Pravednost Michael Sandel Ima li život cijenu? Prošli puta raspravljali smo o slučaju Kraljica protiv Dudleya i Stephensa, slučaj u čamcu za spasavanje, slučaj kanibalizma na moru, i imajući na umu argumente slučaja čamca za spasavanje, argumente za i protiv onoga što su učinili Dudley i Stephens, vratimo se na utilitarističku filozofiju Jeremya Benthama. Bentham je rođen u Engleskoj 1748., sa 12 godina pohađao je Oxford, sa 15 se upisao na pravni fakultet. Sa 19 primljen je u Odvjetničku komoru, ali nikada se nije bavio pravom, umjesto toga posvetio je život filozofiji prava i filozofiji morala. Prošli puta počeli smo razmatrati Benthamovu verziju utilitarizma. Glavna ideja, sažeto sročena, je ova: najviši princip morala, bilo osobnog ili političkog morala, je maksimiziranje općeg dobra ili kolektivne sreće, ili ukupne ravnoteže zadovoljstva nad boli u izrazu maksimizirane korisnosti. Bentham dolazi do tog principa rasuđujući na sljedeći način: svima nama upravljaju bol i zadovoljstvo, oni su naši suvereni gospodari, pa ih svaki moralni sistem mora uzeti u obzir. Kako ih najbolje uzeti u obzir? Maksimiziranjem i to vodi principu 'najvećeg dobra za najveći broj'. Što bismo točno trebali maksimizirati? Bentham nam kaže - sreću ili, preciznije, korisnost. Maksimiziranje korisnosti nije najvažnije samo za pojedince, već i za zajednice i zakonodavce. Na koncu, što je zajednica? - pita Bentham. To je suma pojedinaca koji je sačinjavaju. I zbog toga, u odlučivanju o najboljim političkim mjerama, u odlučivanju što bi trebalo biti zakon, u odlučivanju što je pravedno, građani i zakonodavci bi se trebali zapitati: Ako zbrojimo sve prednosti ove politike i oduzmemo sve troškove, ispravna stvar koju treba učiniti je ona koja maksimizira saldo sreće nad patnjom. To znači maksimizirati korisnost. Danas želim ustanoviti da li se vi slažete s tim ili ne. A ta utilitarna logika često dolazi pod nazivom analiza troškova i koristi koju koriste kompanije i vlade cijelo vrijeme. A ono što ona uključuje je vrednovanje, obično u dolarima, korisnosti, kao i troškova i prednosti raznih prijedloga. Nedavno je u Republici Češkoj predstavljen prijedlog za povećanje trošarine na pušenje. Philip Morris, duhanska kompanija, ostvaruje veliku dobit u Republici Češkoj. Oni su naručili studiju analize troškova i koristi za pušenje u Republici Češkoj. I ono što je ustanovila ta studija analize troškova i koristi, je da vlada ostvaruje dobit zahvaljujući pušenju čeških građana. Pa, kako ostvaruju dobit? Istina je da postoje negativni učinci na javne financije češke vlade, zbog povećanih troškova zdravstva za ljude koji pate od bolesti povezanih s pušenjem, s druge strane, postoje pozitivni učinci, a to su, pribrojeni na drugoj strani bilance, pozitivni učinci su uključivali, najvećim dijelom, razne porezne prihode koje vlada ostvaruje prodajom duhanskih proizvoda, no također su uključivali uštede u zdravstvu kad ljudi umiru ranije, uštede na penzijama - ne morate plaćati penzije tako dugo - i također uštede na troškovima domova za starije. I kad su bili sumirani svi troškovi i koristi, studija Philip Morrisa je ustanovila da neto dobit javnih financija Republike Češke iznosi 147 milijuna dolara, a u odnosu na uštede na smještaju i zdravstvenoj skrbi i mirovinama, vlada uživa uštedu od preko 1200 dolara za svaku osobu koja prerano umre zbog pušenja. Analiza troškova i koristi. Oni od vas koji brane utilitarizam mogli bi pomisliti da ovaj test nije fer. Philip Morris je bio razapet u štampi i objavio je ispriku za ovu bezdušnu kalkulaciju. Mogli biste reći da je ono što ovdje nedostaje nešto što utilitaristi mogu lako ugraditi, napose, vrijednost za osobu i obitelji onih koji umiru od raka pluća. A što je sa vrijednošću života? Neke analize troškova i koristi sadržavaju mjeru za vrijednost života. Jedan od najpoznatijih je slučaj Ford Pinto automobila. Je li itko čitao o tome? To je bilo 1970.-tih. Sjećate se da je Ford Pinto bio marka automobila? Itko? To je bio mali auto, kompakt klase, vrlo popularan, ali imao je jedan problem, a to je da je rezervoar za gorivo bio straga i kod udarca u stražnji dio rezervoar bi eksplodirao i neki ljudi su poginuli, a neki su bili ozbiljno povrijeđeni. Žrtve tih nesreća tužile su Ford, a na suđenju se ispostavilo da je Ford odavno znao za riskantnost rezervoara za gorivo i da je napravio analizu troškova i koristi kako bi ustanovio da li bi se isplatilo ugraditi posebni štit koji bi zaštitio rezervoar i spriječio da eksplodira. Napravili su analizu troškova i koristi; cijena dijela koji bi povećao sigurnost Pinta, izračunali su da iznosi 11 dolara po komadu. A ovo je analiza troškova i koristi koja se pojavila na suđenju, 11 dolara po komadu za 12,5 milijuna automobila i kamiona iznosila je ukupno 137 milijuna dolara za povećanje sigurnosti. A onda su izračunali prednosti ulaganja tog novca u sigurniji auto. Prebrojali su 180 smrti i pridijelili dolarsku vrijednost: 200 tisuća dolara po jednoj smrti. 180 povreda - 67 tisuća dolara; i onda troškovi popravka i zamjene za 2000 vozila, koji bi bili uništeni bez tog zaštitnog dijela, 700 dolara po vozilu. Tako se pokazalo da bi prednosti iznosile samo 49,5 milijuna i stoga nisu ugradili tu zaštitu. Nepotrebno je napominjati, da kad se taj memo o analizi troškova i koristi kompanije Ford Motor Company pojavio na suđenju, prenerazio je porotnike, koji su dosudili goleme odštete. Je li to protuprimjer za utilitarističku ideju izračuna? Jer Ford je uključio mjeru za vrijednost života. Tko bi od vas želio braniti analizu troškova i koristi u ovom očitom protuprimjeru? Tko ima obranu? Ili mislite da to u potpunosti ruši cijeli utiilitaristički izračun? Ja mislim da su opet napravili istu grešku kao u prethodnom slučaju pridijelivši dolarsku vrijednost ljudskom životu ne uzimajući u obzir stvari poput patnje i emocionalni gubitak obitelji, koje su izgubile prihode, ali i svoje voljene. a to vrijedi više od 200 tisuća dolara. Čekajte, kako se vi zovete? Julie Roto. Pa, Julie, 200 tisuća je preniska cifra jer ne uključuje gubitak voljenih i gubitak svih tih godina života. Što vi mislite, koji bi broj bio točniji? Ne vjerujem da mogu dati broj, mislim da se takva vrsta analize ne bi smjela koristiti u pitanjima ljudskog života. Mislim da se to ne može izraziti novčano. Dakle, oni ne samo da su stavili premalu brojku, kaže Julie, nego su pogriješili stavljajući bilo koji broj. U redu, da čujemo nekoga tko ... Morate uzeti u obzir inflaciju? U redu, pošteno. Pa koji bi to onda broj sada bio? To je bilo prije 35 godina. Dva milijuna dolara? Vi bi stavili dva milijuna? A kako se vi zovete? Voicheck. Voicheck kaže, moramo uzeti u obzir inflaciju Trebali bi biti velikodušniji. Bi li tada smatrali da je ovo ispravan način razmišljanja o tom pitanju? Pretpostavljam, nažalost tu negdje treba staviti broj, nisam siguran koji bi to broj bio, ali se slažem da bi se mogao staviti broj na ljudski život. U redu. Dakle Voicheck kaže, i tu se ne slaže s Julie, ... Julie kaže, ne možemo staviti broj na ljudski život u svrhu analize troškova i koristi. Voicheck kaže - moramo jer moramo donositi odluke, nekako. Što drugi misle o tome? Je li itko ovdje spreman braniti analizu troškova i koristi? Kao točnu i poželjnu? Ja mislim kad Ford i druge auto kompanije ne bi koristile analizu troškova i koristi na koncu bi propale jer ne bi mogle biti profitabilne i milijuni ljudi ne bi mogli koristiti njihove aute za odlazak na posao kako bi prehranili svoju djecu. Zato mislim da ako se ne koristi analiza troškova i koristi žrtvuje se opće dobro u tom slučaju. Dobro, da vas pitam kako se zovete? Raul. Raul, nedavno je provedena studija o upotrebi mobitela u autu za vrijeme vožnje i vodila se diskusija o tome treba li to zabraniti Procjena je da oko 2000 ljudi umire u nesrećama svake godine zbog korištenja mobitela. a ipak analiza troškova i koristi koju je napravio Centar za analizu rizika na Harvardu ustanovila je da ako pogledate prednosti korištenja mobitela i procijenite vrijednost života, dođe skoro na isto zbog goleme ekonomske koristi omogućavanja ljudima da iskoriste vrijeme, da ne gube vrijeme, da mogu ugovarati poslove i razgovarati s prijateljima i tako dalje za vrijeme dok voze. Ne sugerira li to da je pogrešno ljudski život vrednovati novčanim iznosima? Pa, ja mislim da ako velika većina ljudi pokušava izvući maksimalnu korist iz usluge kao što je upotreba mobitela i pogodnosti koju pružaju mobiteli, tada je žrtva nužna da bi ljudi bili zadovoljni. Vi ste otvoreno utilitarista?! Da. Zadnje pitanje Raul, a postavio sam ga i Voichecku. Koja bi morala biti cijena ljudskog života u dolarima da bi se zabranilo korištenje mobitela? Ne želim proizvoljno računati brojke ovoga časa... Želite li to uzeti u razmatranje? Da, uzet ću to ... Ali ugrubo, koliko bi to bilo? Imate 2300 smrti, morate odrediti dolarsku vrijednost da biste znali želite li spriječiti te smrti zabranom upotrebe mobitela u autima. Pa, imate li neki osjećaj koliko? Milijun, dva milijuna? Dva milijuna je bila Voitechova cifra. Je li to otprilike točno? - Možda milijun. Milijun?! - Da. Dobro je, hvala. To su neke kontraverze koje danas proizlaze iz analize troškova i koristi, posebno one koje uključuju pridjeljivanje dolarske vrijednosti svemu što ulazi u zbroj. Sada bih se želio okrenuti vašim prigovorima, vašim prigovorima, ne nužno na analizu troškova i koristi izričito, jer to je samo jedna verzija utilitarističke logike u današnjoj praksi, nego na teoriju u cjelini, na ideju da je ispravni postupak, pravedna osnova za političke mjere i zakon, maksimiziranje korisnosti. Koliko vas se ne slaže s utilitarističkim pristupom zakonu i općem dobru? Koliko vas se slaže s njim? Dakle više vas je koji se slažu nego onih koji se ne slažu. Pa da čujemo kritičare. Moj glavni problem s tim je da mi se čini da ne možete reći ... samo zato što je netko u manjini, da su njegove želje i potrebe manje vrijedne nego onih koji su u većini. Pretpostavljam da imam problem s idejom da je 'najveće dobro za najveći broj' u redu, jer što je onda s ljudima kojih je manji broj, to onda nije fer prema njima jer nemaju pravo glasa o tome što oni žele. To je zanimljiv prigovor, vi brinete o učinku na manjinu? Da. Usput, kako se zovete? Anna. Tko ima odgovor na Anninu brigu za učinak na manjinu? Što kažete Anni? Ona je rekla da manjine vrijede manje. Ja mislim da to nije slučaj jer pojedinci u manjini vrijede sasvim jednako kao pojedinci u većini, samo je stvar u tome da brojevi nadilaze manjinu. U određenom trenutku morate donijeti odluku i žao mi je manjine, ali ponekad je to za opće, veće dobro. Za veće dobro. Anna, što vi kažete? Vaše ime? Youngda. Što kažete Youngdai? Youngda kaže, morate samo zbrojiti preferencije ljudi, a preferencije onih u manjini zaista se mjere. Možete li dati neki primjer za ono što vas brine kad kažete da ste zabrinuti da utilitarizam krši interes i uvažavanje manjine? Možete li dati neki primjer? Pa, u odnosu na svaki od slučajeva o kojima smo govorili, poput brodoloma, mislim da je dječak koji je pojeden ipak imao jednako pravo na život kao i drugi ljudi, a samo zato što je bio 'manjina' u tom slučaju, onaj koji je možda imao manje šanse da nastavi živjeti, to ne znači da drugi automatski imaju pravo da ga pojedu samo zato jer bi to većem broju ljudi pružilo šansu da preživi. Dakle, možda postoje određena prava koja imaju manjine, odnosno pojedinac, koja ne bi smjela biti razmjenjivana u ime korisnosti? Da, Anna? Ovo bi bio test za vas. U drevnom Rimu bacali su kršćane lavovima u koloseumu iz sporta. Ako razmislite o načinu utilitarističkog računanja - da, krščanin bačen lavu proživljava ogromni nepodnošljivi bol, ali pogledajte kolektivnu ekstazu Rimljana! Youngda. Pa, u to vrijeme ... U moderno vrijeme, uzimajući u obzir radost pruženu ljudima koji gledaju, mislim da niti jedan zakonodavac ne bi rekao da je patnja jednog čovjeka puno ... u usporedbi sa radošću koju donosi ... Ne, ali morate priznati da u slučaju da je dovoljan broj Rimljana bio izbezumljen od sreće to bi prevagnulo čak i najužasniju bol nekolicine kršćana bačenih lavovima. Dakle, zaista ovdje imamo dva različita prigovora utilitarizmu. Jedan se odnosi na primjereno poštovanje ljudskih prava odnosno prava manjina. A drugi se odnosi na cijelu ideju objedinjavanja korisnosti ili preferencija ili vrijednosti. Da li je moguće objediniti sve vrijednosti i prevesti ih u dolarsku vrijednost? 1930.-ih bio je jedan psiholog koji je pokušao govoriti o drugom pitanju. Pokušao je dokazati ono što utilitarizam smatra istinom, da je zaista moguće prevesti sve robe, sve vrijednosti, sve do čega je ljudima stalo, u jedinstvenu uniformnu mjeru, a to je učinio tako da je proveo anketu među mladim primateljima socijalne pomoći. To je bilo 1930. -tih. Dao im je listu neugodnih doživljaja i pitao ih, 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete proživjeti ove stvari?' I vodio je bilješke. Na primjer, 'Koliko biste morali biti plaćeni da pristanete na vađenje prednjeg gornjeg zuba?' ili 'Koliko bi trebali biti plaćeni da pristanete da vam se odsiječe jedan mali nožni prst?' ili ' da jedete žive gliste od 20 cm' ili 'da ostatak života proživite na farmi u Kansasu' ili 'da golim rukama zadavite mačku lutalicu'? Što mislite, koja je bila najskuplja stavka na toj listi? Kansas? U pravu ste, bio je to Kansas. Za Kansas ljudi su rekli da bi morali biti plaćeni 300.000 dolara. Što mislite koja je bila sljedeća najskuplja stavka? Nije mačka, nije zub, nije nožni prst, glista! Ljudi su rekli da bi im trebali platiti sto tisuća dolara da pojedu glistu! Što mislite da je bila najmanje skupa stavka? Nije mačka, zub! U vrijeme depresije ljudi su bili voljni da im se izvadi zub za samo 4.500 dolara. Evo što je Thorndike zaključio iz svog istraživanja: svaka želja ili užitak koji postoje, postoje u nekoj količini i stoga su mjerljivi. Život psa ili mačke ili kokoši sastoji se od apetita, žudnji, želja i zadovoljenja. Isto vrijedi za život ljudskih bića, iako su apetiti i želje kompliciraniji. Ali što je s Thorndikeovom studijom? Podržava li ona Benthamovu ideju da sva dobra, sve vrijednosti mogu biti obuhvaćeni jednom uniformnom mjerom vrijednosti ili besmislenost ovih stavki na listi sugerira suprotni zaključak da možda - bez obzira govorimo li o životu ili Kanzasu ili glisti - možda stvari koje su nam vrijedne i važne ne mogu biti obuhvaćene jednom uniformnom mjerom vrijednosti. A ako ne mogu, koje su posljedice za utilitarističku teoriju morala? To je pitanje kojim ćemo nastaviti sljedeći puta. Uzmimo sada drugi dio glasova. Koji je doživljaj najvećeg užitka? Koliko vas kaže Shakespeare? KAKO MJERITI UGODU Koliko vas kaže Fear Factor (Faktor straha, serija)? Ne, nemoguće da ste ozbiljni, zaista? Prošli puta počeli smo razmatrati neke prigovore na verziju utilitarizma Jeremy Benthama. U raspravi koju smo vodili ljudi su iznijeli dva prigovora. Prvi prigovor odnosno tvrdnja bila je da utilitarizam baveći se 'najvećim dobrom za najveći broj' propušta primjereno poštovati prava pojedinca. Danas imamo debate o mučenju i terorizmu. Pretpostavimo da je osumnjičeni terorist uhićen 10. rujna i imate razloga vjerovati da je osumnjičeni imao ključne informacije o predstojećem terorističkom napadu u kojem će poginuti preko 3000 ljudi. I ne možete izvući informacije iz njega? Da li bi bilo pravedno mučiti osumnjičenika kako bi se dobile informacije? Ili kažete - Ne, postoji kategorična moralna obaveza poštovanja prava pojedinca Na neki način vratili smo se na pitanje s kojim smo počeli, o tramvaju i transplantaciji organa. To je prvo sporno pitanje. I sjećate se da smo razmatrali neke primjere analize troškova i koristi. Ali mnogo ljudi nije bilo zadovoljno s analizom troškova i koristi kad se radilo o pridjeljivanju dolarske vrijednosti ljudskom životu. I to nas je dovelo do drugog prigovora koji je doveo u pitanje mogućnost prevođenja svih vrijednosti na jednu uniformnu mjeru vrijednosti. Drugim riječima, pitanje je jesu li sve vrijednosti sumjerljive. Da vam dam još jedan primjer, ustvari, istinitu priču iz osobnog iskustva, koja barem postavlja pitanje mogu li se sve vrijednosti prevesti bez gubitka u utilitaritarističke termine. Prije puno godina kad sam bio na diplomskom studiju na Oxfordu u Engleskoj, i postojali su muški i ženski fakulteti, još nisu bili miješani. I ženski fakulteti imali su pravila zabrane noćnih posjeta za muške goste. U 1970.-ima ta su se pravila rijetko provodila i lako kršila ili su mi tako rekli. Kasnih sedamdesetih, kad sam ja bio tamo, porastao je pritisak za ublažavanje tih pravila i to je postalo predmet diskusije na St. Anne College, koji je bio jedan od tih fakulteta samo za žene. Starije žene na fakultetu bile su tradicionalisti, protivile su se promjeni na konvencionalnim moralnim osnovama. No, vremena su se promijenila i bilo im je neugodno iznijeti pravu osnovu svojih prigovora. I zato su svoje argumente prevele u utilitarističke termine. Ako muškarci ostaju preko noći, tvrdile su, povećat će se troškovi fakulteta. Kako, možda se pitate? Pa, poželjet će se okupati i potrošit će našu toplu vodu, rekle su. Nadalje, tvrdile su, morat ćemo češće mijenjati madrace. Reformatori su udovoljili tim zahtjevima usvajajući sljedeće kompromise: svaka žena može imati maksimalno tri noćna gosta tjedno - nisu rekli da li to mora biti ista osoba ili tri različite - uz uvjet, i u tome je bio kompromis, uz uvjet da gost plaća 50 pensa da namiri trošak fakulteta. Sljedeći dan pojavio se naslov u nacionalnim novinama: 'Djevojke na St Anne, 50 pensa za noć'! Još jedna ilustracija teškoće prevođenja svih vrijednosti, - u ovom slučaju određene ideje vrline - u utilitarističke termine. Dakle, ovo sve je kao ilustracija drugog prigovora utilitarizmu, barem onog dijela tog prigovora koji dovodi u pitanje ispravnost utilitarizma u stajalištu da možemo prihvatiti uniformnost vrijednosti, sumjerljivost svih vrijednosti, i prevesti sva moralna razmatranja u dolare odnosno novac. No postoji i drugi aspekt brige u vezi agregiranja vrijednosti i preferencija. Zašto bismo trebali odvagnuti sve preferencije koje ljudi imaju bez procjenjivanja jesu li te preferencije dobre ili loše? Ne bismo li trebali razlikovati viša i niža zadovoljstva? Dio sklonosti da ne radimo kvalitatine razlike između vrijednosti preferencija ljudi, djelomično smo tome skloni zato jer je to neosuđujuće i egalitaristički. Benthamov utilitarista kaže: Svačije preferencije se računaju bez obzira na to što ljudi žele, bez obzira na to što veseli različite ljude. Za Benthama, važno je jedino, sjetit ćete se, intenzitet i trajanje zadovoljstva ili boli. Takozvana viša zadovoljstva ili plemenite vrline su jednostavno one, prema Benthamu, koje proizvode jače, duže zadovoljstvo. Čuvena fraza za iskazivanje te ideje je 'količina zadovoljstva je jednaka, radi li se o pribadači ili poeziji'. Što je bila 'pribadača'? Bila je to neka vrsta dječje igre, 'igra pribadača dobra je koliko i poezija', kaže je Bentham. A, mislim da ispod te ideje leži tvrdnja, slutnja, da je oholo prosuđivati čija su zadovoljstva intrinzično viša ili vrednija ili bolja. I ima nešto privlačno u tom odbijanju da se prosuđuje, na koncu neki ljudi vole Mozarta, drugi Madonnu, neki ljudi vole balet, drugi kuglanje. Tko je taj koji će reći, mogao bi tvrditi Bentham, tko je taj koji će reći koja od tih zadovoljstava, čija zadovoljstva su viša, vrednija, plemenitija od drugih? Ali, je li to ispravno? To odbijanje da radimo kvalitativne razlike. Možemo li se mi sasvim odreći ideje da su određene stvari, koje nam čine zadovoljstvo, bolje ili vrednije od drugih? Sjetite se Rimljana u koloseumu, jedna stvar koja je u tome ljude smetala bilo je da su se time izgleda kršila prava kršćana. Druga zamjerka onome što se tu događa je uživanje Rimljana u tom krvavom spektaklu. Treba li to zadovoljstvo, koje je sramotno i na neki način korumpirano, ponižavajuće zadovoljstvo, treba li to uopće biti valorizirano odnosno vagano pri odlučivanju o tome što je opće dobro? Dakle, ovo su prigovori na Benthamov uitlitarizam, a sada se okrećemo nekome tko je pokušao odgovoriti na te prigovore, mlađi utilitarista, John Stuart Mill. Ono što sada trebamo ispitati je, da li John Stuart Mill ima uvjerljivi odgovor na ove prigovore utilitarizmu. John Stuart Mill je rođen 1806., njegov otac, James Mill bio je Benthamov učenik i James Mill se odlučio svom sinu, Johnu Stuartu Millu, dati primjereno obrazovanje. On je bio čudo od djeteta, John Stuart Mill, znao je grčki s tri godine, latinski s osam, a u dobi od 10 godina napisao je Povijest rimskog prava. U dobi od 20 godina doživio je živčani slom, to ga je bacilo u depresiju pet godina, ali sa 25, ono što mu je pomoglo da se izvuče iz te depresije je susret s Harriet Taylor. Ona Mill su se oženili i živjeli sretno do kraja života i bilo je to pod njenim utjecajem da je John Stuart Mill pokušao humanizirati utilitarizam. Ono što je Mill pokušao je učiniti je da ustanovi da li utilitarističko računanje može biti prošireno i modificirano kako bi zadovoljilo humanitarne dvojbe poput: brige za poštovanje prava pojedinca i također razlike između viših i nižih zadovoljstava. 1859. Mill je napisao čuvenu knjigu 'O slobodi', čija je glavna tema važnost obrane prava pojedinca i prava manjina, a 1861. pred kraj života napisao je knjigu koju čitamo u okviru ovog kolegija 'Utilitarizam'. U njoj pojašnjava da je korisnost jedino mjerilo moralnosti, po njemu. Dakle, on ne dovodi u pitanje Benthamovu premisu, on je potvrđuje. On vrlo izričito kaže, 'Jedini dokaz da je moguće postići da je bilo što poželjno, je taj da ljudi to zaista žele.' Dakle, on ostaje kod ideje da su de facto empirijske želje jedini temelj za moralnu prosudbu. Ali onda - strana 8 također u poglavlju 2 - on tvrdi da je utilitarista u mogućnosti razlikovati viša od nižih zadovoljstava. Vi koji ste već čitali Milla, kako je, po njemu, moguće utvrditi tu razliku? Kako utilitarista može kvalitativno razlikovati viša zadovoljstva od nižih, sramotnih, nevrijednih? Ako ste probali oba, prirodno ćete dati prednost onom višem, uvijek. Sjajno, to je točno. Kako se zovete? John. Pa, kako ističe John, Mill kaže, 'Evo testa, budući da ne možemo iskoračiti izvan stvarnih želja i preferencija, to bi narušilo utilitarističke premise, jedini test da li je zadovoljstvo više ili niže, je da li bi mu netko tko je doživio oba, dao prednost. A ovdje, u poglavlju 2, vidimo odlomak u kojem Mill govori ono što je John opisao. 'Od dva zadovoljstva, ako postoji jedno kojem bi svi, ili skoro svi, koji imaju iskustvo oba, dali odlučujuću prednost, bez obzira na bilo kakav osjećaj moralne obaveze da ga preferiraju, drugim riječima, bez ikakvog vanjskog, nezavisnog mjerila, onda je to poželjnije zadovoljstvo.' Što ljudi misle o tom argumentu? Da li je djelotvoran? Koliko vas misli da je djelotvoran za diskusiju o razlikovanju između viših i nižih zadovoljstava u terminima utilitarizma? Koliko vas misli da nije djelotvoran? Želim čuti vaše razloge. Ali prije no što izložimo razloge, napravit ćemo jedan pokus u vezi Millove tvrdnje. Da bismo mogli napraviti taj pokus pogledat ćemo tri kratka isječka popularne zabave. Prvi je Hamletov monolog iza kojeg slijede dva druga doživljaja. Da vidimo što vi mislite. 'Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom! Kako neograničen u sposobnostima! U liku i pokretu kako je izražajan i divan! U djelima kako sličan anđelu, u mislima kako sličan Bogu! Ljepota svijeta, uzor svim životinjama! Pa ipak, što je za mene ta kvintesencija prašine? Čovjek mene ne očarava.' 'Zamislite svijet u kojem vaši najveći strahovi postaju stvarnost. Svaki show, šest natjecatelja iz cijele zemlje bore se međusobno u tri ekstremne egzibicije. Te egzibicije smišljene su kao izazovi za natjecatelje, fizički i mentalno. Šest natjecatelja, tri egzibicije, jedan pobjednik. Fear Factor. Simpsoni. Flanders, otkad ti voliš kul stvari? Pa, nije mi do brzine, ali obožavam tu zaštitnu opremu, kacige, zaštitne šipke, zastavice. Ja volim friški zrak i gledati jadnike na terenu. Dang Cletus, zašto si morao parkirati pokraj mojih roditelja? Ne draga, to su i moji roditelji. Ne moram ni pitati koji vam se najviše sviđao. Simpsoni? Kome su se najviše sviđali Simpsoni? Kome Shakespeare? A Fear Factor? Koliko vas više voli Fear Factor? Stvarno? Nadmoćnoj većini sviđaju se Simpsoni više od Shakespearea. U redu, uzmimo sad drugi dio glasača. Koji doživljaj odnosno užitak je najviši? Koliko ih kaže Shakespeare? Koliko ih kaže Fear Factor? Ne, vi se sigurno šalite. Ozbiljno? Samo naprijed, recite. Meni je to najzabavnije. Znam, ali koji doživljaj je za vas najvredniji, najplemenitiji. Znam da vam je to najzabavnije. Ako je nešto dobro samo zato što je ugodno, zašto je važno da imate neku apstraktnu ideju je li to dobro po mjerilima nekog drugog? Znači vi izravno stajete na stranu Benthama. Tko je taj koji će prosuditi? I zašto bi morali prosuđivati? Umjesto da samo registriramo i pribrojimo de facto preferencije. U redu, pošteno. Kako se vi zovete? Nate? U redu, pošteno. Koliko vas misli da su Simpsoni ustvari, osim što vam se sviđaju, da su ustvari doživljaj više razine od Shakespearea? Da vidimo ponovo glasove za Shakespearea. Koliko vas misli da je Shakespeare viši? Idealno bi bilo da čujem nekoga ... ima li koga tko misli da je Shakespeare najviši, ali radije gleda Simpsone? Samo sjediti i gledati Simpsone je zabavno jer se šale i nasmijavaju nas, ali netko nam mora reći da je Shakespeare veliki pisac, moramo naučiti kako ga čitati i kako ga razumijeti, moramo naučiti kako gledati Rembrandta, kako analizirati sliku. Kako se vi zovete? Aneesha. Aneesha, kad kažete da vam je netko rekao da je Shakespeare bolji, da li to prihvaćate 'na slijepo'? Glasali ste da je Shakespeare bolji samo zato jer vam to govori kultura ili učitelji? Ili se zaista sami slažete s tim? U odnosu na Shakesperea, ne, ali ranije ste dali primjer Rembrandta i mislim da bih više uživala čitajući strip nego što bih uživala analizirajući Rembrandta zato jer mi je netko rekao da je veliki slikar. Dakle vi sugerirate da bi nešto od toga bilo kulturna konvencija i pritisak. Rečeno nam je koje knjige, koja umjetnička djela su velika. Tko još? Iako sam više uživao gledajući Simpsone, ovaj čas na predavanju, kad bih morao ostatak svog života provesti s jednim od tri prikazana videa, ne bih želio provesti taj ostatak svog života gledajući zadnja dva videa. Mislim da bih više zadovoljstva našao u tome da budem u stanju razvijati se u vlastitom umu baveći se dubljim zadovoljstvima, dubljim mislima. Recite mi vaše ime. Joe. Joe, dakle kad bi morali ostatak života provesti na farmi u Kansasu samo sa Shakespearom ili zbirkom epizoda Simpsona, vi bi radije odabrali Shakespearea? Što iz toga zaključujete o testu John Stuart Milla? Da test višeg zadovoljstva pokazuje da li ljudi koji su doživjeli oba preferiraju dotično. Mogu li ukratko citirati drugi primjer? Na neurobiologiji prošle godine pričali su nam o pokusu sa štakorom gdje je štakor mogao stimulirati određeni centar u svom mozgu tako da uzastopno doživljava intenzivno zadovoljstvo. Štakor nije jeo ni pio sve dok nije umro. Štakor je očito doživljavao intenzivno zadovoljstvo. Pa sada, da me ovaj čas upitate da li bih radije doživio intenzivno zadovoljstvo ili imao cijeli život ispunjen višim zadovoljstvom, - intenzivno zadovoljstvo pritom smatram nižim zadovoljstvom - rado bih ovaj čas uživao u intenzivnom zadovoljstvu - da, sigurno bi - ali tokom cijelog života, mislim da bi se većina ovdje složila da bi radije bili ljudi s višim zadovoljstvom, nego taj štakor s intenzivnim zadovoljstvom u vrlo kratkom vremenskom periodu. A odgovarajući na vaše pitanje, to dokazuje da ... neću reći dokazuje, mislim da je zaključak da Millova teorija da ako se pita ljude što bi više voljeli, većina će odgovoriti da bi radije doživljavali više zadovoljstvo. Dakle, vi mislite da to podržava ... mislite da je Mill ovdje u pravu? Da, mislim. Ima li koga tko se ne slaže s Joeom, i tko misli da naš eksperiment opovrgava Millov test? Pokazuje da to nije adekvatan način, da ne možete raspoznati viša zadovoljstva u okvirima utilitarizma. Ako je uistinu dobro što god ljudi preferiraju, onda je to uistinu relativno i ne postoji objektivna definicija. U nekim društvima ljudi će preferirati Simpsone. Svatko može uživati u Simpsonima, ali mislim da je zaista nužna edukacija da se uživa u Shakespeareu. Vi kažete da je potrebna edukacija za uživanje u višim stvarima. Millov stav je da viša zadovoljstva zaista zahtijevaju kultivaciju i edukaciju. On to ne osporava. Ali jednom kad su kultivirani i educirani ljudi će uvidjeti, ne samo da će uvidjeti razliku između viših i nižih zadovoljstava, nego će zapravo preferirati viša pred nižima. Naći ćete taj čuveni citat John Stuart Milla: 'Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće, nego zadovoljna svinja.' Bolje nezadovoljni Sokrat, nego zadovoljna budala. A ako budala ili svinja misle drugačije, to je zato jer znaju samo svoju stranu pitanja.' Dakle, tu imate pokušaj razlikovanja viših od nižih zadovoljstava, odnosno između posjeta muzeju i gledanja televizije uz bocu piva kod kuće. Mill se slaže da ponekad možda podliježemo iskušenju da radimo ovo zadnje, budemo TV ovisnici, ali čak i kad to radimo iz nemara i lijenosti, mi znamo da zadovoljstvo koje osjećamo zureći u Rembrandte u muzeju ustvari je više zato jer smo doživjeli oba. A to i jeste više zadovoljstvo, zurenje u Rembrandte, zato jer angažira naše više ljudske sposobnosti. Što je s Millovim pokušajem da odgovori na prigovor o pravima pojedinca? Na neki način on koristi istu vrstu argumenta. A to je predstavljeno u poglavlju 5. On kaže: 'Iako osporavam pretenzije bilo koje teorije koja postavlja imaginarni standard pravednosti neutemeljen na korisnosti, ...' Ali ipak, smatra da je pravednost utemeljena na korisnosti, glavni dio i neusporedivo najsvetiji i obvezujući dio svake moralnosti ...' Dakle, pravda jeste viša, individualna prava imaju prednost, ali ne iz razloga koji se razilaze sa utilitarističkim postavkama. 'Pravednost je ime za određene moralne zahtjeve koji, na kolektivnoj razini, stoje više na skali društvene korisnosti i stoga predstavljaju mjerodavniju obavezu od bilo koje druge.' Dakle, pravednost je sveta, prvenstvena, povlaštena. To nije nešto što se može lako razmijeniti za manje vrijedne stvari, ali razlog je, u konačnici, tvrdi Mill, utilitaristički razlog Kad pogledate dugoročne interese ljudske vrste, svih nas kao progresivnih bića, ako postupamo pravedno i poštujemo prava, društvu će kao cjelini biti bolje, dugoročno gledano. Je li to uvjerljivo? Ili, da li Mills ustvari, ne priznajući to, izlazi izvan utilitarističkih okvira zalažući se za kvalitativno viša zadovoljstva i za sveta, odnosno posebno važna, prava pojedinca? Mi nismo u potpunosti odgovorili na to pitanje jer da bi se odgovorilo na to pitanje, u slučaju prava i pravednosti, nužno bi bilo istražiti druge načine, ne-utilitarističke načine, tumačenja osnove prava i onda se zapitati da li su valjana. Što se tiče Jeremy Benthama, koji je lansirao utilitarizam kao doktrinu i moralnu i pravnu filozofiju, Bentham je umro 1832. u dobi od 85 godina, ali ako odete u London možete ga i danas posjetiti, doslovno. U svojoj oporuci pobrinuo se da njegovo tijelo bude konzervirano, balzamirano i izloženo na sveučilištu University of London gdje još uvijek zasjeda u staklenoj vitrini s voštanom glavom u svojoj stvarnoj odjeći. Vidite, prije no što je umro Bentham si je postavio pitanje sukladno svojoj filozofiji, od kakve koristi bi mrtav čovjek mogao biti živima? Jedna korist, rekao je, bila bi staviti svoj leš na raspolaganje za studiranje anatomije. U slučaju velikih filozofa, međutim, još je bolje sačuvati svoju fizičku prisutnost kao inspiraciju budućim generacijama mislilaca. Želite vidjeti kako izgleda punjeni Bentham? Ovako izgleda. Ako pogledate pažljivo, primjetit ćete da balzamiranje njegove stvarne glave nije baš uspjelo pa su je zamijenili voštanom, a na dnu radi vjerodostojnosti možete vidjeti njegovu pravu glavu na tanjuru. Vidite? Ovdje. Pa, koja je pouka priče? Pouka priče ... Usput, vade ga za vrijeme zasjedanja vijeća na University College London, a u zapisniku ga bilježe kao prisutnog bez prava glasa. Ovdje je filozof u životu i smrti koji se držao principa svoje filozofije. Idući puta nastavit ćemo s pravima.