"Osjetih pogreb, u svom mozgu,
A Žalobnici uzvrzmani
Gaze - i gaze - sve dok ne bi
Ko da moj um se probi vani
A kad su sjeli, svi,
Obred je poput bubnja
stao da bije - i bije sve dok ne pomislih
Da moja pamet obamrije
A kada čuh da kovčeg dižu
I kroz dušu mi škripe one
Iste olovne čizme, opet,
Prostori tada - stade da zvone,
Ko da su sva nebesa - zvono
A biće, samo uvo samo,
Tišina, i ja, čudno pleme
Ovdje, brodolomno i samo
Tad u Razumu puče Daska
I padala sam niže, niže,
Po jedan svijet zgodih svakim
Uronom – i kraj znanja stiže".
Poznajemo depresiju kroz metafore
Emily Dickinson prenijela ju je jezikom,
Goya u slici.
Dio svrhe umjetnosti
je da opiše takva ikonska stanja.
Sebe sam uvijek smatrao jakim,
jedan od onih koji bi mogli preživjeti
u koncentracionom logoru.
Godine 1991 doživio sam nekoliko gubitaka
Majka mi je umrla,
veza mi je pukla,
vratio sam se nazad u SAD
nakon nekoliko godina u inostranstvu,
i izašao sam čitav iz svih tih iskustava.
Ali 1994, tri godine poslije,
počeo sam gubiti interest za skoro sve.
Nisam ništa želio raditi
što sam prije želio,
i nisam znao zašto.
Suprotno od depresije
nije sreća, nego životna snaga,
i životna snaga je ono
što se činilo da curi iz mene u tom trenutku.
Sve što je trebalo uraditi
se činilo kao previše posla.
Došao bih kući
i vidio bih crveno svjetlo kako bljeska na telefonskoj sekretarici
i umjesto da budem oduševljen da čujem prijatelje,
pomislii bih,
"Koliko puno ljudi moram nazvati."
Ili bih odlučio da jeden,
i onda bih pomislio, ali moram izvaditi hranu
i staviti je na tanjir
i izrezati, žvakati, progutati,
i činilo mi se kao Križni put.
Jedna od onih stvari koja se često ispusti
u raspravi o depresiji
je da znamo da je smiješno.
Znamo da je smiješno dok prolazimo kroz to iskustvo.
Znamo da većina ljudi uspijeva
da sasluša poruke i jede
i tušira se
i izađe na prednja vrata
i to nije velika stvar,
ali smo opet pod njenom kontrolom
ali ne možemo naći način da je izbjegnemo.
I tako sam osjećao da manje radim
manje mislim
i manje osjećam.
Bila je to vrsta ništavnosti.
A onda je nastupila anksioznost.
Ako mi kažete da moram
biti depresivan sljedeći mjesec,
rekao bih, "Samo ako bude gotovo u novembru, onda mogu."
Ali ako mi kažete,
"Moraš imati akutnu aksioznost sljedeći mjesec,"
radije bih se ubio neko prošao kroz to.
To je osjećaj svo vrijeme
kao da hodate
i okliznete se ili spotaknete se
i zemlja juri prema vama,
ali umjesto da traje pola sekunde, kao obično,
traje 6 mjeseci.
To je osjećaj stalnog straha
ali ne znajući čega se bojimo.
I u tom trenutku sam počeo misliti
da je živjeti prebolno,
i da jedini razlog da neko ne počini samoubistvo
jeste da ne povrijedi druge ljude.
Najzad, jednog dana sam se probudio
i pomislio da sam možda imao moždani udar,
jer sam ležao u krevetu potpuno zamrznut,
gledajući u telefon, pomislio sam,
"Nešto nije uredu, trebam pomoć,"
i nisam mogao ispružiti ruku
da podignem slušalicu i okrenem broj.
Na poslijetku, nakon puna četiri sata ležanja i zurenja,
telefon je zazvonio,
i nekako sam uspio da se javim.
To je bio moj otac,
rekao sam, "U ozbiljnoj sam nevoji.
Moramo poduzeti nešto."
Naredni dan počeo sam sa ljekovima
i terapijom.
Također sam počeo misliti
o ovim užasnim pitanjem:
Ako nisam snažna osoba
koja bi mogla preživjeti u koncentracionom logoru,
ko sam onda ja?
Ako moram uzimati ljekove,
da li sam ono što jesam zbog tog lijeka
ili neko drugi?
I kako se osjećam zbog toga
što postajem neko drugi?
Imao sam dvije prednosti u toj borbi.
Prvo je što sam znao, objektivno govoreći,
da imam lijep život,
i ako bih samo ozdravio,
postoji nešto s druge strane
zbog čega vrijedi živjeti.
Drugo je da sam imao pristup dobrom liječenju.
Ali svejedno stanje se poboljšavalo pa pogoršavalo,
i poboljšavalo pa pogoršavalo
i poboljšavalo pa pogoršavalo,
i konačno sam shvatio
da ću biti na lijekovima
i terapijama zauvijek.
Pomislio sam, "Da li je ovo hemijski problem
ili psihološki?
I da li zahtijeva hemijski ili filozofski lijek?"
Nisam mogao da shvatim koje.
I onda sam shvatio da zapravo,
nismo napredovali dovoljno ni u jednom području
da bismo objasnili stvari u potpunosti.
I hemijski i psihološki lijek
imaju svoju ulogu,
također sam shvatio da je depresija nešto
duboko upleteno u nama
da se ne može otpetljati
iz našeg karaktera i ličnosti.
Želim reći da su liječenja koja imamo
za depresiju užasna.
Nisu baš uspješna.
Veoma su skupa.
Imaju bezbroj posljedica.
To je katastrofa.
Ali ja sam zahvalan što živim sada
a ne prije 50 godina,
kada se skoro ništa
nije moglo uraditi.
Otuda se nadam da za 50 godina
ljudi će čuti za moje liječenje
i da će biti zaprepašteni da je neko mogao izdržati
tako primitivnu nauku.
Depresija je mana u ljubavi.
Ako ste vjenčani za nekoga i pomislite,
"Pa, ako moja žena umre, naći ću neku drugu,"
to ne bi bila ljubav kakvu poznajemo.
Ne postoji ljubav
bez iščekivanja gubitka,
i taj predosjećaj očaja
može biti motor prisnosti.
Postoje tri stvari koje ljudi brkaju:
depresija, žalost, i tuga.
Žalost je izrazito reaktivna.
Ako ste nekoga izgubli, i osjećate se nevjerovatno nesretni,
i 6 mjeseci kasnije,
i dalje ste jako tužni, ali sada malo bolje funkcionišete,
to je vjerovatno žalost,
i na koncu će se vjerovatno riješiti
do određene mjere.
Ako doživite katastrofalan gubitak,
i osjećate se strašno,
i šest mjeseci poslije jedva možete funkcionisati,
onda je vjerovatno depresija izazvana
katastrofalnim okolnostima.
Putanja nam govori mnogo toga.
Ljudi misle da je depresija samo tuga.
To je mnogo, mnogo, previše tuge,
mnogo, previše žalosti
zbog previše nevažnog uzroka.
Kada sam krenuo da shvatim depresiju,
i da ispitujem ljude koji su je iskusili,
otkrio sam da ima ljudi koji se čine
na površini kao da imaju
relativno blagu depresiju
koja ih je svejedno potpuno onesposobila.
A postoje drugi ljudi koji
su opisali
da imaju užasno tešku depresiju
koji su svjedno vodili dobre živote u intervalima
između njihovih depresivnih epizoda.
I krenuo sam da istražim šta je to
što uzrokuje neke ljude
da budu više otporni nego drugi ljudi.
Koji su to mehanizmi
koji omogućavaju ljudima da prežive?
Krenuo sam i intervjuisao ljude
koji su patili od depresije.
Jedan od prvih koje sam intervjuisao
je opisao depresiju
kao sporiji način od mrtvog stanja,
i bilo je dobro da sam to čuo na početku
jer me je podsjetilo
da taj način
može dovesti do stvarnog mrtvila,
da je ovo ozbiljno.
To je glavna invalidnost širom svijeta,
i ljudi umiru zbog toga svaki dan.
Jedna od osoba s kojima sam razgovarao
kada sam pokušao ovo dokučiti
je bila draga prijateljica
koju sam poznavao mnogo godina,
i koja je imala psihotičnu epizodu
kao brucoš na fakultetu,
i onda je pala u užasnu depresiju.
Imala je bipolarni poremećaj,
ili maničnu depresiju.
Onda joj je godinama bilo
dobro na litijumu,
zatim je
bila skinuta sa litijuma
da bi se ustanovilo kako će joj biti bez toga,
pa je dobila novu psihozu,
i zapala je u najgoru depresiju
koju sam ikada vidio
u kojoj je sjedila u stanu svojih roditelja,
manje ili više katatonična, nepokretna,
dan za danom.
I kada sam je ispitivao u vezi tog iskustva nekoliko godina poslije --
ona je pjesnikinja i psihoterapeut Maggie Robbins --
kada sam je intervjuisao, rekla je,
"Pjevala sam 'Where Have All The Flowers Gone'
iznova da zaokupiram misli.
Pjevala sam da izbrišem stvari koje je govorio moj mozak,
a to su, 'Ti si ništa. Ti si niko.
Ti ne zaslužuješ da živiš.'
I tada sam zaista počela pomišljati
na samoubistvo."
U depresiji ne smatraš
da imaš sivi veo
i da gledaš svijet kroz maglu
lošeg raspoloženja.
Smatraš da je veo sklonjen,
veo sreće,
i da sada uistinu gledaš.
Lakše je pomoći šizofreničarima koji osjećaju
da ima nešto strano u njima
koje treba istjerati,
nego depresivcima,
jer mislimo da vidimo istinu.
Ali istina laže.
Postao sam opsjednut tom rečenicom:
"Ali istina laže".
Kako sam razgovarao sa depresivnim ljudima, otkrio sam
da imaju mnoge obmanjujuće percepcije.
Ljudi kažu, "Niko me ne voli."
I ti kažeš, "Ja te volim,
tvoja žena te voli, tvoja majka te voli."
To možete spremno reći,
barem za većinu ljudi.
Ali ljudi koju su depresivni će reći,
"Šta god da uradimo,
ipak ćemo umrijeti na kraju."
Ili će reći, "Pravo zajedništvo
dvoje ljudi ne postoji.
Svako je zatočen u svom tijelu."
Na što morate odgovoriti,
"To je istina,
ali mislim da se moramo fokusirati na sada
na ono što ćemo doručkovati."
(Smijeh)
Većinu vremena,
oni ne izražavaju bolest, već spoznaju,
a ono što je stvarno izuzetno
je da većina nas je upoznata sa tim egzistencijalnim pitanjima
i oni nam ne odvlače pažnju puno.
Jedna studija mi se posebno svidjela
u kojoj grupa depresivnih
i grupa nedepresivnih ljudi
su igrali video igru jedan sat,
nakon jednog sata,
upitani su koliko malih čudovišta
smatraju da su ubili.
Grupa depresivnih ljudi je obično bila tačna
do oko 10%,
a grupa nedepresivnih ljudi
je pogodila između 15 i 20 puta
malih čudovišta -- (Smijeh) --
nego što su ih stvarno ubili.
Kada sam odlučio pisati o depresiji, mnogi su rekli
da mora biti veoma teško
saopštiti ljudima.
Oni su rekli, "Da li ljudi pričaju s tobom drugačije?"
A ja sam rekao, "Da, pričaju drugačije.
Pričaju drugačije tako što
mi počinju pričati svoje iskustvo,
ili iskustvo svoje sestre,
ili iskustvo svog prijatelja.
Drugačije je jer sada znam
da je depresija porodična tajna
koju svi imaju.
Prije nekoliko godina otišao sam na jednu konferenciju
i u petak tokom trodnevne konferencije,
jedna od učesnica me je odvela u stranu, i rekla,
"Ja patim od depresije i
malo me je sram zbog toga,
ali uzimala sam ovaj lijek,
i samo sam vas željela pitati za vaše mišljenje?"
Dao sam joj najbolji savjet koji sam mogao.
Zatim je rekla, "Znate,
moj muž nikad neće ovo razumijeti.
On je tip kojem ovo nema nikakvog smisla,
to je između nas."
Ja sam rekao, "Da, to je uredu."
U subotu tokom iste konferencije,
njen muž me je odveo u stranu,
i rekao, "Moja žena ne bi mislila
da sam pravi muškarac da zna ovo,
ali imam problem sa depresijom
i uzimam neke lijekove,
i zanimalo me šta vi mislite?"
Oni su krili
isti lijek na različitim mjestima
u istoj spavaćoj sobi.
Rekao sam da mislim
da komunikacija u braku
možda uzrokuje neke od njihovih problema.
(Smijeh)
Ali bio sam iznenađen
tegobnom prirodom
obostrane tajnovitosti.
Depresija je tako iscrpljujuća.
Oduzima toliko puno vašeg vremena i energije,
i šutnje o tome
stvarno čini depresiju gorom.
Onda sam počeo razmišljati o svim načinima
na koji ljudi sebi olakšavaju.
Započeo sam kao medicinski konzervativac.
Mislio sam da postoji nekoliko vrsta uspješnih terapija,
jasno je da jesu --
postoje lijekovi,
postoje određene psihoterapije,
možda postoji elektrokonvulzivno liječenje,
i da je sve drugo nonsens.
Ali onda sam otkrio nešto.
Ako imate rak na mozgu,
i stajanje na glavi 20 minuta
svako jutro vam pomaže da se osjećate bolje,
možda se osjećate bolje,
ali i dalje imate rak na mozgu,
i možda ćete i dalje umrijeti zbog toga.
Ali ako imate depresiju,
i zbog stajanja na glavi 20 minuta svaki dan
osjećate se bolje, onda to pali,
jer depresija je bolest onoga kako se osjećate,
i ako se osjećate bolje
onda više niste depresivni.
Stoga sam postao tolerantniji
na alternativna liječenja.
Dobijam hiljade pisama
ljudi koji mi kažu šta kod njih pali.
Neko me je iza bine pitao danas
o meditaciji.
Moje omiljeno pismo
je od žene
koja je napisala da je probala terapiju,
lijekove, probala je skoro sve,
i našla je rješenje, i nada se da ću ga prenijeti svijetu,
a to je pravljenje malenih stvari od pletiva.
(Smijeh)
Poslala mi je nekoliko njih. (Smijeh)
Ne nosim ih trenutno.
Predložio sam joj da potraži
opsesivno-kompulzivni poremećaj u priručniku.
Kada sam potražio alternativna liječenja,
saznao sam o drugim liječenjima.
Prošao sam kroz plemenski egorcizam u Senegalu
koji je uključivao mnogo ovnove krvi
a čije detalje neću iznositi sada.
Nekoliko godina poslije, radio sam u Ruandi
na jednom drugačijem projektu.
Opisivao sam svoje iskustvo jednoj osobi,
a on je rekao, "Pa, znaš,
to je zapadna Afrika, a mi smo u istočnoj Africi,
i naši rituali se na određeni način veoma razlikuju
ali imamo neke rituale koji imaju nešto
zajedničko sa tim što opisuješ."
Rekao sam, "Je li", a on je rekao "Da, ali
imali smo mnogo problema sa radnicima u mentalnog zdravlja na zapadu,
posebno s onima koji su došli odmah poslije genocida."
Rekao sam, "Kakve ste probleme imali?"
Rekao je, "Pa,
radii bi bizarne stvari.
Nisu izvodili ljude na sunce
gdje bi se počeli osjećati bolje.
Nisu uključivali bubnjanje ili muziku da pokrenu ljude.
Nisu uključili cijelu zajednicu.
Nisu prikazali depresiju u vanjskom obliku
kao napadački duh.
Umjesto toga, oni su odveli jednu po jednu osobu
u prljave male sobe i
tražili da pričaju sat vremena
o lošim stvarim koje su im se događale."
(Smijeh) (Aplauz)
Rekao je, "Morali smo ih zamoliti da napuste zemlju."
(Smijeh)
Na drugom kraju alternativnih liječenja,
dopustite mi da vam ispričam o Franku Russakoffu.
On je imao najgoru depresiju
koju sam vidio kod čovjeka.
Bio je konstantno depresivan.
Kada sam ga upoznao svaki mjesec
je imao tretman elektrošokom.
Osjećao bi se dezorijentisan čitavu sedmicu.
Onda bi bio dobro čitavu sedmicu.
A onda bi išao nizbrdo cijelu sedmicu.
Onda bi opet imao tretman elektrošokom.
Kada sam ga upoznao, rekao mi je,
"Nepodnošljivo je prolaziti ovako.
Ne mogu više ovako,
skontao sam kako ću ovo okončati
ako mi ne bude bolje.
Ali", rekao mi je, "čuo sam o protokolu
na Mass General bolnici za proceduru koja se zove
cingulotomija, operacija na mozgu,
mislim da ću probati to."
Sjećam se da sam bio zadivljen u tom trenutku
da neko ko je očito
imao toliko loše iskustva
sa toliko raznih tretmana
i dalje ima negdje duboko u sebi optimizma
da pokuša sa još jednim tretmanom.
Podvrgnuo se cingulatomiji,
i bila je nevjerovatno uspješna.
Danas smo prijatelji.
Ima divnu ženu i dvoje prelijepe djece.
Pisao mi je za Božić poslije operacije,
i napisao,
"Otac mi je poslao dva poklona ove godine,
Prvo, stalak za CD-ove iz The Sharper Image
koji mi zapravo ne treba,
ali znam da mi je to poklonio da proslavim
činjenicu da mogu da živim samostalno
i da imam posao koji izgleda da volim.
A drugi poklon
je bio slika moje bake,
koja se ubila.
Kada sam je otpakovao počeo sam plakati,
moja majka je prišla i rekla,
'Da li plačeš zbog rodbine koju nikada nisu poznavao?'
Rekao sam, 'Ona je imala istu bolest kao i ja.'
Plačem dok ti pišem ovo.
Nije da sam tužan, ali savladaju me emocije
jer sam se mogao ubiti,
ali roditelji su me održavali u životu,
kao i doktori,
a onda sam imao operaciju.
Živ sam i zahvalan.
Živimo u pravom vremenu,
iako se uvijek ne čini tako."
Bio sam iznenađen činjenicom da depresija
je općenito shvaćena kao
moderna, zapadnjačka, buržujska stvar,
krenuo sam da vidim kako funkcioniše
u raznim drugim kontekstima.
Jedna od stvari za koju sam najviše bio zainteresiran
je depresija kod siromašnih ljudi.
Krenuo sam da vidim
kako se pomaže siromašnim ljudima s depresijom.
Otkrio sam da siromašni ljudi
uglavnom nisu lječeni za depresiju.
Depresija je rezultat genetičke ranjivosti,
koja je vjerovatno jednako rasprostranjena u populaciji,
i okolonosti koji je izazivaju,
koji su vjerovatno ozbiljniji
za siromašne ljude.
Ipak ispada da ako imaš
divnu ženu ali stalno se osjećaš jadno,
pomisliš, "Zašto se osjećam ovako?
Mora da imam depresiju."
I kreneš tražiti lijek za to.
Ali ako imaš užasan život,
i stalno se osječaš jadno,
način kako se osjećaš je proporcionalan tvom životu,
i ne pada ti na pamet da pomisliš,
"Možda se ovo može liječiti."
Tako imamo epidemiju depresije
među siromašnim ljudima u ovoj državi
koja nije otkrivena i koja se ne liječi
i koja se ne rješava,
to je velika tragedija.
Našao sam profesoricu
koja je radila istraživački projekat
u sirotinjskim četvrtima izvan Washingtona,
gdje je upoznala žene koje su došle zbog drugih zdravstvenih problema
i dijagonisticirala im je depresiju,
i onda omogućila 6 mjeseci eksperimentalnog protokola.
Jedna od njih, Lolly, je došla,
i evo šta je rekla taj dan.
Usput, ona je žena
koja ima sedmero djece. Rekla je,
"Imala sam posao, ali morala sam ga se odreći, jer
nisam mogla izaći iz kuće.
Nemam šta reći svojoj djeci.
Ujutro, jedva čekam da odu,
i onda legnem u krevet i prekrijem glavu pokrivačem,
a 3 sata kada se vraćaju
dolete tako brzo."
Rekla je, "Uzimala sam dosta Tylenola,
bilo šta da spavam više.
Moj muž mi je govorio da sam glupa, ružna.
Željela bih da zaustavim bol."
Ona je uključena u ovaj eksperimentalni program,
i kada sam je intervjuisao 6 mjeseci poslije,
počela je raditi u vrtiću
za Ratnu mornaricu SAD-a, napustila je nasilnog muža,
i rekla mi je,
"Moja djeca su mnogo sretnija sada."
Rekla je, "U mom novom domu postoji jedna soba
za dječake i jedna za djevojčice,
ali navečer, svi su u mom krevetu,
radimo zadaću, svi zajedno.
Jedan od njih želi biti svećenik,
jedan želi biti vatrogasac,
a jedna od djevojčica kaže da želi biti advokat.
Ne plaču kao prije,
i ne svađaju se.
Sve što sada trebam su moja djeca.
Stvari se mijenjaju,
način na koji se oblačim, osjećam, ponašam.
Mogu izaći vani bez straha,
i ne mislim da će se ti loši osjećaji vratiti,
i da nije bilo doktorice Mirande
ja bih i dalje bila kući sa prekrivačem preko glave,
ako bi uopšte bila živa.
Molila sam Boga da mi pošalje anđela,
i on uslišio je moje molitve."
Ova iskustva su me zaista dirnula,
i odlučio sam da želim da pišem o njima
ne samo za knjigu na kojoj sam radio,
već i u članku.
Dobio sam narudžbu od The New York Times Magazina
da pišem o depresiji među siromašnima.
Predao sam svoju priču.
Moj urednik me je nazvao i rekao
"Ovo zaista ne možemo objaviti."
Rekao sam, "Zašto ne?"
Ona je rekla, "Ovo je neuvjerljivo.
Ove osobe na samom dnu društvene ljestice
prime nekoliko mjeseci lječenja
i onda su doslovno spremni da upravljaju Morganom Stanleyjem?
To je nevjerovatno."
Rekla je, "Nikad nisam čula za takvo nešto."
Ja sam rekao, "To što vi niste čuli za to
pokazuje da je to novost."
(Smijeh) (Aplauz)
"A vi ste novina."
Nakon određenog pregovaranja,
pristali su.
Ali mnogo sam razmišljao da ono što su reklli
je na neki čudan načim povezao
sa gnušanjem ljudi prema
ideji liječenja,
da ako odemo
da liječimo ljude u siromašnim zajednicama,
to bi bilo izrabljivački
jer bismo ih mijenjali.
Postoji lažni moralni imperativ
oko nas
da je liječenje depresije,
lijekovi i tako dalje, izmišljotina,
i da nije prirodno.
Mislim da je to veoma pogrešno.
Normalno je da zubi ispadaju,
ali niko ne sprečava korištenje kaladonta,
barem ne u mojoj okolini.
Ljudi onda kažu, "Pa, zar nije depresija ono
što ljudi trebaju iskusiti?
Zar se nismo razvili da imamo depresiju?
Zar to nije dio ličnosti?"
Na to ja odgovaram, raspoloženje je prilagodljivo.
Iskustvo tuge i straha,
radosti i zadovoljstva
i sva druga raspoloženje,
su nevjerovatno vrijedna.
Velika depresija je nešto što se dogodi
kada se taj sistem pokvari.
To je loša prilagodba.
Ljudi mi prilaze i kažu,
"Ako izdržim još jednu godinu,
mislim da mogu uspjeti."
Uvijek m kažem, "Možeš uspjeti,
ali nikad više nećeš imati 37 godin.
Život je prekratak, i to je čitava godina dana
koje bi se odrekao.
Dobro promisli."
Zbog siromašnosti engleskog jezika,
kao i drugih jezika,
mi koristimo istu riječ, depresija,
da opišemo kako se djete osjeća
kada pada kiša na njegov rođendan,
i da opišemo kako se neko osjeća
minutu prije nego počine samoubistvo.
Ljudi mi govore, "Pa, da li traje duže nego normalna tuga?"
A ja odgovorim da traje na neki način.
Postoji određena količina neprekidnosti,
isto kao što
kada željezna ograda ispred kuće
ima malo hrđe
koja se mora ošmirglati i prefarbati,
a šta se dogodi ako ostavimo kuću na 100 godins+a,
ona će hrđati sve dok se ne pretvori u hrpu
narandžaste prašine.
Ta narandžasta prašnjava mrlja
je problem
koji želimo da riješimo.
Ljudi kažu,
"Ako uzmemo ove sretne lijekove, da li se osjećamo sretno?"
Ja se ne osjećam.
Ali nisam tužan što moram ručati,
nisam tužan zbog telefonske sekretrice,
nisam tužan zbog tuširanja.
Osjećam se, zapravo, mislim,
jer mogu osjećati tugu bez ništavnosti.
Tužan sam zbog profesionalnih razočarenja,
zbog narušenih veza,
zbog globalnog zagrijavanja.
Zbog toga sam tužan sada.
Rekao sam sebi, pa šta je zaključak?
Kako su ljudi sa boljim životima
i većom depresijom uspjeli?
Koji je mehanizam otpornosti?
S vremenom sam zaključio
da ljudi koji osporavaju svoje iskustvo,
oni koji ironično kažu, "Bio sam depresivan jako dugo
i ne želim o tome razmišljati više
ne želim gledati na to
želim samo nastaviti sa svojim životom,"
to su ljudi
koji su najviše zarobljeni sa onim što imaju.
Potiskivanje depresije samo je čini snažnijom.
Ona raste, dok se vi krijete od nje.
Ljudi kojima je bolje
su oni koji mogu tolerisati činjenicu
da imaju ovu bolest.
Oni koji mogu tolerisati svoju depresiju
su oni koji su otporni.
Frank Russakof mi je rekao,
"Ako bih morao proći kroz ovo opet,
pretpostavljam da ne bih uradio isto,
ali na čudan način, ja sam zahvalan
na svom iskustvu.
Drago mi je što sam bio 40 puta u bolnici.
Toliko me je naučila o ljubavi,
moj odnos sa roditeljima i doktorima
je dragocijen."
Maggie Robbins je rekla,
"Volontirala sam u klinici za AIDS,
pričala sam i pričala
sam ljudima
koji nisu baš uzvraćali, i mislila sam,
'To nije prijateljski ili korisno sa njihove strane.'
Onda sam shvatila
da neće uraditi više
od tih prvih nekoliko minuta čavrljanja.
To će jednostavno biti situacija
u kojoj ja nemam AIDS i ne umirem,
ali mogu tolerisati činjenicu da oni imaju
i da će umrijeti.
Naše potrebe su naša najveća imovina.
Ispostavilo se da sam naučila dati
sve što mi treba."
Ako cijenimo tuđu depresiju,
to neće spriječiti da se ona ponovo javi,
ali može tolerisati izglede
ponovne depresije.
To nije pitanje
traženja značenja i odlučivanja da li je
depresija imala smisla.
To je pitanje traženja tog značenja
i razmišljanja, kada se pojavi ponovo,
"Ovo će biti kao u paklu,
ali naučit ću nešto iz toga."
Iz svoje depresije sam naučio
kako velika emocija može biti,
kako može biti stvarnija od činjenica,
i otkrio sam da to iskustvo
mi je omogućilo da iskusim pozitivne emocije
na intenzivniji i usmjereni način.
Suprotnost depresije nije sreća,
nego životna snaga,
Ovih dana, pun sam životne snage,
čak i kad sam tužan.
Osjetih pogreb u svom mozgu,
i sjedoh pokraj kolosa
na kraju svijeta.
Otkrio sam
nešto unutar sebe
što moram nazvati dušom
što nikad nisam formulisao do tog dana 20 godina prije
kada me je đavo iznenada posjetio.
Iako mrzim biti u depresiji,
i mrzio bih da se ponovo pojavi,
Otkrio sam načim da zavolim svoju depresiju.
Volim je jer me je natjerala
da nađem radost i da je se držim.
Zbog toga što svaki dan odlučim,
ponekad odvažno,
a ponekad neopravdano,
da se držim razloga zbog kojih vrijedi živjeti.
Mislim da je to veoma privilegovano ushićenje.
Hvala vam.
(Aplauz)