Ja sam industrijski inženjer.

Cilj u mom životu je uvijek bio napraviti

više i više proizvoda

u što manjem vremenskom roku 
i sa malo resursa.

Tokom rada u Toyoti,

sve što sam znao
je bilo kako napraviti aute,

dok nisam upoznao doktora Akiru Miyawakija,

koji je došao u našu tvornicu 
kako bi posadio šumu u njoj

i napravio ju ugljični neutralnom.

Bio sam tako fasciniran

da sam odlučio naučiti tu metodologiju

te sam se pridružio 
njegovom timu kao volonter.

Uskoro sam počeo praviti šumu

u vrtu moje kuće,

a ovo je kako izgleda nakon tri godine.

Ove šume,

u usporedbi sa 
konvencionalnom proizvodnjom,

rastu 10 puta brže,

one su 30 puta gušće,

i 100 puta više bioraznolike.

U dvije godine otkako imam 
tu šumu u našem vrtu,

mogao sam promatrati da podzemne vode

nisu presušile preko ljeta,

a broj ptica koje sam uočio u tom području

se udvostručio.

Kvaliteta zraka je postala bolja,

a mi smo počeli žeti sezonsko voće,

koje je raslo bez napora

upravo u vrtu naše kuće.

Želio sam uzgojiti više ovakvih šuma.

Bio sam tako ganut ovim rezultatima

da sam želio saditi ove šume

sa istom sposobnošću sa kojom radimo aute

ili pišemo softvere ili radimo bilo koji od ključnih poslova,

pa sam osnovao tvrtku

koja je obuhvatni davatelj usluga

da stvori ove domaće, prirodne šume.

Ali kako bi pošumljavanje 
postalo glavni posao

ili industrija, morali smo standardizirati

proces izrade šuma.

Tako smo usporedili 
Toyotin sustav proizvodnje,

poznat po svojoj kvaliteti i učinkovitosti

sa procesom stvaranja šuma.

Na primjer, srž TPS-a,

Toyota Production System, leži u heijunki,

koja radi proizvodnju

različitih modela auta

na jednoj pokretnoj traci.

Ove aute smo zamijenili stablima,

koje sada koristimo 
i možemo napraviti više-slojevite šume.

Ove šume iskorištavaju 100 posto 
vertikalnog prostora.

Tako su guste

da nitko ne može ni ući u njih.

Na primjer, mi možemo napraviti 
šumu od 300 stabala

na području malom kao što je 
parkirno mjesto za 6 auta.

Kako bi smanjili troškove 
i naš vlastiti ugljični otisak,

počeli smo iskorištavati lokalnu biomasu

kao dopunu tlu i kao gnojivo.

Na primjer, ljuske kokosa 
strojno smljevene

pomiješane sa rižinom slamom,

prah rižine ljuske pomiješan 
sa organskim gnojivom

je napokon bačen na tlo na kojem

je naša šuma posađena.

Nakon što ju posadimo, 
iskoristimo travu ili rižinu slamu

da pokrijemo tlo

tako da sva voda koja 
odlazi u navodnjavanje

ne ispari natrag u atmosferu.

Koristeći ove jednostavne improvizacije,

danas možemo napraviti šumu

za cijenu jednog iPhone-a.

Danas, radimo šume u kućama,

u školama, pa čak i u tvornicama 
s trgovačkim društvima.

Ali to nije dovoljno.

Velik je broj ljudi

koji žele uzeti stvari u svoje ruke.

Pa dopustimo da se to dogodi.

Danas, mi radimo na 
platformi baziranoj na Internetu

gdje ćemo podijeliti našu metodologiju

na otvorenom izvoru

gdje netko i svatko

može napraviti svoje vlastite šume

bez naše fizičke prisutnosti,

koristeći našu metodologiju.

Klikom gumba,

oni mogu saznati sve o domaćim vrstama

njihovog mjesta.

Instaliranjem male hardverske sonde na licu mjesta,

možemo raditi daljinsko ispitivanje tla,

sa kojim možemo davati 
instrukcije, korak-po-korak,

o gradnji šuma daljinski.

Također, možemo pratiti rast te šume

a da nismo na licu mjesta.

Vjerujem da ova metodologija

ima potencijala.

Dijeleći, mi ustvari možemo 
vratiti naše domaće šume.

Sada, kada otiđete svojim kućama,

ako vidite neplodan komad zemlje,

zapamtite da on može 
biti potencijalna šuma.

Hvala vam puno. Hvala.

(Pljesak)