Pravednost Michael Sandel Ima li život cijenu? Prošli puta diskutirali smo o slučaju Karljica protiv Dudleya i Stephensa, slučaj u čamcu za spasavanje, slučaj kanibalizma na moru, i s imajući na umu argumente slučaja čamca za spasavanje, argumente za i protiv onoga što su učinili Dudley i Stephens, vratimo se na utilitarističku filozofiju Jeremya Benthama. Bentham je rođen u Engleskoj 1748., sa 12 godina pohađao je Oxford, sa 15 se upisao na pravni fakultet. Sa 19 primljen je u Odvjetničku komoru, ali nikada se nije bavio pravom, umjesto toga posvetio je život filozofiji prava i filozofiji morala. Prošli puta počeli smo razmatrati Benthamovu verziju utilitarizma. Glavna ideja, sažeto sročena, je ova: najviši princip morala, bilo osobnog ili političkog morala, je maksimiziranje općeg dobra ili kolektivne sreće, ili ukupne ravnotežu zadovoljstva i boli u izrazu maksimizirane korisnosti. Bentham dolazi do tog principa rasuđujući na sljedeći način: svima nama upravljaju bol i zadovoljstvo, oni su naši suvereni gospodari, pa ih svaki moralni sistem mora uzeti u obzir. Kako ih najbolje uzeti u obzir? Maksimiziranjem i to vodi principu 'najvećeg dobra za najveći broj'. Što bismo točno trebali maksimizirati? Bentham nam govori - sreću ili, preciznije, korisnost. Maksimiziranje korisnosti nije najvažnije samo za pojedince, već i za zajednice i zakonodavce. Na koncu, što je zajednica? - pita Bentham. To je suma pojedinaca koji ju sačinjavaju. I zbog toga, u odlučivanju o najboljim politikama i što bi trebao biti zakon, u odlučivanju što je pravedno, građani i zakonodavci bi se trebali zapitati: Ako zbrojimo sve korisnosti ove politike i oduzmemo sve troškove, ispravna stvar koju treba učiniti je ona koja maksimizira ravnotežu sreće nad patnjom. To znači maksimizirati korisnost. Danas želim ustanoviti da li se vi slažete s tim ili ne. A ta utilitarna logika često dolazi pod nazivom analiza troškova i koristi koju koriste kompanije i vlade cijelo vrijeme. A ono što ona uključuje je pridjeljivanje vrijednosti, obično dolarske vrijednosti, za korisnost troškova i koristi u vezi raznih prijedloga. Nedavno je u Republici Češkoj predstavljen prijedlog za povećanje poreza na trošarinu za pušenje. Philip Morris, duhanska kompanija, ostvaruje veliku dobit u Republici Češkoj. Oni su naručili studiju analize troškova i koristi pušenja u Republici Češkoj. I ono što je ustanovila ta studija analize troškova i koristi, je da vlada ostvaruje dobit zahvaljujući pušenju čeških građana. Pa, kako ostvaruju dobit? Istina je da postoje negativni učinci za financije češke vlade, zbog povećanih troškova zdravstva za ljude koji pate od bolesti povezanih s pušenjem, s druge strane postoje pozitivni učinci, a to su, pribrojeni na drugoj strani bilance, pozitivni učinci su uključivali, najvećim dijelom, razne porezne prihode koje vlada ostvaruje od prodaje cigareta, no također su uključivali uštede u zdravstvu kad ljudi umiru ranije, uštede na penzijama - ne morate plaćati penzije tako dugo - i također uštede u domovima za starije. I kad su bili sumirani svi troškovi i koristi, studija Philip Morrisa je ustanovila da je neto dobit javnih financija u Republici Češkoj 147 milijuna dolara, a u odnosu na uštede u smještaju i zdravstvenoj skrbi i troškovima za mirovine vlada je uštedila preko 1200 dolara za svaku osobu koja prerano umre zbog pušenja. Analiza troškova i koristi. Oni od vas koji brane utilitarizam mogli bi pomisliti da ovaj test nije fer. Philip Morris je bio razapet u štampi i objavio je ispriku za ovu bezdušnu kalkulaciju. Mogli biste reći da je ono što ovdje nedostaje nešto što utilitaristi mogu lako ugraditi, napose vrijednost za osobu i obitelji onih koji umiru od raka pluća. A što je sa vrijednošću života? Neke analize troškova i koristi sadržavaju mjeru za vrijednost života. Jedna od najpoznatijih je slučaj Ford Pinto automobila. Je li itko čitao o tome? To je bilo 1970.-tih. Sjećate se da je Ford Pinto bio marka automobila? Itko? To je bio mali auto, kompakt klase, vrlo popularan, ali imao je jedan problem, a to je da je rezervoar za gorivo bio straga i kod udarca u stražnji dio rezervoar bi eksplodirao i neki ljudi su poginuli, a neki ozbiljno povrijeđeni. Žrtve tih nesreća tužile su Ford, a na suđenju se ispostavilo da je Ford odavno znao za riskantnost rezervoara za gorivo i da je napravio analizu troškova i dobiti kako bi ustanovio da li bi se isplatilo ugraditi posebni štit koji bi zaštito rezervoar i spriječio da eksplodira. Napravilu su analizu troškova i koristi; cijena po komadu za povećanje sigurnosti Pinta izračunali su da iznosti 11 dolara po komadu. A ovo je analiza troškova i koristi koja se pojavila na suđenju, 11 dolara po komadu za 12,5 milijuna automobila i kamiona iznosi ukupno 137 milijuna dolara za povećanje sigurnosti. A onda su izračunali koristi od ulaganja tog novca u sigurniji auto. Prebrojali su 180 smrti i pridijelili dolarsku vrijednost: 200 tisuća dolara po jednoj smrti. 180 povreda - 67 tisuća dolara; i onda troškovi popravka i zamjene za 2000 vozila, koji bi bili uništeni bez tog zaštitnog dijela, 700 dolara po vozilu. Tako se pokazalo da bi koristi iznosile samo 49,5 milijuna i stoga nisu ugradili tu zaštitu. Nepotrebno je napominjati da kad se taj memo o analizi troškova i koristi kompanije Ford Motor Company pojavio na suđenju, zapanjio je porotnike, koji su dosudili goleme odštete. Je li to protuprimjer za utilitarističku ideju izračuna? Jer Ford je uključio mjeru za vrijednost života. Tko bi od vas želio braniti analizu troškova i koristi u ovom očitom protuprimjeru? Tko ima obranu? Ili mislite da to u potpunosti ruši cijeli utiilitaristički račun? Ja mislim da su opet napravili isti grešku kao u prethodnom slučaju pridijelivši dolarsku vrijednost ljudskom životu ne uzimajući u obzir stvari poput patnje i emocionalnih gubitaka obitelji, koje su izgubile prihode, ali i svoje voljene, a to vrijedi više od 200 tisuća dolara. Čekajte, kako se vi zovete? Julie Roto. Pa, Julie, ako 200 tisuća preniska cifra jer ne uključuje gubitak voljenih i gubitak svih tih godina života, što mislite, koji bi broj bio točniji? Ne vjerujem da mogu dati broj, mislim da se taka vrsta analize ne bi smjela koristiti u pitanjima ljudskog života. Mislim da se to ne može izraziti novčano. Dakle, oni ne samo da su stavili premalu brojku, kaže Julie, nego su pogriješili uopće stavljajući bilo koji broj. U redu, da čujemo nekoga tko ... Morate uzeti u obzir inflaciju? U redu, pošteno. Pa koji bi to onda broj sada bio? To je bilo prije 35 godina. Dva milijuna dolara? Vi bi stavili dva milijuna? A kako se vi zovete? Voicheck. Voicheck kaže, moramo uzeti u obzir inflaciju Trebali bi biti velikodušniji. Bi li tada smatrali da je ovo ispravan način razmišljanja o tom pitanju? Pretpostavljam, nažalost tu negdje treba staviti broj, nisam siguran koji bi to broj bio, ali se slažem da bi se mogao staviti broj na ljudski život. U redu. Dakle Voicheck kaže, i tu se ne slaže s Julie, ... Julie kaže, ne možemo staviti broj na ljudski život u svrhu analize troškova i koristi. Voicheck kaže - moramo jer moramo donositi odluke, nekako. Što drugi misle o tome? Je li itko ovdje spreman braniti analizu troškova i koristi? Kao točnu i poželjnu? Ja mislim kad Ford i druge auto kompanije ne bi koristile analizu troškova i koristi na koncu bi propale jer ne bi mogle biti profitabilne i milijuni ljudi ne bi mogli koristiti njihove aute za odlazak na posao kako bi prehranili svoju djecu. Zato mislim da ako se ne koristi analiza troškova i dobiti žrtvuje se opće dobro u tom slučaju. Dobro, da vas pitam kako se zovete? Raul. Raul, nedavno je provedena studija o upotrebi mobitela u autu za vrijeme vožnje i vodi se diskusija o tome treba li to zabraniti Procjena je da oko 2000 ljudi umire u nesrećama svake godine zbog korištenja mobitela. a ipak analiza troškova i koristi koju je napravio Centar za analizu rizika na Harvardu ustanovila je da ako pogledate prednosti korištenja mobitela i procijenite vrijednost života, dođe skoro na isto zbog goleme ekonomske korisnosti omogućavanja ljudima da iskoriste vrijeme, da ne gube vrijeme, da mogu ugovarati poslove i razgovarati s prijateljima i tako dalje za vrijeme vožnje. Ne sugerira li to da je pogrešno ljudski život vrednovati novčanim iznosima? Pa, ja mislim da ako velika većina ljudi pokušava izvući maksimum korisnosti iz usluge kao što je upotreba mobitela i pogodnosti koju pružaju mobiteli, tada je žrtva nužna da bi ljudi bili zadovoljni. Vi ste otvoreno utilitarista. Da. Zadnje pitanje Raul, a postavio sam ga i Voichecku. Koliko bi morala biti cijena ljudskog života u dolarima da bi se zabranilo korištenje mobitela? Ne želim proizvoljno računati brojke ovoga časa... Želite li to uzeti u razmatranje? Da, uzet ću to ... Ali ugrubo koliko bi to bilo? Imate 2300 smrti, morate odrediti dolarsku vrijednost da biste znali želite li spriječiti te smrti zabranom upotrebe mobitela u autima. Pa, koje bi bilo vaše nagađanje? Koliko? Milijun, dva milijuna? Dva milijuna je bila Voitechova cifra. Je li to otprilike točno? Možda milijun. Milijun?! Dobro je, hvala. To su neke kontraverze koje proizlaze iz analize troškova i koristi, posebno one koje uključuju pridjeljivanje dolarske vrijednosti svemu što ulazi u zbroj. Sada bih se želio okrenuti vašim prigovorima, vašim prigovorima ne nužno na analizu troškova i koristi izričito, jer to je samo jedna verzija utilitarističke logike u današnjoj praksi, nego na teoriju u cjelini, ideji da je ispravni postupak, pravedna osnova za politiku i zakon, maksimiziranje korisnosti. Koliko vas se ne slaže s utilitarističkim pristupom zakonu i općem dobru? Koliko vas se slaže? Dakle više vas je koji se slažu ngo onih koji se ne slažu. Pa da čujemo kritičare. Moj glavni problem s tim je da mi se čini da ne možete reći ... samo zato što je netko u manjini, da su njegove želje i potrebe manje vrijedne nego onih koji su u većini. Pretpostavljam da imam problem s idejom da je 'najveće dobro za najveći broj' u redu jer što je onda s ljudima kojih je manji broj, To nije fer prema njima jer nemaju pravo glasa o tome što oni žele. To je zanimljiv prigovor, vi brinete o učinku na manjinu? Da. Usput, kako se zovete? Anna. Tko ima odgovor na Anninu brigu za učinak na manjinu? Što kažete Anni? Ona kaže da manjine vrijede manje. Ja mislim da to nije slučaj jer pojedinci u manjini vrijede sasvim jednako kao pojedinci u većini. Samo je stvar u tome da brojevi prevladavaju manjinu. U određenom trenutku morate donijeti odluku, žao mi je manjine, ali ponekad je to za veće dobro. Za veće dobro. Anna, što vi kažete? Vaše ime? Youngda. Youngda kaže morate samo zbrojiti preferencije ljudi, a oni preferencije onih u manjini zaista se mjere. Možete li dati neki primjer za ono što vas brine kad kažete da ste zabrinuti da utilitarizam krši interes i uvažavanje manjine? Možete li dati neki primjer? Pa u odnosu na svaki od slučajeva o kojima smo govorili, poput brodoloma, mislima da je dječak koji pojeden ipak imao jednako pravo na život kao i drugi ljudi, a samo zato što je bio 'manjina' u tom slučaju, onaj koji je možda imao manje šanse da nastavi živjeti, to ne znači da drugi automatski imaju pravo da ga pojedu samo zato jer bi to većem broju ljudi pružilo šansu da preživi. Dakle, možda postoje određena prava koja imaju manjine odnosno pojedinac koja ne bi smjela biti razmjenjivana u ime korisnosti? Da, Anna? Ovo bi bio test za vas. U drevnom Rimu bacali su kršćane lavovima u koloseumu iz sporta. Ako razmislite o načinu utilitarističkog računanja - da, krščanin bačen lavu proživljava ogromni neipodnošljivi bol, ali pogledajte kolektivnu ekstazu Rimljana! Youngda. Pa, u to vrijeme ... U moderno vrijeme, uzimajući u obzir radost pruženu ljudima koji gledaju, mislim da niti jedan kreator politike ne bi rekao da je patnja jednog čovjeka puno ... u usporedbi sa radošću koju donosi ... Ne, ali morate priznati da u slučaju da je dovoljan broj Rimljana bio izbezumljen od sreće to bi prevladalo nad čak i najužasniju bol nekolicine kršćana bačenih lavovima. Dakle, zaista ovdje imamo dva različita prigovora utilitarizmu. Jedan se odnosi na primjereno poštovanje ljudskih prava odnosno prava manjina. A drugi se odnosi na cijelu ideju objedinjavanja korisnosti ili preferencija ili vrijednosti. Da li je moguće objediniti sve vrijednosti i prevesti ih u dolarsku vrijednost? 1930.-ih bio je jedan psiholog koji pokušao govoriti o drugom pitanju, pokušao je dokazati ono što utilitarizam pretpostavlja, da je zaista moguće prevesti sve robe, sve vrijednosti, sve do čega je ljudima stalo, u jedinstvenu uniformnu mjeru, a to je učinio tako da je proveo anketu među mladim primateljima socijalne pomoći. To je bilo 1930. -te. Dao im je listu neugodnih doživljaja i pitao ih, 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete proživjeti ove stvari?' I vodio je bilješke. Na primjer, 'Koliko biste morali biti plaćeni da pristanete na vađenje prednjeg gornjeg zuba?' ili 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete da vam se odsječe jedan mali nožni prst?' ili ' da jedete žive gliste od 20 cm' ili 'da ostatak života proživite na farmi u Kansasu' ili 'da golim rukama zadavite mačku lutalicu'? Što mislite, koja je bila najskuplja stavka na toj listi? Kansas? U pravu ste, bio je to Kansas. Za Kansas ljudi su rekli da bi morali biti plaćeni 300.000 dolara. Što mislite koja je bila sljedeća najskuplja stavka? Nije mačka, nije zub, nije nožni prst, glista! Ljudi su rekli da bi im trebali platiti sto tisuća dolara da pojedu glistu! Što mislite da je bila najmanje skupa stavka? Nije mačka, zub! U vrijeme depresije ljudi su bili voljni da im se izvadi zub za samo 4.500 dolara. Evo što je Thorndike zaključio iz svog istraživanja: svaka želja ili užitak koji postoje, postoje u nekoj količini i stoga su mjerljivi. Život psa ili mačke ili kokoši sastoji se od gladi, žudnji, želja i zadovoljenja. Isto vrijedi za život ljudskih bića, iako su apetiti i želje kompliciraniji. Ali što je s Thorndikeovom studijom? Podržava li ona Benthamovu ideju da sva dobra, sve vrijednosti mogu biti obuhvaćeni jednom uniformnom mjerom vrijednosti ili besmislenost stavki na listi sugerira suprotni zaključak da možda - bez obzira govorimo li o životu ili Kanzasu ili glisti - možda stvari koje su nam vrijedne i važne ne mogu biti obuhvaćene jednom uniformnom mjerom vrijednosti. A ako ne mogu, koje su posljedice za utilitarističku teoriju morala? To je pitanje kojim ćemo nastaviti drugi puta. Uzmimo sada drugi dio glasova. KAKO MJERITI UGODU Koji je doživljaj najvećeg užitka? Koliko vas kaže Shakespeare? Koliko vas kaže Fear Factor (Faktor straha serija)? Ne, nemoguće da ste ozbiljni, zaista? Prošli puta počeli smo razmatrati neke prigovore na verziju utilitarizma Jeremy Benthama. U raspravi koju smo vodili ljudi su iznijeli dva prigovora. Prvi prigovor, tvrdnja je bila da utilitarizam baveći se 'najvećim dobrom za najveći broj' propušta adekvatno poštovati prava pojedinca. Danas imamo debate o mučenju i terorizmu. Pretpostavimo da je osumnjičeni terorist uhićen 10. rujna i imate razloga vjerovati da je osumnjičeni imao ključne informacije o predstojećem terorističkom napadu u kojem će poginuti preko 3000 ljudi. I ne može izvući informacije iz njega? Da li bi bilo pravedno mučiti osumnjičenika kako bi se dobile informacije? Ili Ili kažete - Ne - postoji kategorična moralna obaveza poštovanja prava pojedinca Na neki način vratili smo se na pitanje s kojim smo počeli, o tramvaju i transplantaciji organ. To je prvo sporno pitanje. I sjećate se da smo razmatrali neke primjere analize troškova i koristi. Ali mnogo ljudi nije bilo zadovoljno s analizom troškova i koristi kad se radilo o pridjeljivanju dolarske vrijednosti ljudskom životu. I to nas je dovelo do drugog prigovora koji je doveo u pitanje mogućnost prevođenja svih vrijednosti na jednu uniformnu mjeru vrijednosti. Drugim riječima, pitanje je jesu li sve vrijednosti sumjerljive. Da vam dam još jedan primjer, ustvari istinitu priču iz osobnog iskustva, koja barem postavlja pitanje mogu se sve vrijednosti prevesti bez gubitka u utilitaritarističke termine. Prije nekoliko godina kad sam bio na diplomskom studiju na Oxfordu u Engleskoj, i postojali su muški i ženski fakulteti, još nisu bili pomiješani. I ženski fakulteti imali su pravila zabrane noćnih posjeta za muške goste. U 1970.-ima ta su se pravila rijetko provodila i često kršila ili mi je tako bilo rečeno. Kasnih sedamdesetih, kad sam ja bio tamo, porastao je pritisak za ublažavanje tih pravila i to postalo predmet diskusije na St. Anne College, koji je bio jedan od tih fakulteta samo za žene. Starije žene na fakultetu bile su tradicionalisti, protivile su se promjeni na konvencionalnim moralnim osnovama. No, vremena su se promijenila i bilo im je neugodno iznijeti pravu osnovu njihovih prigovora. I zato su svoje argumente prevele u utilitarističke termine. Ako muškarci ostaju preko noći, tvrdile su, povećat će se troškovi fakulteta. Kako, možda se pitate? Pa, poželjet će se okupati i potrošit će našu toplu vodu, rekle su. Nadalje, tvrdile su, morat ćemo češće mijenjati madrace. Reformatori su udovoljili tim zahtjevima prihvaćajući sljedeće kompromise: svaka žena može imati do tri noćna gosta tjedno - nisu rekli da li to mora biti ista osoba ili tri različite - uz uvjet, i u tome je bio kompromis, uz uvjet gost je plaćao 50 pensa da namiri trošak fakulteta. Sljedeći dan pojavio se naslov u nacionalnim novinama: 'Djevojke na St Anne, 50 pensa za noć'! Još jedna ilustracija teškoće prevođenja svih vrijednosti, - u ovom slučaju određene ideje vrline - u utilitarističke termine. Dakle, ovo je kao ilustracija drugog prigovora utilitarizmu, bar onog dijela tog prigovora koji dovodi u pitanje ispravnost utilitarizma u stajalištu da možemo prihvatiti uniformnost vrijednosti, sumjerljivost svih vrijednosti, i prevesti sva moralna razmatranja u dolare odnosno novac.