Ja sam industrijski inženjer.
Cilj u mom životu je uvijek bio napraviti
više i više proizvoda
u što manjem vremenskom roku
i sa malo resursa.
Tokom rada u Toyoti,
sve što sam znao
je bilo kako napraviti aute,
dok nisam upoznao doktora Akiru Miyawakija,
koji je došao u našu tvornicu
kako bi posadio šumu u njoj
i napravio ju ugljični neutralnom.
Bio sam tako fasciniran
da sam odlučio naučiti tu metodologiju
te sam se pridružio
njegovom timu kao volonter.
Uskoro sam počeo praviti šumu
u vrtu moje kuće,
a ovo je kako izgleda nakon tri godine.
Ove šume,
u usporedbi sa
konvencionalnom proizvodnjom,
rastu 10 puta brže,
one su 30 puta gušće,
i 100 puta više bioraznolike.
U dvije godine otkako imam
tu šumu u našem vrtu,
mogao sam promatrati da podzemne vode
nisu presušile preko ljeta,
a broj ptica koje sam uočio u tom području
se udvostručio.
Kvaliteta zraka je postala bolja,
a mi smo počeli žeti sezonsko voće,
koje je raslo bez napora
upravo u vrtu naše kuće.
Želio sam uzgojiti više ovakvih šuma.
Bio sam tako ganut ovim rezultatima
da sam želio saditi ove šume
sa istom sposobnošću sa kojom radimo aute
ili pišemo softvere ili radimo bilo koji od ključnih poslova,
pa sam osnovao tvrtku
koja je obuhvatni davatelj usluga
da stvori ove domaće, prirodne šume.
Ali kako bi pošumljavanje
postalo glavni posao
ili industrija, morali smo standardizirati
proces izrade šuma.
Tako smo usporedili
Toyotin sustav proizvodnje,
poznat po svojoj kvaliteti i učinkovitosti
sa procesom stvaranja šuma.
Na primjer, srž TPS-a,
Toyota Production System, leži u heijunki,
koja radi proizvodnju
različitih modela auta
na jednoj pokretnoj traci.
Ove aute smo zamijenili stablima,
koje sada koristimo
i možemo napraviti više-slojevite šume.
Ove šume iskorištavaju 100 posto
vertikalnog prostora.
Tako su guste
da nitko ne može ni ući u njih.
Na primjer, mi možemo napraviti
šumu od 300 stabala
na području malom kao što je
parkirno mjesto za 6 auta.
Kako bi smanjili troškove
i naš vlastiti ugljični otisak,
počeli smo iskorištavati lokalnu biomasu
kao dopunu tlu i kao gnojivo.
Na primjer, ljuske kokosa
strojno smljevene
pomiješane sa rižinom slamom,
prah rižine ljuske pomiješan
sa organskim gnojivom
je napokon bačen na tlo na kojem
je naša šuma posađena.
Nakon što ju posadimo,
iskoristimo travu ili rižinu slamu
da pokrijemo tlo
tako da sva voda koja
odlazi u navodnjavanje
ne ispari natrag u atmosferu.
Koristeći ove jednostavne improvizacije,
danas možemo napraviti šumu
za cijenu jednog iPhone-a.
Danas, radimo šume u kućama,
u školama, pa čak i u tvornicama
s trgovačkim društvima.
Ali to nije dovoljno.
Velik je broj ljudi
koji žele uzeti stvari u svoje ruke.
Pa dopustimo da se to dogodi.
Danas, mi radimo na
platformi baziranoj na Internetu
gdje ćemo podijeliti našu metodologiju
na otvorenom izvoru
gdje netko i svatko
može napraviti svoje vlastite šume
bez naše fizičke prisutnosti,
koristeći našu metodologiju.
Klikom gumba,
oni mogu saznati sve o domaćim vrstama
njihovog mjesta.
Instaliranjem male hardverske sonde na licu mjesta,
možemo raditi daljinsko ispitivanje tla,
sa kojim možemo davati
instrukcije, korak-po-korak,
o gradnji šuma daljinski.
Također, možemo pratiti rast te šume
a da nismo na licu mjesta.
Vjerujem da ova metodologija
ima potencijala.
Dijeleći, mi ustvari možemo
vratiti naše domaće šume.
Sada, kada otiđete svojim kućama,
ako vidite neplodan komad zemlje,
zapamtite da on može
biti potencijalna šuma.
Hvala vam puno. Hvala.
(Pljesak)