimo tamo? Da. Je li to sve što bismo uradili? I ovo je interesantno pitanje. Ponekad možda možete da ga vratite, ali da li je to najsigurniji način da obezbedite da više nikada ne dođe do istrebljenja, i ja mislim da nije. Mislim da je postepeno, kako gledamo vrste širom sveta, postala neka vrsta mantre da je u porastu nesigurnost divljeg sveta u divljini. Volimo da mislimo da nije, ali znamo da jeste. Trebaju nam druge paralelne strategije. I ovo je jedna koja me zanima. Neki od torbarskih vukova koje smo stavili u zoo vrtove u utočišta, čak i u muzeje, imali su otiske od ogrlice na vratu. Čuvali su ih kao ljubimce i znamo puno priča i sećanja iz šume ljudi koji su ih držali kao ljubimce i oni kažu da su bili divni, druželjubivi. Ovaj je došao iz šume da liže ovog dečaka i sklupčao se pored kamina da spava. Divlja životinja. I želeo bih da postavim pitanje, svi treba da mislimo o ovome. Da nije bilo zabranjeno držati ove torbarske vukove kao ljubimce, da li bi onda oni bili istrebljeni? Siguran sam da ne bi. Treba da mislimo o ovome u današnjem svetu. Da li bi približavanjem životinja sebi tako da ih onda vrednujemo, možda ukinuli njihovo istrebljavanje? To je tako važna tema za nas jer ako to ne uradimo, gledaćemo više ovih životinja kako padaju u ponor istrebljenja. Što se mene tiče, zbog ovoga pokušavamo da radimo ove projekte vraćanja vrsta u život. Pokušavamo da obnovimo onu ravnotežu u prirodi koju smo mi sami poremetili. Hvala vam. (Aplauz)