Bila sam u Njujorku za vreme uragana Sendi i mali beli pas po imenu Maui je bio sa mnom. Pola grada je bilo u mraku zbog nestanka struje, a ja sam živela na tamnoj strani. Mauija je mrak preplašio, pa sam morala da ga nosim uz stepenice, zapravo najpre niz stepenice u njegovu šetnju, i onda da ga vratim gore. Takođe sam vukla na litre flaširane vode gore na sedmi sprat svaki dan. I tokom svega toga morala sam da držim baklju u zubima. Obližnje prodavnice ostale su bez baterijskih lampi, baterija i hleba. Radi tuširanja, hodala sam 40 blokova u teretanu. Ali to nisu bile moje glavne dnevne preokupacije. Bilo mi je jednako važno da budem prva osoba u obližnjem kafeu sa produžnim kablovima i punjačima i napunim svoje razne uređaje. Počela sam da tragam za utičnicama pod klupama pekara i u ulazima prodavnica peciva. Nisam bila jedina. Čak i po kiši, ljudi su stajali između Medisona i Pete avenije pod kišobranima puneći svoje mobilne telefone iz utičnica na ulici. Priroda nas je upravo podsetila da je jača od sve naše tehnologije, a ipak eto nas, opsednuti smo priključivanjem. Mislim da ne postoji ništa kao kriza da vam kaže šta je važno, a šta ne, i Sendi me je navela da shvatim da su nam naši uređaji i njihovo priključivanje jednako važni kao hrana i sklonište. Osobnost kakvu smo nekad znali više ne postoji i mislim da je apstraktni, digitalni kosmos postao deo našeg identiteta, i želim da vam kažem šta ja mislim da to znači. Ja sam romanopisac i zanima me osobnost jer osobnost i fikcija imaju puno zajedničkog. Obe su priče, interpretacije. Vi i ja možemo iskusiti stvari bez priče. Možemo trčati uz stepenice prebrzo i možemo ostati bez daha. Ali širi osećaj koji imamo o našim životima, malo apstraktniji, je indirektan. Naša priča o našim životima zasnovana je na direktnom iskustvu, ali ono je ulepšano. Priča zahteva scenu za scenom da bi bila sačinjena, a priča o našim životima zahteva i svod. Potrebni su meseci i godine. Pojedinačni trenuci naših života su njena poglavlja. Ali priča nije o tim poglavljima. Već o knjizi kao celini. Ne radi se samo o slomljenom srcu i sreći, pobedama i razočaranjima, već kako zbog toga, a ponekad, što je još važnije, uprkos tome, mi nađemo svoje mesto u svetu i menjamo ga i menjamo sebe. Naša priča stoga traži dve dimenzije vremena: veći vremenski svod koji je naš životni vek, i vremenski okvir direktnih iskustava koja predstavljaju trenutak. Osobenost koja se iskusi direktno može postojati samo u trenutku, ali ona koja priča traži više trenutaka, čitav niz trenutaka, i zato naš potpuni osećaj sebe traži i duboko iskustvo i protok vremena. Protok vremena je uključen u sve, u eroziju zrna peska, u pupljenje malog pupoljka u ružu. Bez toga, ne bismo imali muziku. Naše emocije i stanje svesti često kodiraju vreme, žaljenje i nostalgija za prošlošću, nada ili strah za budućnošću. Mislim da je tehnologija izmenila tok vremena. Sveukupno vreme koje imamo za našu priču, naš životni vek, se uvećalo, ali najmanja mera, trenutak, se smanjio. Smanjio se jer nam naši uređaju omogućavaju delom da izmerimo sve manje i manje jedinice vremena, a to nam je zauzvrat dalo elementarnije shvatanje materijalnog sveta i to elementarno shvatanje je stvorilo penu podataka koju naš mozak više ne može da poima i za to su nam potrebni sve komplikovaniji kompjuteri. Na sve to dodajmo da će raskol između onoga što poimamo i onoga što možemo da izmerimo samo postajati veći. Nauka može da radi stvari za i u okviru pikosekunde, ali vi i ja nikada nećemo steći takvo unutrašnje iskustvo milionitog dela milionitog dela sekunde. Vi i ja reagujemo samo na ritam i tok prirode, na Sunce, Mesec i godišnja doba, i zato nam je potreban taj veći vremenski svod sa prošlošću, sadašnošću i budućnošću da bismo stvari sagledali kakve jesu, da razdvojimo signal od šuma i osobenost od senzacije. Treba nam vremenska strelica da shvatimo uzroke i posledice, ne samo u materijalnom svetu, već i u našim sopstvenim namerama i motivima. Šta se događa kad ta strelica odluta? Šta se događa kada se vreme iskrivi? Toliko nas danas ima osećaj da vremenska strelica pokazuje u svim pravcima, a zapravo nigde. To je zato što vreme u digitalnom svetu ne teče na isti način kao u prirodnom. Svi znamo da je internet smanjio i prostor i vreme. Tamo daleko je sada ovde. Vesti iz Indije se slivaju na aplikaciju mog mobilnog bez obzira da li sam u Njujorku ili Nju Delhiju. I to nije sve. Vaš poslednji posao, vaša prošlogodišnja rezervacija za večeru, vaši bivši prijatelji, izležavanje na livadi sa današnjim prijateljima, jer internet i to arhivira i iskrivljuje prošlost. Bez razgraničenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ovde ili tamo, ostavljeni smo sa tim trenutkom svuda, tim trenutkom koji ću nazvati "digitalno sada". Kako da određujemo prioritete u svetlu "digitalnog sada"? Digitalno sada nije sadašnjost, jer je uvek nekoliko sekundi ispred, sa objavama na Tviteru koje su već u trendu i vestima iz drugih vremenskih zona. To nije sadašnjost oštrog bola u vašem stopalu niti sekunda u kojoj zagrizate pecivo ili tri sata u kojim ste se udubili u dobru knjigu. To sada ima malo fizičke ili psihološke veze sa našim stanjem. Cilj toga je zapravo da nam odvuče pažnju na svakoj krivini. Svaki digitalni orijentir je pozivnica da napustite ono što sada radite i odete drugde i radite nešto drugo. Čitate li intervju sa autorom? A što ne bi kupili tu knjigu? Tvitujte je. Podelite je. Lajkujte je. Pronađite druge baš takve knjige. Pronađite ljude koji čitaju baš te knjige. Putovanje može biti oslobađajuće, ali kada je neprekidno, postajemo trajni izgnanici bez odmora. Izbor je sloboda, ali ne kada je stalno sam sebi smisao. Ne samo da je digitalno sada udaljeno od sadašnjosti, nego mu je direktna konkurencija, i to ne samo zato što ja odsustvujem iz nje, već i vi. Nismo samo mi odsutni iz sadašnjosti, već su svi. I u tome leži njena najveća pogodnost i užas. Mogu da poručim knjigu na stranom jeziku u pola noći, kupujem pariske makaron kolačiće, i ostavim video poruku za kasnije pregledanje. U svakom trenutku mogu da se ponašam drugačijim ritmom i tempom od vas, dok zadržavam iluziju da sam vezana za vas u realnom vremenu. Sendi nas je podsetila kako se takva iluzija može uzdrmati. Bilo je onih sa strujom i vodom, i onih bez. Tu su oni koji su se vratili svojim životima, i oni koji su još uvek izmešteni nakon toliko meseci. Iz nekog razloga, tehnologija izgleda održava iluziju onima koji je imaju da je svako ima, i onda, kao ironični šamar u lice, to se obistinjuje. Na primer, kažu da u Indiji više ljudi ima pristup mobilnim telefonima nego toaletima. Ako se ovaj procep, koji je već toliko velik u mnogim delovima sveta, između nedostatka infrastrukture i raširenosti tehnologije, nekako ne premosti, imaćemo pukotine između digitalnog i stvarnog. Za nas kao individue koje žive u digitalnom sada i provode većinu svojih budnih trenutaka u njemu, izazov je da živimo u dva vremenska toka koji su paralelni i skoro simultani. Kako neko živi u odvraćanju pažnje? Možemo pomisliti da će se mlađi od nas, oni koji su rođeni u tome, prirodnije prilagoditi. Verovatno, ali sećam se svog detinjstva. Sećam se kako je moj deda ponavljao glavne gradove sveta sa mnom. Budim i Pešta bili su razdvojeni Dunavom, a Beč je imao Špansku školu jahanja. Da sam dete danas, mogla bih lako naučiti ove informacije uz aplikacije i hiperlinkove, ali to uistinu ne bi bilo isto, jer mnogo kasnije, otišla sam u Beč i posetila Špansku školu jahanja, i mogla sam osetiti svog dedu uz sebe. Noć za noć, vodio me je gore na terasu na svojim ramenima i pokazivao mi Jupiter i Saturn i Velikog medveda. I čak i ovde, kada gledam Velikog medveda, vraća mi se taj osećaj da sam dete, koje se oslanja na njegovu glavu održavajući ravnotežu na njegovim ramenima, i ponovo se osećam kao dete. To što sam imala sa svojim dedom toliko često je bilo obmotano u informacije, znanja i činjenice, ali se radilo i o mnogo više od informacija, znanja i činjenica. Tehnologija iskrivljivanja vremena menja naše najdublje jezgro, jer smo u stanju da arhiviramo prošlost i deo nje se teško zaboravlja čak i kada aktuelni trenutak postaje sve manje za pamćenje. Želimo da to zgrabimo, a umesto toga grabimo niz nepomičnih trenutaka. Oni su kao mehuri od sapunice koji nestaju kada ih dodirnemo. Arhivirajući sve, mislimo da sve možemo i pohraniti, ali vreme nije podatak. Ono ne može biti pohranjeno. Vi i ja tačno znamo šta znači biti istinski prisutan u trenutku. To se možda dogodilo dok smo svirali instrument ili dugo gledali u oči nekog poznatog. U takvim trenucima, kompletni smo. Osobenost koja živi u dugom narativnom svodu i osobenost koja doživljava trenutak postaju jedno. Sadašnjost obuhvata prošlost i obećanje za budućnost. Sadašnjost se pridružuje toku vremena od pre i posle. Prvi put sam iskusila ta osećanja sa svojom bakom. Želela sam da naučim da preskačem uže i ona je našla staro uže i prikupila je svoj sari i preskakala ga. Želela sam da naučim da kuvam i ona me je držala u kuhinji, sekla, mešala i rezala čitav mesec. Baka me je naučila da se stvari dešavaju u vremenu koje im je potrebno, da se sa vremenom ne može boriti, jer će ono proći i kretati se, i da zato sadašnjem trenutku dugujemo punu pažnju. Pažnja je vreme. Jedan od mojih instruktora joge je jednom rekao da je ljubav pažnja, i definitivno od moje bake, ljubav i pažnja bili su jedno te isto. Digitalni svet kanibalizuje vreme, i čineći to, želim da sugerišem da ono ugrožava našu celovitost. Ono ugrožava protok ljubavi. Ali mi to ne moramo dozvoliti. Možemo birati drugačije. Viđali smo iznova i iznova koliko tehnologija može biti kreativna, i u našim životima i činjenjima, možemo birati ona rešenja i inovacije i one trenutke koji obnavljaju protok vremena umesto da ga fragmentiraju. Možemo usporiti i podesiti se na opadanje i protok vremena. Možemo izabrati da vratimo vreme. Hvala vam. (Aplauz)