Da li ste dobri u stvarima
onoliko koliko mislite da jeste?
Koliko ste dobri u upravljanju novcem?
Šta je sa čitanjem ljudskih emocija?
Koliko ste zdravi u poređenju
sa drugim ljudima koje poznajete?
Da li ste u proseku bolji u gramatici?
Poznavanje svoje stručnosti
i kako naše veštine stoje
u poređenju sa drugim ljudima
je više od jačanja samopouzdanja.
Pomaže nam da shvatimo kada možemo
da se držimo naših odluka i instinkata,
a kada nam je, umesto toga,
potrebno da tražimo savet.
Međutim psihološka istraživanja
nagoveštavaju da nismo naročito dobri
u preciznoj samoproceni.
Zapravo, često precenjujemo
sopstvene sposobnosti.
Istraživači imaju naziv za ovu pojavu,
Daning-Krugerov efekat.
Ovaj efekat objašnjava
zašto je preko 100 istraživanja
utvrdilo da ljudi pokazuju
iluzornu superiornost.
Cenimo sebe kao bolje od drugih
u meri koja narušava zakone matematike.
Kada su softverski inženjeri u dve firme
upitani da ocene svoj učinak,
32% inženjera iz jedne firme
i 42% iz druge
je stavilo sebe u 5% najboljih.
U drugom istraživanju,
88% američkih vozača
su opisali sebe kao nekoga
ko ima natprosečne veštine vožnje.
Ovo nisu izolovana otkrića.
U proseku, ljudi su skloni tome
da sebe ocenjuju kao bolje od većine
u disciplinama koje sežu od zdravlja,
veština predvodništva, etike itd.
Naročito je zanimljivo to
da su oni najnesposobniji
često najskloniji precenjivanju
svojih veština u najvećoj meri.
Ljudi koji su vidno loši
u logičkom zaključivanju,
gramatici,
finansijskom znanju,
matematici,
emocionalnoj inteligenciji,
izvođenju laboratorijskih
medicinskih testova
i šahu,
svi su skloni ocenjivanju svoje stručnosti
skoro jednako povoljno kao stručnjaci.
Pa, ko je najpodložniji ovoj obmani?
Na žalost, svi mi jer svi mi
imamo parčiće nesposobnosti
koje ne prepoznajemo.
Međutim zašto?
Kada su psiholozi Daning i Kruger
prvi put opisali ovaj efekat 1999,
tvrdili su da ljudi kojima manjka
znanja i veština u određenim oblastima
pate od dvostruke kletve.
Prvo, prave greške i donose loše odluke.
Ali, drugo, te iste rupe u znanju ih
sprečavaju i da zapaze svoje greške.
Drugim rečima, lošim znalcima nedostaje
baš ona stručnost koja ima je potrebna
da uvide koliko im loše ide.
Na primer, kada su istraživači izučavali
učesnike na fakultetskom turniru debate,
najlošijih 25% ekipa
u preliminarnim rundama
je izgubilo četiri od svakih pet mečeva.
Međutim, smatrali su da pobeđuju
u skoro 60%.
Bez jasnog razumevanja pravila debate,
studenti prosto nisu mogli da prepoznaju
kada ili koliko često
su njihovi argumenti pobijeni.
Daning-Krugerov efekat nije pitanje toga
da smo zbog ega slepi za naše slabosti.
Ljudi često priznaju svoje nedostatke
kada uspeju da ih spaze.
U jedom istraživanju, đaci koji su
prvobitno loše prošli na logičkom kvizu
a potom su pohađali kraći kurs logike
su bili prilično voljni da označe
prvobitni učinak kao užasan.
Možda zbog toga ljudi sa umerenom
količinom iskustva i stručnosti
često imaju manje samopouzdanja
u svoje sposobnosti.
Znaju dovoljno da znaju
kako ima mnogo toga što ne znaju.
U međuvremenu, stručnjaci su svesni
toga koliko znaju.
Međutim, često prave drugačiju grešku:
pretpostavljaju da svi ostali
znaju koliko i oni.
Iz toga proishodi da ljudi, bilo
da su nevični ili visoko kvalifikovani,
često su zarobljeni u mehuru
netačne samoprocene.
Kada su nevični, ne mogu da vide
sopstvene mane.
Kada su izuzetno kompetentni,
ne uviđaju koliko su neobične
njihove sposobnosti.
Pa, ako je Daning-Krugerov efekat
nevidljiv onima koji ga doživljavaju,
šta možete da uradite da otkrijete
koliko ste zaista dobri u raznim stvarima?
Prvo, pitajte druge ljude
za povratnu informaciju
i razmotrite je, čak iako vam ne prija.
Drugo, i još važnije, nastavite da učite.
Što smo obučeniji,
to smo manje skloni da imamo
nevidjive rupe u našoj sposobnosti.
Možda se sve svodi na staru poslovicu:
Kada se raspravljate sa budalom,
prvo se postarajte
da i druga osoba ne radi to isto.