Jeste li toliko dobri koliko mislite?
Koliko dobro raspolažete novcem?
Kakvi ste u čitanju ljudskih emocija?
Koliko ste zdravi
u usporedbi s ostalima koje znate?
Jeste li nadprosječni u gramatici?
Znati koliko smo sposobni
i kakve su naše vještine
u usporedbi s drugima
više je od običnog
podizanja samopouzdanja.
To nam pomaže shvatiti kad možemo
nastaviti s odlukama i instinktima
i kad, umjesto toga,
trebamo potražiti savjet.
No, psihološko istraživanje pokazuje
da nismo naročito dobri
u točnom prosuđivanju samih sebe.
Zapravo, često precijenjujemo
vlastite sposobnosti.
Znanstvenici imaju naziv za ovaj fenomen,
Dunning-Krugerov efekt.
To objašnjava zašto je više od 100 studija
pokazalo da ljudi posjeduju
iluzornu superiornost.
Sudimo sebi samima bolje nego ostalima
do te mjere da to prkosi
matematičkim zakonima.
Kad su programeri dviju kompanija
trebali ocijeniti svoj rad,
32% programera jedne kompanije
i 42% druge
stavili su se u prvih 5%.
U drugoj studiji, 88% američkih vozača
opisali su svoje vozačke sposobnosti
kao nadprosječne.
To nisu jedinstveni rezultati.
U prosjeku, ljudi sebe ocjenjuju
bolje nego ostale
na različitim poljima - od zdravlja,
vodstva, etike itd.
Ono što je posebno zanimljivo
je da najmanje sposobni ljudi
često najviše precijenjuju svoje vještine.
Ljudi koji su slabi u
logičkom prosuđivanju,
gramatici,
financijskom znanju,
matematici,
emocionalnoj inteligenciji
provođenju laboratorijskih testova
i šahu
svi ocjenjuju svoju stručnost
gotovo jednako kao i pravi stručnjaci.
Pa, tko je najpodložniji ovoj zabludi?
Nažalost, svi mi jer svi imamo
rupe u znanju i sposobnostima
koje ne prepoznajemo.
Ali zašto?
Kad su psiholozi Dunning i Kruger
prvi put 1999. godine opisali efekt,
tvrdili su da ljudi s manjkom znanja
i vještina u određenim područjima
imaju dvostruko prokletstvo.
Prvo, čine greške i
donose loše odluke.
Ali, drugo, te iste rupe u znanju
ih sprječavaju da primijete svoje greške.
Drugim riječima, oni sa slabijom izvedbom
nemaju stručnost
prepoznati koliko im loše ide.
Primjerice, kad su znanstvenici proučavali
sudionike u sveučilišnom debatnom turniru,
posljednjih 25% timova
u kvalifikacijskom krugu
izgubilo je gotovo četiri
od pet rundi.
No, mislili su da su pobjeđivali
gotovo 60%.
Bez dobrog razumijevanja pravila debate,
studenti jednostavno nisu mogli prepoznati
kada ili koliko često
su njihovi argumenti bili pobijeni.
Dunning-Krugerov efekt nije pitanje ega
koje nas sprječava da vidimo naše slabosti.
Ljudi obično priznaju svoje nedostatke
onda kad ih primijete.
U jednoj studiji, studenti koji su prvotno
imali loše rezultate na logičkom testu,
a onda su sudjelovali na
mini-tečaju iz logike,
bili su poprilično spremni
grozno ocijeniti svoje prve rezultate.
Možda zato ljudi s osrednjim iskustvom
ili stručnošću
često imaju manje vjere
u svoje sposobnosti.
Imaju dovoljno pameti da znaju
da postoji puno toga što ne znaju.
Isto tako, stručnjaci su svjesni
točno koliko su stručni.
No, često čine drugačiju grešku:
pretpostavljaju da su i svi ostali
također stručni.
Rezultat je da bez obzira
koliko su ljudi nesposobni ili vješti,
često se zateknu u vrtlogu
netočnog samopoimanja.
Ako su nevješti,
ne vide vlastite greške.
Ako su neobično kompetentni,
ne doživljavaju svoje sposobnosti
toliko nevjerojatnima.
Pa, ako je Dunning-Krugerov efekt
nevidljiv onima koji ga doživljavaju,
što možete učiniti da biste saznali
koliko ste zapravo dobri u nekim stvarima?
Prvo, tražite povratnu informaciju
i uzmite je u obzir,
čak i ako vam ne paše.
Drugo, još važnije, nastavite učiti.
Što smo obrazovaniji,
manje je vjerojatno da ćemo imati
nevidljive rupe u svojim sposobnostima.
Možda se sve svodi
na onu staru poslovicu:
Kad se svađate s budalom,
prvo provjerite
da i druga osoba ne čini to isto.