Prije dvije godine, kao umjetnica sam

bila pozvana da sudjelujem u izložbi u čast

sto godina islamske umjetnosti u Europi.

Kustos je imao samo jedan uvjet:

u svojemu radu morala sam koristiti arapsko pismo.

Kao umjetnica, žena, Arapkinja,

ili ljudsko biće koje živi u svijetu, u 2010. godini,

imala sam samo jedno za reći.

Htjela sam reći "ne".

U arapskom, kako bismo rekli "ne", kažemo

"ne, i tisuću puta ne."

Tako sam odlučila potražiti tisuću različitih "ne"

na svemu ikada stvorenom

pod islamskim ili arapskim pokroviteljstvom u posljednjih 1400 godina,

od Španjolske sve do granica Kine.

Svoja otkrića okupila sam u knjizi i

kronološki ih poredala navodeći ime,

pokrovitelja, medij i datum.

Knjiga je stajala na maloj polici pored instalacije

koja je bila visoka 7, a široka 3 metra, u njemačkom Münchenu

u rujnu 2010. godine.

U siječnju 2011. revolucija je započela,

život je stao na 18 dana,

a 12. veljače

naivno smo slavili na ulicama Kaira,

vjerujući da je revolucija uspjela.

Devet mjeseci poslije, bojom u spreju ostavljala sam poruke

po trgu Tahrir. Razlog tome činu

bila je ova slika koju sam vidjela na internetu.

Nisam smatrala da mogu živjeti u gradu

u kojemu ljude ubijaju i

bacaju poput smeća na ulicu.

Tako sam uzela jedno "ne" sa nadgrobnog spomenika

iz Muzeja islamske umjetnosti u Kairu i dodala mu poruku:

"ne militarizmu".

Počela sam to sprejati po ulicama Kaira.

No to je vodilo nizu drugih "ne", koji su iz knjige izlazili

poput streljiva i, dodajući im poruke,

počela sam ih sprejati po zidovima.

Neka od ovih "ne" podijelit ću s vama.

"Ne" novom faraonu, jer tko god sljedeći dođe na vlast

treba razumjeti da nama nikada više neće vladati diktator.

"Ne" nasilju: Ramy Essam došao je na Tahrir

drugi dan revolucije,

sjeo sa svojom gitarom i zapjevao.

Mjesec dana nakon što se Mubarak povukao, ovo je dobio kao nagradu.

"Ne" osljepljivanju heroja. Ahmed Harara izgubio je desno oko

28. siječnja,

a lijevo je oko izgubio 19. studenoga, ranjen od

strane dvaju strijelaca.

"Ne" ubijanju, u ovom slučaju "ne" ubijanju pobožnih,

jer šeik Ahmed Adina Refaat upucan je

16. prosinca tijekom prosvjeda,

za sobom ostavljajući tri siročeta i udovicu.

"Ne" spaljivanju knjiga. Egipatski institut spaljen je

17. prosinca, što je ogroman kulturalni gubitak.

"Ne" razodijevanju ljudi,

a plavi je grudnjak tu da nas posrami kao

narod jer smo dopustili da ženu u velu razgolite

i tuku na ulici, a u otisku stopala piše:

"Živjela mirna revolucija",

jer nikada se nećemo osvetiti nasiljem.

"Ne" zidovima kao preprekama. 5. veljače,

u Kairu su postavljene betonske barikade

kako bi zaštitile Ministarstvo obrane od prosvjednika.

Kad smo kod zidova, želim s vama podijeliti priču o

jednom zidu u Kairu.

Skupina umjetnika odlučila je na zidu naslikati tenk

u prirodnoj veličini. Omjer je 1:1.

Ispred ovog tenka je čovjek na biciklu sa

košarom kruha na glavi. Nasumični prolaznik u

ovome prikazu ne vidi problem.

Nakon činova nasilja, drugi je umjetnik došao,

naslikao krv, prosvjednike zgažene pod tenkom,

demonstrante i poruku koja je glasila:

"Od sutra nosim novo lice,

lice svakog mučenika. Ja postojim."

Došla je vlast, obojila zid u bijelo,

ostavila tenk i dodala poruku:

"Vojska i narod, jedna ruka. Egipat za Egipćane."

Dođe zatim drugi umjetnik, naslika čelnika vojske

kao čudovište koje proždire djevu u rijeci krvi

ispred tenka.

Dođe vlast, zid oboji u bijelo, ostavi tenk,

ostavi uniformu i baci kantu crne boje

kako bi prekrila lice čudovišta.

Ja dođem sa svojim šablonama i nasprejam ih na uniformu,

na tenk i preko cijeloga zida,

i tako izgleda danas

na neodređeno vrijeme. (Smijeh)

Želim vam za kraj ostaviti još jedno "ne".

Našla sam Nerudu našvrljanog na komadu papira

u mobilnoj bolnici na Tahriru i odlučila uzeti jedno "ne"

iz mamelučkog mauzoleja u Kairu.

Poruka glasi:

[arapski]

"Možete zgnječiti cvijeće, no ne možete odgoditi proljeće."

Hvala. (Pljesak)

(Pljesak)

Hvala. Shukran. (Pljesak)