Doživio sam svoju prvu
prometnu nesreću sa 16.
Baš sam bio dobio vozačku i vozio se kući
kad je automobil naišao na križanju
i bum! Pogodio me.
Dogodilo se tako brzo.
Bum!
Ali kad se sad sjetim toga
ne traje niti dvije sekunde.
Vidim automobilske gume
kako prolaze kraj znaka STOP
imam vremena razmisliti
„Znaš, mislim da će me taj auto udariti.“
Vidim kako se desni kut haube
savija kao folija,
vidim crvenu mrlju kako leti u zrak,
vidim sve to kao u usporenoj snimci.
U mome sjećanju
to iskustvo traje 10 sekundi.
Ali zašto?
Zašto to sjećanje traje duže
nego što je radnja zapravo trajala?
To je zanimljiv fenomen
i ne odnosi se samo
na nesreće,
vlak smrti
ili prvi poljubac.
Ovi događaji naizgled
traju duže nego što zapravo traju.
Ali zašto?
A što se tiče pisanja o tome iskustvu,
kako da prenesem taj neobičan osjećaj?
Kako da usporim vrijeme kao pisac?
Da bismo odgovorili na to pitanje,
moramo posjetiti Hollywood
Način na koji filmaši
stvaraju usporenu snimku
reći će nam puno o tome
kako pisci mogu stvoriti usporenost
Prvo, prisjetimo se kako funkcionira film.
Kada se upali kamera, ona ne snima pokret
nego snima puno zasebnih fotografija.
Zatim, kad se te slike
ponovno prikažu na projektoru
spajaju se i stvore dojam pokreta
poput listajuće knjige.
Pa zamislimo da kamerman treba
snimiti glumicu
kako skakuće po polju tratinčica
u stvarnom pokretu/brzini.
Priprema, akcija.
Skakuće preko polja,
on snima
i rez.
Radi jednostavnijeg računanja,
neka je naš kamerman
snimio 50 slika,
50 malih kadrova na toj dužini filma.
Pa, uzmimo taj film i pogledajmo ga
brzinom od 50 kadrova svakih 5 sekundi.
Ova brzina je stalna,
projektor uvijek radi istom brzinom.
Lako je, imamo 50 kadrova
pa naš film traje 5 sekundi.
Ona skakuće po polju...
...i rez!
Pa, kako da onda usporimo vrijeme u filmu?
Kako da stvorimo usporenu snimku?
Možda je iznenađujuće,
ali ne snimimo manje fotografija,
snimimo više fotografija.
Priprema, akcija!
Skakuće po polju,
on snima
i rez.
Sada imamo dugu rolu filma,
recimo 100 kadrova dugu.
Pa, kada je reproduciramo,
duže traje dok je pogledamo do kraja
i glumica je u usporenoj snimci.
Skakuće po polju tratinčica!
To nas dovodi do pisanja.
Kada pišete priču,
možda ćete htjeti usporiti neke scene.
To je fora efekt, baš kao u Hollywoodu
i usmjerava čitateljevu
pažnju na važne trenutke.
Pa, evo kako se to radi.
Vidite, kad čitamo
naš mozak pretvara riječi u slike
a slike stvore akciju
pa je ono što pročitamo ono što vidimo
u vremenu koje nam treba da to pročitamo.
Zamislite da ste
pisac koji piše priču
o svojem slobodnom bacanju
koje donosi pobjedu u igri za prventstvo.
To je trenutak
koji kao pisac želite usporiti
kako biste uistinu uhvatili napetost
koju scena proizvodi sekundu za sekundom
Skoncentirate se,
prislonite olovku na papir,
stvarno želite usporiti vrijeme,
pišete,
„Ubacio sam loptu u koš.
Vrijeme je usporilo. Onda smo pobjedili.“
Dvije sekunde su potrebne
da se to pročita;
stoga, Vaš čitatelj zamišlja scenu koja traje dvije sekunde.
Lopta ide u zrak, pada, gotovo.
Iako ste napisali,
„vrijeme je usporilo“,
niste postigli efekt za svog čitatelja.
Samo kažem da ga to ne stvara.
Sad razmislimo o tome što znamo o filmu,
vrijeme uspori s više fotografija,
i pokušajmo ponovno.
Ovoga puta napišite PUNO više.
„Savio sam koljena i labavo držao loptu.
Pustio da lopta dotakne pod još jednom,
sabrao sam misli.
Ovo je bio taj trenutak.
Desna ruka mi se izdužila
kad sam otpustio loptu nježnim trzajem,
blago se zarotirala
kad je u luku dotakla obruč.
Zadržao sam dah
Lopta je lagano gurkala ploču,
padajući kroz mrežu
uz nježan zadovoljavajući zvuk.
A publika je izletila iz svojih sjedala.“
Vidite, samo smo usporili vrijeme pisanjem
Bit je u tome
što postoje trenuci
u životu koji traju duže
nego što zapravo traju.
Kada radite plan za svoju priču,
razmislite o tim trenucima,
onim kratkim životnim trenucima
koji traju duže nego na snimci:
trenutak kada primimo loše vijesti,
trenutak kada primimo dobre vijesti,
trenutak uzbuđenja kada shvatite
da ste stvorili trenutak neizvjesnosti
ili trenutak kada shvatite
da ga nećete moći pravilno dočarati.
Jednom kad identificirate
ove trenutke u svojoj priči
možete koristiti efekt
usporene snimke pri pisanju.
Nije dovoljno navesti, „vrijeme je usporilo“
i nije dovoljno ubaciti nekoliko pridjeva
u rečenicu i time je završiti.
Opisno pisanje je dobro pisanje,
to je istina.
Ali ako želite izraziti
osjećaj usporene snimke u životu
morate zapravo zauzeti
više fizičkog prostora na stranici,
iskoristiti više filmske vrpce.
I čineći to stvorit ćete uzbuđenje
i zadržati interes čitatelja
A na taj način,
sljedeći puta kad budete pisali,
kontrolirat ćete kameru vlastitog pisanja.