Nikada nisam mislio da ću držati svoj TED govor na mjestu poput ovog. No, poput polovice čovječanstva, posljednjih sam četiri tjedna proveo zatvoren uslijed globalne pandemije koju je izazvao COVID-19. Imam iznimnu sreću da sam za ovo vrijeme mogao doći u ovu šumu blizu mog doma u južnoj Engleskoj. Ova me šuma uvijek inspirirala, a kako je sada čovječanstvo u potrazi za načinima na koje možemo naći inspiraciju za ponovno preuzimanje kontrole nad našim djelima kako nas užasne stvari ne bi snašle bez da poduzmemo nešto i spriječimo ih, pomislio sam kako je ovo dobro mjesto za naš razgovor. A započeo bih s pričom prije šest godina, kada sam se prvi put priključio Ujedinjenim narodima. Dakle, čvrsto vjerujem kako je UN od neusporedive važnosti trenutno u svijetu u promicanju zajedništva i suradnje. No ono što ti ne kažu kada se pridružiš jest kako je taj ključan rad ostvaren pretežno u obliku neizmjerno dosadnih sastanaka, neizmjerno dugačkih, dosadnih sastanaka. I sad, možda mislite kako ste već bili na nekim dugim, dosadnim sastancima, i siguran sam da jeste. Ali ovi su UN sastanci sasvim druga priča i svi koji tamo rade im pristupaju s onom dozom smirenosti koju obično mogu doseći samo Zen majstori. Ja, međutim, nisam bio spreman na to. Pridružio sam se očekujući dramu i napetost i nova rješenja. Na što nisam bio spreman bio je proces za koji mi se činilo da se kreće brzinom ledenjaka, brzinom kojom su se ledenjaci prije kretali. Pa, usred jednog takvog dugog sastanka, dobio sam poruku. Uručila mi ju je prijateljica, suradnica i koautorica, Christiana Figueres. Christiana je bila izvršna tajnica UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama, te je, kao takva, imala potpunu odgovornost da UN postigne ono što će kasnije postati Pariški sporazum. Vodio sam političku strategiju za nju. Dakle, kada mi je dala tu poruku, pretpostavio sam da sadrži detaljne političke upute o tome kako ćemo se izvući iz ove stravične kaljuže u kojoj smo, čini se, zaglavili. Uzeo sam tu poruku i pogledao je. Pisalo je: "Naporno. No hajmo pristupiti s ljubavlju!" Volim tu poruku iz mnogo razloga. Volim način na koje male vitice izlaze iz riječi "naporno" [painful]. Bio je to dobar vizualni prikaz onoga kako sam se osjećao u tom trenutku. No osobito sam je volio jer sam, kako sam je gledao, shvatio da to i jest bila politička uputa, te da ako ćemo biti uspješni, to je kako ćemo to ostvariti. Pustite me da objasnim. Ono što sam zapravo osjećao na tim sastancima bilo je o kontroli. Preselio sam svoj život iz Brooklyna u New Yorku u Bonn u Njemačkoj s izrazito suzdržanom podrškom moje žene. Djeca mi sada idu u školu u kojoj ne znaju jezik i mislio sam da je ću, uz sav ovaj rascjep u mom svijetu, imati kontrolu, do neke mjere, nad onim što će se dogoditi. Godinama sam osjećao da je klimatska kriza jasno utvrđen izazov naše generacije, i bio sam tamo, spreman da odigram svoju ulogu i učinim nešto za čovječanstvo. Ali stavio sam ruke na poluge za kontrolu koje su mi dali povukao sam ih, i ništa se nije dogodilo. Shvatio sam da su stvari koje mogu kontrolirati obične, svakodnevne stvari. "Idem li biciklom na posao?" te "Gdje ručam?", dok su stvari koje će odrediti hoćemo li biti uspješni bile pitanja poput: "Hoće li Rusija upropastiti pregovore?" "Hoće li Kina postati odgovorna za svoje emisije?" "Hoće li SAD pomoći siromašnijim državama nositi se s teretima klimatskih promjena?" Razlika se činila tako ogromnom da se činilo kako ne postoji način da se premosti. Činilo se uzaludnim. Počeo sam se osjećati kao da sam pogriješio. Postajao sam depresivan. No čak sam i u tom trenutku shvatio da taj osjećaj ima puno sličnosti onome kako sam se osjećao kada sam prvi put saznao o klimatskoj krizi godinama prije. Proveo sam većinu svojih formativnih godina kao budistički redovnik u ranim dvadesetima, ali napustio sam redovnički život, jer čak i onda, prije 20 godina, osjećao sam da je klimatska kriza već hitan slučaj koji brzo napreduje te sam želio odraditi svoj dio. Kad sam otišao i opet se uključio u svijet, tražio sam ono što mogu kontrolirati. Bilo je to nekoliko tona mojih vlastitih emisija te onih od moje uže obitelji, za koju političku stranku glasam svakih nekoliko godina, idem li na pokoji prosvjed. I tada sam potražio probleme koji će odrediti ishod, a to su bili veliki geopolitički pregovori, golema infrastruktura planova potrošnje, ono što rade ostali. Razlika mi se ponovno učinila tako ogromnom da mi se nije činilo kako je mogu premostiti. I dalje sam se trudio poduzeti nešto, no nije se zadržalo. Činilo se uzaludnim. Sad, znamo da je ovo iskustvo zajedničko mnogim ljudima, i možda ste vi imali ovo isto iskustvo. Kada se suočimo s ogromnim izazovom za koji nemamo osjećaj da njime upravljamo ili imamo kontrolu, naš nas um može prevariti kako bi nas zaštitio. Ne volimo se osjećati kao da nemamo kontrolu pri suočavanju s velikim silama, tada će nam naš um reći: "Možda nije tako važno. Možda se ipak ne događa baš tako kako ljudi pričaju." Ili pak podcjenjuje našu ulogu u tome. "Nema ničega što ti, sam, možeš učiniti, zašto onda pokušati?" No događa se nešto neobično. Je li stvarno istina da ljudi posvete vrijeme i djeluju kontinuirano na probleme od najviše važnosti kada osjećaju da imaju visok stupanj kontrole? Pogledajte ove slike. Ovi su ljudi njegovatelji i bolničari koji pomažu čovječanstvu u borbi protiv koronavirusa koji je pomeo svijet u obliku pandemije u posljednjih nekoliko mjeseci. Mogu li oni spriječiti širenje bolesti? Ne. Mogu li oni spriječiti smrti njihovih pacijenata? Neke će moći spriječiti, no neke će biti van njihove kontrole. Čini li to njihov doprinos uzaludnim i beznačajnim? Zapravo je uvredljivo čak i sugerirati to. Oni brinu o drugim ljudskim bićima u trenucima njihove najveće ranjivosti. I ta je briga izrazito važna, toliko da vam samo moram pokazati ove slike da postane očito kako hrabrost i ljudskost koje ovi ljudi pokazuju čine njihov rad jednom od najznačajnijih stvari koju, kao ljudi, možemo činiti, iako je ishod izvan njihove kontrole. Sad, to je zanimljivo, jer nam pokazuje da su ljudi sposobni posvetiti vrijeme i djelovati kontinuirano čak i kada je ishod izvan njihove kontrole. To nam zadaje i drugi izazov. U klimatskoj krizi, ono što činimo sada, odvojeno je od utjecaja koji ima, dok istovremeno ono što se događa na slikama jest da bolničari ne nastavljaju zbog uzvišenog cilja spašavanja svijeta, nego zbog svakodnevnog zadovoljstva brige za drugo ljudsko biće u trenucima njihove slabosti. S klimatskom krizom imamo ogromno razdvajanje. Prije smo bili razdvojeni vremenom. Utjecaji klimatske krize trebali su biti u dalekoj budućnosti. No sad nas je budućnost sustigla. Kontinenti gore. Gradovi postepeno tonu. Kontinenti postepeno tonu. Stotine tisuća ljudi mora seliti zbog učinaka klimatskih promjena. No, čak i sada, kada ti učinci nisu više razdvojeni vremenom od nas, još su uvijek razdvojeni time da je teško osjetiti izravnu poveznicu. To se događa negdje drugdje nekom drugom ili nama na drugačiji način no što smo navikli to doživljavati. Tako da iako nam priča bolničara nešto pokazuje o ljudskoj prirodi, pronaći ćemo drugačiji način da se nosimo s klimatskom krizom na održiv način. Postoji način da to učinimo, snažnom kombinacijom dubokog stava popraćenog podržavanjem koji, u kombinaciji s dosljednim djelovanjem, može omogućiti čitava društva da se posvete kontinuiranom djelovanju prema zajedničkom cilju. To je bilo vrlo učinkovito kroz povijest. Dopustite mi da vam objasnim pomoću povijesne priče. Trenutno stojim u šumi u blizini mog doma u južnoj Engleskoj. Ta konkretna šuma nije daleko od Londona. Prije osamdeset godina, taj je grad bio napadnut. U kasnim 1930-ima, stanovnici Britanije učinili bi sve kako bi izbjegli suočiti se sa stvarnošću da Hitlera ništa neće spriječiti da osvoji Europu. Svježim sjećanjem na Prvi svjetski rat bili su prestravljeni nacističke agresije i bili su spremni na sve da izbjegnu suočavanje sa stvarnošću. Na kraju se stvarnost probila. Churchill je ostao upamćen po mnogočemu, od čega sve nije bilo pozitivno, no ono što je učinio u prvim danima rata jest to da je promijenio priču koju su si stanovnici Britanije ponavljali o onome što rade i što će se dogoditi. Tamo gdje su prije bili strepnja i napetost i strah, pristigla je smirena odlučnost, sam otok, najvažniji trenutak, najvažnija generacija, država koja će se boriti na plažama i brdima i na ulicama, država koja nikada neće odustati. Ta promjena od straha i strepnje prema suočavanju sa stvarnošću, kakva god bila, koliko god mračna, nije imala nikakve veze s vjerojatnošću pobjede u ratu. Nije bilo novosti s bojišta da se bitke poboljšavaju, tada čak niti da se moćan novi saveznik pridružio borbi i promijenio šanse u njihovu korist. To je jednostavno bio odabir. Pojavio se dubok, odlučan, nepopustljiv oblik optimizma, koji nije izbjegavao ili poricao tamu koja je pritiskala, ali koji je odbio biti zastrašen. Taj je nepopustljiv optimizam moćan. Nije ovisan o pretpostavci da će ishod biti dobar niti je on oblik čeznutljivog razmišljanja o budućnosti. Međutim, ono što on radi jest da pokreće djelovanje te mu ulijeva značenje. To znamo iz onog vremena, bez obzira na rizik i bez obzira na izazov, bilo je to značajno vrijeme ispunjeno svrhom, a mnoge su priče potvrdile da su postupci pilota u Bitci za Britaniju pa sve do najjednostavnijeg vađenja krumpira iz zemlje postali prožeti značenjem. Bili su usmjereni prema zajedničkoj svrsi i zajedničkom ishodu. To se moglo vidjeti kroz povijest. Sparivanje dubokog i odlučnog, nepopustljivog optimizma s djelovanjem, kada optimizam vodi prema odlučnom djelovanju, oni mogu postati nezavisni: bez nepopustljivog optimizma, djelovanje samo sebe ne može održati; bez djelovanja, nepopustljiv optimizam je samo stav. Zajedno mogu preobraziti cijelo pitanje i promijeniti svijet. To smo vidjeli više puta. Vidjeli smo to kada je Rosa Parks odbila ustupiti svoje mjesto. Vidjeli smo to u Gandhijevim "marševima soli" do plaže. Vidjeli smo to kada su sufražetkinje rekle: "hrabrost poziva na hrabrost svugdje." I vidjeli smo to kada je Kennedy rekao kako će kroz 10 godina staviti čovjeka na Mjesec. To je oduševilo generaciju i usredotočilo ih na zajednički cilj protiv mračnog i zastrašujućeg protivnika, iako nisu znali kako će ga postići. U svakom od ovih slučajeva, realističan i odvažan, ali odlučan, nepopustljiv optimizam nije bio rezultat uspjeha. Bio je njegov uzrok. To je također kako se dogodio preobražaj na putu prema Pariškom sporazumu. Ti su se izazovni, zahtjevni, pesimistični sastanci mijenjali kako je sve više ljudi odlučilo da je ovo naš trenutak da navalimo i odlučimo kako nećemo uprskati stvari dok smo tu, te da ćemo postići ishod za koji smo znali da je moguć. Sve se više ljudi okrenulo toj perspektivi te su počeli raditi, a na kraju je otišlo do vrha i uzelo si zamah koji se urušio nad nama i donio mnogo onih izazovnih problema koji su imali bolje ishode nego što smo mogli zamisliti. Čak i sada, godinama poslije zbog poricanja klimatskih promjena u Bijeloj kući, mnogo toga što je pokrenuto onih dana, još se razvija, a sve su opcije otvorene u nadolazećim mjesecima i godinama pri suočavanju s klimatskom krizom. Trenutno se probijamo kroz jedan od najizazovnijih razdoblja u životima mnogih od nas. Globalna pandemija bila je zastrašujuća, bilo da je uključivala osobnu tragediju ili ne. No također je potresla i naše uvjerenje da smo nemoćni pri suočavanju s velikom promjenom. U razmaku od par tjedana pokrenuli smo se toliko da je polovica čovječanstva poduzela drastične mjere kako bi se najugroženiji zaštitili. Ako smo sposobni za to, možda nismo još ispitali granice mogućnosti ljudi kada se treba suočiti sa zajedničkim izazovom. Sada moramo nadići priče o nemoći, jer, budite sigurni -- klimatska kriza bit će mnogo gora od pandemije ako ne poduzmemo mjere koje još možemo poduzeti kako bismo spriječili tragediju za koju znamo da dolazi. Ne možemo si više priuštiti luksuz da se osjećamo nemoćno. Istina je da će se buduće generacije osvrtati na ovaj konkretan trenutak sa strahom dok stojimo na križanju između obnovljene budućnosti i one koju smo odbacili. A istina jest da se mnogo toga odvija prilično dobro za nas u ovom prijelazu. Troškovi obnovljive energije padaju. Gradovi se mijenjaju. Zemlja se obnavlja. Ljudi su na ulicama i bore se za promjene sa zanosom i upornošću koje nismo vidjeli generacijama. Pravi je uspjeh moguć u ovom prijelazu, ali moguć je i neuspjeh, što čini ovo vrijeme najuzbudljivijim za biti živ. Možemo donijeti odluku upravo sada da ćemo pristupiti ovom izazovu nepopustljivim i odvažnim, realističnim i odlučnim optimizmom te da ćemo učiniti sve u našoj moći kako bismo osigurali da oblikujemo put prema obnovljenoj budućnosti nakon što izađemo iz pandemije. Svi možemo odlučiti da ćemo biti zvijezde vodilje za čovječanstvo, iako nam slijede tamni dani, i možemo odlučiti da ćemo biti odgovorni, smanjit ćemo naše emisije barem za 50 posto u sljedećih 10 godina, te ćemo poduzeti mjere da uključimo vladu i korporacije kako bi oni osigurali sve potrebno za izlazak iz epidemije, kako bi oni sagradili svijet kakav mi želimo. Trenutno je sve to moguće. Vratimo se sada u onu dosadnu sobu za sastanke gdje ja zurim u poruku Christiane. Zurenje u nju me vratilo u neke od iskustava u mom životu koja su me najviše preobratila. Jedna od mnogo stvari koje sam naučio kao redovnik bila je da su bistar um i radosno srce i put i cilj u životu. Nepopustljiv optimizam je oblik primijenjene ljubavi. On je i svijet koji želimo stvoriti i način na koji taj svijet možemo stvoriti. A to je odabir svih nas. Odabrati suočiti se s ovim trenutkom uz nepopustljiv optimizam može ispuniti naše živote smislom i svrhom, a čineći to, možemo utjecati na tijek povijesti i preusmjeriti ga k budućnosti koju smo mi odabrali. Da, živjeti sad čini se van kontrole. Čini se zastrašujuće i jezivo i nepoznato. No nemojmo se kolebati u ovom ključnom prijelazu koji nam dolazi. Suočimo se nepopustljivim i odlučnim optimizmom. Da, vidjeti promjene trenutno u svijetu može biti neugodno. No hajmo pristupiti s ljubavlju. Hvala vam.