Zamislio kipara koji
gradi skulpturu,

razbijajući kamen
svojim alatom.

Michelangelo je to 
elegantno opisao rekavši,

"Svaki komad kamena sadrži
skulpturu u sebi,

a zadatak kipara je otkriti ju."

No, što ako bi radio
u suprotnom smjeru?

Ne iz čvrštog kamenog bloka,

nego iz gomile prašine,

spajajući na neki način milijune ovih
čestica kako bi formirao skulpturu.

Znam da je to apsurdna ideja.

Vjerojatno neizvediva.

Jedini način na koji možemo
dobiti skulpturu iz prašine je

da se skulptura sam isklesa --

ako bismo na nekako mogli
okupiti zajedno milijune ovih čestica

kako bi formirale skulpturu.

No, koliko god to čudno zvučalo,

upravo je to problem na kojem
radim u svom laboratoriju.

Ne gradim kamenom,

gradim koristeći se 
nanomaterijalima.

Radi se o nevjerojatno sitnim,
fascinantnim malenim stvarima.

Tako si maleni da kad bi ovaj upravljač bi
nanočestica,

ljudska dlaka bila bi veličine ove sobe.

One se nalaze u srcu
nanotehnologije..

za koju smo zasigurno svi čuli,

i svi smo čuli kako će ona 
sve promijeniti.

Kad sam bio na diplomskom
studiju,

bilo je to najuzbudljivije doba za
rad u nanotehnologiji.

Nova znanstvena otrkirća bila
su posvuda.

Konferencije bile su prepune,

mnogo je novca stizalo iz
fondova.

Zato što

kad objekti postanu 
jako mali

njima upravljaju drugačiji zakoni
koji upravljaju obični objektima.

poput onih s kojim smo
mi u kontaktu.

To nazivamo kvantnom mehanikom.

Ona nam kaže da možemo
utjecati na njihovo ponašanje

poput dodavanja ili
oduzimanja atoma,

ili savijanjem materijala.

Poput najmoćnijeg alata.

Mi smo se tim bavili --

čitava generacija diplomskog
studija.

Pokušavali smo naparviti super brza
računala koristeći nanomaterijale.

Stvarali smo kvannte točke

koje bi jednog dana u tijelu
pronalazile i uništavale bolest.

Postajale su i gruper koje 
su