Zamisao ljudskih prava
je da svakom od nas,
bez obzira na to ko smo
ili gde smo rođeni,
pripadaju ista osnovna prava i slobode.
Ljudska prava nisu privilegija
i ona ne mogu da budu
dodeljena ili ukinuta.
Ona su neotuđiva i univerzalna.
To možda zvuči dovoljno konkretno,
ali zna da bude neverovatno složeno
čim bilo ko pokuša
da isproba ovu zamisao u praksi.
Šta su tačno osnovna ljudska prava?
Ko ih bira?
Ko ih sprovodi i kako?
Istorija iza koncepta ljudskih prava
je duga.
Kroz vekove i širom društava,
religija i kultura
mučili smo se da definišemo pojmove
pravednosti, pravde i prava.
Ali jedna od najmodernijih potvrda
univerzalnih ljudskih prava
izronila je iz ruševina Drugog svetskog
rata osnivanjem Ujedinjenih nacija.
Sporazum kojim su osnovane UN
nam daje jednu od njenih svrha
da učvrsti veru u temeljna ljudska prava.
I u istom duhu,
Generalna skupština UN-a je 1948. usvojila
Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.
Ovaj dokument, koji je sastavio
međunarodni komitet
na čelu sa Elenor Ruzvelt,
postavio je temelj savremenom
međunarodnom pravu ljudskih sloboda.
Deklaracija je zasnovana na principu
da su sva ljudska bića rođena slobodna
i jednaka prema dostojanstvu i pravima.
Ona ima 30 članova koji prepoznaju,
između ostalog
princip nediskriminacije
i pravo na život i slobodu.
Odnosi se i na negativne slobode,
poput slobode od mučenja ili ropstva,
kao i na pozitivne slobode,
poput slobode kretanja i prebivališta.
Ona obuhvata osnovna građanska
i politička prava,
poput slobode izražavanja, religije,
ili mirnog okupljanja,
kao i društvena, ekonomska,
kulturna prava,
poput prava na obrazovanje
i prava na slobodan izbor zanimanja
i pravo na nadoknadu
i pravedno postupanje.
Deklaracija ne određuje
koja su prava važnija,
insistirajući na njihovoj univerzalnosti,
neotuđivosti
i međuzavisnosti.
A proteklih decenija, međunarodni zakoni
o ljudskim pravima su narasli,
produbljujući i proširujući
naše razumevanje ljudskih prava
i kako da ih bolje štitimo.
Pa, ako su ovi principi
tako dobro razvijeni,
zašto se onda ljudska prava
konstantno zloupotrebljavaju i ignorišu
širom sveta?
Problem je uopšteno
što nije tako jednostavno
univerzalno učvrstiti ova prava
ili kazniti prestupnike.
UDLJP sama, uprkos tome što je
veoma merodavna i poštovana,
je deklaracija, ne čvrsti zakon.
Pa kada je pojedinačne države prekrše,
mehanizmi bavljenja
ovim prekršajima su slabi.
Na primer, glavna tela pri UN
koja su nadležna za zaštitu ljudskih prava
uglavnom nadgledaju i istražuju prekršaje,
no ne mogu da primoraju države da, recimo,
menjaju zakone ili da obeštete žrtvu.
Zato neki kritičari smatraju da je naivno
smatrati ljudska prava datim
u svetu u kome državni interesi
imaju toliko moći.
Kritičari takođe dovode u pitanje
univerzalnost ljudskih prava
i naglašavaju da je njihov razvoj
bio prilično vođen malim brojem,
većinom Zapadnih nacija
na štetu sveobuhvatnosti.
Rezultati?
Opšta pristrasnost u korist
građanskih političkih sloboda,
iznad društveno-političkih prava
i lična prava iznad kolektivnih
ili grupnih prava.
Drugi brane univerzalne zakone
o ljudskim pravima
i ističu pozitivnu ulogu koju su imali
u postavljanju međunarodnih standarda
i pomoći aktivistima
i njihovim kampanjama.
Takođe ističu
da nisu svi instrumenti
međunarodnih ljudskih prava nemoćni.
Na primer, Evropska konvencija
o ljudskim pravima je osnovala sud
gde 47 zemalja članica i njihovi građani
mogu da iznesu svoj slučaj.
Sud donosi obavezujuće odluke kojima se
svaka zemlja članica mora povinovati.
Zakon o ljudskim pravima
se stalno unapređuje, kao i naši stavovi
i definicije toga šta bi
osnovna ljudska prava trebalo da budu.
Na primer, koliko je elementarno
ili važno pravo na demokratiju
ili na razvoj?
I, kako su naši životi sve više digitalni,
da li bi trebalo da postoji
pravo na pristup internetu?
Pravo na digitalnu privatnost?
Šta vi mislite?