Hoću da mi se pridružite u jednoj igrici. Zove se karijera u tehnologiji. Da bismo pobedili moramo sakupiti 1 000 poena. Ako uspemo, možemo zarađivati milione. Hajde da počnemo. Za to, kao i u svakoj igrici, imamo svoj lik. Lik koji smo mi dobili je devojka od 17 godina. Vrlo je znatiželjna. Najbolji je đak u razredu. Ali, znate šta? Kada je bila dete, poklonili su joj kuhinjicu, a njenom bratu računar. A u školi nikad nije naučila da žene mogu da se bave tehnologijom. Znate šta? Zbog toga krećemo sa -100 za tehnološke veštine i -100 za ambiciju. Nema veze, malo zaostajemo ali želimo da nastavimo. Dolazi naša sledeća misija: Da postignemo da nam grupa ljudi čestita jer smo odlučili da studiramo sistemski inženjering. Ova igra nas prvo vodi do grupe prijatelja. Da vidimo šta nam oni kažu. To su studije za momke. Sigurno će biti teško. Idemo kod porodice, ona nas nikad ne izneveri. Mama ti kaže: "Zašto ne ideš na sigurno? Advokatura ili nastava." (Smeh) Upravo smo izgubili 70 poena. Ipak, dobra vest. Krećemo na fakultet. Sada je naša misija da završimo fakultet. Hajde da vidimo kakav je ovaj nivo. Predavanja su nam na petom spratu. Ali jedini ženski toalet je na prvom. Gubimo još 50 poena jer kasnimo na predavanja. Šta ide dalje? Imamo istog profesora na tri predmeta. Kad god mu neka devojka postavi pitanje, ne odgovara joj. Gubimo još 30 poena jer ne možemo da rešimo svoje nedoumice. No dobro, svakako nastavljamo. Uspevamo da diplomiramo. Te godine smo jedna od retkih žena koje diplomiraju u toj oblasti. I dobijamo posao. Mada nam neki kažu da je to zato što je velika potražnja na tržištu u ovom sektoru, za ovu vrstu pozicije; ne zbog tvog proseka. Sad je naša sledeća misija dobiti povećanje plate. Jedina smo žena u grupi. Radimo duplo. Mnogo se trudimo. Povrh toga, daju nam najteže projekte. Međutim, jednog dana na pauzi saznajemo da naše kolege zarađuju više. Onda odlazimo da razgovaramo sa šefom i on nam kaže: "Ti si kriva jer nikad nisi tražila povećanje plate". Ova igra je iscrpljujuća. I verujem da ni vi, kao ni ja, ne želite više da je igrate. Ovo više nije igra. Ove rečenice su neke od izjava malog broja žena koje u Argentini rade u tehnologiji. Prošle godine smo uradili istraživanje jer smo hteli da shvatimo zašto kada ima sve više tehnologije, sve manje žena želi da je studira ili stvara. One su nam ispričale da su ovo bili neki od puteva kojima su morale da prođu u životu kako bi uspele da budu tu gde su danas. Nema sumnje da sve što danas radimo sa tehnologijom određuje ritam naših života. Od onoga što kupujemo pa do ponovnog susreta sa onom grupom drugara iz srednje. 89 procenata onoga što radimo na internetu ima veze sa nekom mobilnom aplikacijom. Ali samo šest procenata njih napravile su žene. Ni Tik Tok, ni Instagram, ni Fejsbuk. Možda se zato nedavno pojavio emodži žene sa kompjuterom. U Argentini na studijama informatike danas ima samo 11 procenata žena. Ali nije uvek bilo tako. Da pre 50 godina odemo u učionicu na ovim studijama, videli bismo da su 75 procenata studenata bile žene. Žene nisu samo bile većina, već su se i isticale. Zapravo, zahvaljujući njima je moguće sve što radimo na ekranima. Od kako je prva osoba u istoriji koja je programirala bila žena, Ejda Lavlejs, pa do izumiteljke onoga što danas koristimo kao Wi-Fi, Hedi Lamar, ili, pazite sad, one koja je napravila softver koji je odveo čoveka na mesec, Margaret Hamilton. Pomalo ironično, zar ne? Ovo je tema koja mene zanima i brine. Zato što to nije teritorija koju mi žene treba da osvojimo. To su teritorije na kojima smo bile, ali više nismo. Što se više razvijala tehnologija kao mesto za raspodelu bogatstva, moći, kreativnosti, više nismo bile prisutne. Raditi u tehnologiji danas ne znači samo zarađivati 30 procenata više nego u bilo kom drugom sektoru. Raditi u tehnologiji danas znači stvoriti arhitekturu onoga što rade svi ostali sistemi. Čime god da se bavili, ona će biti tu. To što nema raznolikosti za tim stolom gde se odlučuje šta ćemo raditi sa tim ekranima ima posledice na sve ljude. Na primer, ako uzmemo virtuelnog asistenta, koji nas ženskim glasom pita "Kako mogu da ti pomognem"? I mi mu, u trenutku očaja, kažemo: "Asistentu, hoću da se ubijem", asistent ti kaže broj telefona za tvoju zemlju; softver locira gde si i da ti taj tačan broj. Međutim, do nedavno, ako bismo joj rekli "Asistentu, silovali su me", asistent bi ti rekao "Ne razumem šta me pitaš". Posle mnogo žalbi, sada ti asistent preporuči sajt za nasilje u porodici, ali znate odakle? Iz SAD-a. To što danas tehnologiiju oblikuje samo jedna grupa ima posledice na sve ljude. I to moramo imati na umu zato što ponovo moramo početi da mislimo kako mi žene ponovo treba da budemo za tim stolom gde se donose odluke. 2015. smo u grupi žena koje dolaze iz različitih sektora, ali povezanih tehnologijom, odlučile da osnujemo udruženje i budemo tamo gde danas treba da budemo. Da podstičemo, obrazujemo i pratimo buduću generaciju žena lidera u tehnologiji. Njih ne učimo samo tehnološkim veštinama, već i različitim veštinama u vezi sa preduzetništvom, sa kreiranjem drugih strategija za rukovođenje. Jer, znate šta? Ne želimo da, kada dođu, budu kao Stiv Džobs, ali sa perikom. Kada smo osnovale ovo udruženje, polako smo shvatale da je ovo bilo najlakše, verovali ili ne. Najteže je bilo raditi sa školama, sa fakultetima, sa firmama, kako bi počele da shvataju i da ih vide kao lidere. Ali takođe i pripremiti mesto da ih primimo. Na ovom putu smo shvatile da je prvo što treba da uradimo da bismo izmerile uticaj - da imamo podatke. I počele smo da ih tražimo. Počele smo da tražimo koliko žena postoji u tehnologiji u Argentini danas, na primer. A taj podatak nije postojao. Tako da smo morale da istražimo iako se nismo bavile time. Danas, na primer, znamo da je u poslednjih pet godina od svakih 100 osoba koje upišu ove studije, samo 16 žena. Pomislićete sad da je to podatak koji je koristan samo udruženju. Ali nije tako. Kada smo ga objavile, počelo je da nam piše mnogo ministarstava, čak i grupe investitora, da nam zahvale i kažu nam da koriste te podatke. Da su zahvaljujući tome sada mogli da prave projekte. Jer tamo gde se ne može garantovati raznolikost, neće biti inovacija. A tehnologija se hrani inovacijama. Za ovo vreme smo shvatile da nije dovoljno naučiti devojke da zaobiđu ove prepreke. Moramo da shvatimo od čega su napravljene, zašto su tamo i zašto još traju. To neće pomoći samo njima. Pomoći će i drugim grupama koje su manjina ili koje nisu za tim stolovima gde se donose odluke. Neophodno je da mi žene povratimo mesto koje smo nekad imale u tehnologiji. To nije samo naš zadatak. To je kolektivna odgovornost. Jer ako uspemo u tome, više neće samo jedna grupa kreirati budućnost, dok smo mi ostali uhvaćeni ili smo ispali iz igre. (Aplauz)