Počeo bih, ako mi dozvolite,
pričom o pužu iz Pejzlija.
U veče 26. avgusta
1928. godine,
Mej Donahju je uhvatila
voz iz Glazgova
do grada Pejzlija, 11 kilometara
istočno od grada,
i tamo je u kafe Velmedou
pila škotski koktel sa sladoledom,
mešavinu sladoleda i piva od đumbira,
koji joj je kupio prijatelj.
Pivo od đumbira je bilo
u smeđoj, neprovidnoj flaši
sa nalepnicom na kojoj je pisalo:
,,D. Stivenson, Ulica Glen, Pejzli''.
Popila je jedan deo
ali kako je ostatak đumbirovog
piva bio sipan u njenu čašu,
puž u stanju raspadanja
isplivao je na površinu iste.
Tri dana kasnije, primljena je
u bolnicu u Glazgovu
gde su joj ustanovljeni težak slučaj
upale probavnog trakta i šok.
Slučaj Donahju protiv Stivensona,
koji je usledio
postavio je važan pravni presedan:
Za Stivensona, proizvođača
đumbirovog piva,
smatrano je da ima dužnu pažnju
prema Mej Donahju,
iako oni nisu imali nikakav ugovor,
i iako ona nije čak ni kupila piće.
Jedan od sudija, Lord Atkin,
opisao je to ovako:
Morate se pobrinuti da izbegnete
dela ili propuste
za koje možete da pretpostavite
da je moguće da povrede vašeg suseda.
Svakako, bez obaveze
dužne pažnje, moramo se zapitati
koliko bi ljudi moralo da dobije
gastroenteritis pre nego što bi
Stivensonova proizvodnja bila prekinuta.
Molim vas, zapamtite
tu priču o pužu iz Pejzlija,
zato što ona predstavlja bitan princip.
Prošle godine, Udruženje Hansard,
nevladina dobrotvorna organizacija
koja se zalaže za očuvanje
parlamentarne demokratije
i ohrabrivanje većeg uključivanja
javnosti u politiku,
objavilo je, pored svog
godišnjeg pregleda
političkih aktivnosti, dodatni deo
posvećen u potpunosti
politici i medijima.
Ovo su samo neki od prilično
deprimirajućih zaključaka
tog istraživanja.
Tabloidi ni na koji način
ne unapređuju političku svest
svojih čitalaca,
koja je slična onima koji
uopšte ne čitaju novine.
Verovatnoća da će se
čitaoci isključivo tabloida složiti
sa negativnim pogledom
na politiku je dvaput veća
nego kod ljudi koji ne čitaju novine.
Oni ne samo da su manje politički aktivni.
Oni prate medije koji ohrabruju
njihovo negativno vrednovanje politike,
doprinoseći fatalističkom i ciničnom
stavu prema demokratiji
i njihovoj ulozi unutar iste.
Nije ni čudo što je
zaključak izveštaja da
u ovom slučaju, štampa,
a posebno tabloidi,
ne ispunjavaju i ne shvataju važnost
svoje uloge u našoj demokratiji.
Sumnjam da bi iko
od ovde prisutnih mogao
ozbiljno da ospori takvo viđenje stvari.
Ali, ako je Hansard u pravu,
a obično to jesu,
onda se suočavamo
sa veoma ozbiljnim problemom,
i ja bih želeo da se
u narednih deset minuta
fokusiram na njega.
Od slučaja sa pužem iz Pejzlija,
a posebno tokom poslednje decenije,
mnoga mišljenja su nastala
o samoj definiciji dužne pažnje
i njenoj povezanosti sa brojnim
aspektima civilnog stanovništva.
Uopšteno, dužna pažnja
nastaje kada pojedinac
ili grupa pojedinaca započne aktivnost
za koju postoji mogućnost
da može da naudi drugima,
bilo fizički, mentalno ili ekonomski.
Ovo se posebno odnosi
na neke očigledne oblasti,
poput našeg saosećanja
za decu i mlade,
za osoblje, i za stare i nemoćne.
Retko se, ako i ikad, to prenosi
na jednako važna pitanja
o krhkosti sadašnjeg sistema vlade,
do predstave o tome da su
iskrenost, tačnost i neutralnost
presudni za proces izgradnje
i primene informisane,
demokratije u kojoj svi učestvuju.
I što više o tome razmišljate,
čudnije izgleda.
Pre par godina,
imao sam zadovoljstvo
da otvorim novu školu
na severoistoku Engleske.
Učenici su je nazvali Akademija 360.
Dok sam hodao kroz impresivni,
staklom prekriven atrijum,
ispred sebe, ispisano na zidu
slovima nalik na vatru
ugledao sam poznatu
naredbu Marka Aurelija:
Ako nije istina, nemoj reći;
ako nije ispravno, nemoj uraditi.
Profesor me je video
kako gledam u to
i rekao je: ,,To je moto naše škole''.
Dok sam išao vozom
nazad za London,
nisam mogao to da izbacim iz glave.
Razmišljao o tome
da li nam je zaista bilo potrebno
preko 2000 godina da dođemo do toga
da ta jednostavna rečenica
predstavlja ono što najmanje
očekujemo jedni od drugih.
Zar nije vreme da razvijemo koncept
dužne pažnje
i proširimo ga da uključi brigu
o zajedničkim, ali sve ugroženijim
demokratskim vrednostima?
Pored svega, odsustvo dužne pažnje
u mnogim profesijama
može prelako dovesti do optužbi za nehat,
a kada je to slučaj,
možemo li zaista živeti sa mišlju
da smo nehajni
prema zdravlju sopstvenog društva
i vrednostima koje ga suštinski održavaju?
Da li bi iko mogao da kaže,
argumentovano,
da su isti mediji koje je Hansard osudio
preduzeli dovoljne mere
da izbegnu ponašanje
za koje su lako mogli da predvide
da će urušiti ili oštetiti
naše krhke demokratske vrednosti?
Sigurno ima onih koji će tvrditi
da bi se ovo lako moglo svesti
pod cenzuru, iako autocenzuru,
ali ne prihvatam taj argument.
Sigurno je moguće
izbalansirati slobodu govora
sa širim moralnim i društvenim vrednostima.
Objasniću i zašto primerom uzetim
iz karijere koju sam imao kao reditelj.
Sve to vreme, nikada nisam prihvatio
da reditelj treba da se
upusti u stavljanje
sopstvenog posla izvan
ili iznad onoga za šta
veruje da je dostojno vrednosti
kojima se vodi u životu,
sopstvene porodice,
i budućnosti društva u kom svi mi živimo.
Otići ću i dalje.
Odgovoran reditelj nikada ne bi
trebalo da obezvredi svoj rad
do tačke u kojoj taj rad
postaje išta manje od istine
o svetu koji on sam želi da nastanjuje.
Sa moje tačke gledišta, reditelji,
novinari, pa čak i blogeri,
moraju se suočiti
sa društvenim očekivanjima
koja dolaze sa kombinovanjem
moći koju ima njihov medij
i njihovim izoštrenim
profesionalnim umećem.
Očigledno, ovo nije obavezna dužnost,
ali za talentovanog reditelja
i odgovornog novinara,
ili blogera, čini mi se da je neophodna.
Moramo uvek imati na umu
da je naša ideja
o ličnoj slobodi i njenom pratiocu,
umetničkoj slobodi,
još uvek prilično nova
u istoriji ideja zapadne kulture,
i iz tog razloga je često potcenjena
i brzo može biti narušena.
To je privilegija koja se lako gubi,
a jednom izgubljena,
jednom predana,
može se pokazati kao nešto
što se jako teško dobije nazad.
U prvoj liniji odbrane
moraju biti naši sopstveni standardi,
ne oni koji su nam propisani
od strane cenzora ili zakonodavstva,
već naši sopstveni standardi
i integritet.
Integritet sa kojim se suočavamo
sa onima sa kojima radimo
i standardi kojima funkcionišemo
unutar društva.
I ovi naši standardi
treba da budu jedno sa održivim
društvenim poretkom.
Oni su deo kolektivne odgovornosti,
odgovornosti umetnika i novinara
da se nose sa svetom onakvim
kakav on zaista jeste,
a ovo, za uzvrat, mora ići zajedno
sa odgovornošću onih
koji vode društvo
da se isto tako suoče sa tim svetom,
ne padajući u iskušenje
da se koriste
razlozima njegove bolesti.
Ipak, kao što je i postalo jasno
u poslednjih par godina,
takva odgovornost je u velikoj meri
napuštena od strane
ogromnog broja medija.
Kao posledica toga,
u čitavom Zapadnom svetu,
previše pojednostavljena
načela onih koji se bune
i njihov apel uveliko razočaranoj
starijoj populaciji
uz ravnodušnost i bavljenje trivijalnostima
koje generalizuju mlade,
sve zajedno, ova i druga slična
savremena odstupanja
prete da iscede život
iz aktivne, potkrepljene debate
i učestvovanja,
sa naglaskom na aktivnost.
Najvatreniji zastupnici ljudskih prava
mogu tvrditi
da je sud trebalo da odbaci
slučaj Donahju protiv Stivensona
i da bi Stivenson na kraju svakako
morao da prekine proizvodnju
ukoliko bi nastavio da prodaje
pivo u kom ima puževa.
Mislim ipak da većina nas prihvata
da država propiše dužnu pažnju,
ali ključna reč ovde je ,,razumno''.
Sudije mogu postaviti pitanja poput,
da li su preduzete razumne mere
i da li su se mogle predvideti
posledice nekih dela?
Daleko od naglašavanja
dominantne moći države,
voleo da primenimo
mali test zdravog razuma
na one u medijima
koji, nakon svega,
postavljaju sadržaj i ton
velikog dela našeg demokratskog diskursa.
Demokratija, da bi funkcionisala,
zahteva da
razumni ljudi izdvoje vreme
da razumeju i razgovaraju
o teškim, ponekad jako
kompleksnim stvarima,
i da to čine u atmosferi koja teži
razumevanju koje vodi makar do,
ako ne dogovora, onda produktivnog
kompromisa.
Politika se svodi na izbore,
a unutar tih izbora,
svodi se na prioritete.
Radi se o pomirenju suprotnih prioriteta
kad god i gde god je to moguće
zasnovano na činjenicama.
Ukoliko su same činjenice iskrivljene,
vrlo je verovatno da će rešenja
samo dovesti do daljeg konflikta,
sa svim problemima
i ograničenjima u društvu
koja će neizbežno uslediti.
Mediji moraju da odluče:
da li vide svoju ulogu
kao senzacionalističku
ili kao informativnu?
Jer na kraju, sve se svodi na kombinaciju
poverenja i vođstva.
Pre pedeset godina, ove nedelje,
predsednik Džon F. Kenedi
održao je dva revolucionarna govora;
prvi o razoružanju,
i drugi o građanskim pravima.
Prvi je gotovo odmah
doveo do Sporazuma
o zabrani nuklearnih proba,
a drugi je doveo do Povelje
o građanskim pravima 1964. godine,
i oba predstavljaju
ogromne skokove u napredak.
Demokratija, sa dobrim vođstvom
i dobrom informisanošću,
može da postigne velike stvari,
ali postoji jedan preduslov.
Moramo da verujemo
da oni koji donose odluke
to rade ne u svom najboljem interesu,
već u interesu celog naroda.
Potrebne su nam opcije
zasnovane na činjenicama,
jasno predočenim,
ali ne one opcije nekoliko moćnih
i potencijalno manipulativnih korporacija
koje jure svoje interese,
već jasne, nepristrasne informacije
pomoću kojih ćemo
izvesti sopstvene zaključke.
Ukoliko želimo da obezbedimo
pristojan, ispunjen život
za našu decu, i za decu naše dece,
moramo do najviše
moguće mere da usavršimo
dužnu pažnju za živu,
i nadajmo se trajnu, demokratiju.
Hvala vam što ste me saslušali.
(Aplauz)