Visoko čelo uokvireno razbarušenom crnom kosom, bolećivo bledilo i pogled produhovljene inteligencije i još dublje iscrpljenosti u njegovim tamnim, umornim očima. Pojava Edgara Alana Poa nije samo trenutno prepoznatljiva - ona i savršeno pristaje njegovoj reputaciji. Od zatvorenika vezanog ispod klatećeg sečiva u padu do gavrana koji odbija da napusti pripovedačeve odaje, Poove jezive i inovativne priče gotskog horora ostavile su bezvremeni trag u književnosti. Međutim, zbog čega je tačno Edgar Alan Po jedan od najvećih američkih pisaca? Naposletku, horor je bio popularan žanr u to vreme i mnogi su ga praktikovali. Ipak, Po se izdvojio zahvaljujući brižljivoj posvećenosti obliku i stilu. Kao književni kritičar, identifikovao je dva glavna pravila za oblik kratke priče: mora da bude dovoljno kratka da se pročita bez prekida i svaka reč mora da doprinese njenoj svrsi. Savladavši ova pravila, Po je upravljao čitaočevom pažnjom i nagrađivao ga je intenzivnim i jedinstvenim iskustvom - onim što je Po nazivao jedinstvom utiska. Iako je često zastrašujući, ovaj utisak uveliko premašuje strah. Poove priče koriste nasilje i užas kako bi istraživale paradokse i tajne ljubavi, patnje i krivice, istovremeno se opirući prostim tumačenjima ili jasnim moralnim porukama. A iako često nagoveštavaju natprirodne pojave, istinska tama koju istražuju je ljudski um i njegova sklonost ka samouništenju. U „Izdajničkom srcu”, jezivo ubistvo je predstavljeno naspram ubicinoj dirljivoj empatiji prema žrtvi, što je veza koja se brzo vraća da ga progoni. Naslovni lik iz „Ligeje” se vraća iz mrtvih kroz leš druge supruge njenog muža - ili bar tako misli pripovedač koji je zavisnik od opijuma. A kada se protagonista „Vilijama Vilsona” nasilno suoči sa čovekom za koga veruje da ga prati, možda on prosto zuri u sopstveni odraz u ogledalu. Pionirskom upotrebom nepouzdanih pripovedača, Po je preobraćao čitaoce u aktivne učesnike koji moraju da odluče kada pripovedač možda pogrešno tumači ili čak laže o događajima o kojima govori. Iako je najpoznatiji po svojim kratkim horor pričama, Po je zapravo bio jedan od najsvestranijih i najeksperimentalnijih pisaca devetnaestog veka. Izumeo je detektivsku priču kakvu znamo sa „Ubistvima u ulici Morg”, praćenim „Misterijom Mari Rože” i „Ukradenim pismom”. Sve tri imaju prvobitnog salonskog detektiva, Ogasta Dipena, koji koristi svoju ingenioznost i neobične moći opservacije i dedukcije da bi rešio zločine koji zbunjuju policiju. Po je takođe pisao satire na društvene i književne trendove i burleske koje su u nekim slučajevima naslućivale naučnu fantastiku. One su uključivale pripovest o putovanju balonom na mesec i izveštaj o pacijentu na samrti koji je stavljen u hipnotični trans kako bi progovorio s druge strane. Po je čak napisao avanturistički roman o putovanju na Južni pol, kao i raspravu o astrofizici, sve to radeći kao urednik, stvarajući na stotine stranica književnih recenzija i književne teorije. Divljenje prema Poovoj karijeri ne bi bilo potpuno bez njegove poezije: opčinjavajuće i hipnotične. Njegove najpoznatije poeme su pesme o patnji ili, njegovim rečima, „tegobnom i beskonačnom pamćenju”. „Gavran” u kome lirski subjekat projektuje svoju patnju na pticu koja ponavlja jednu jedinu reč učinila je Poa poznatim. No, uprkos njegovom književnom uspehu, Po je živeo u siromaštvu tokom svoje karijere, a njegov privatni život je često bio mračan koliko i njegova dela. Proganjao ga je gubitak majke i supruge koje su obe umrle od tuberkuloze sa 24 godine. Po se mučio s alkoholizmom i često dolazio u sukob sa drugim popularnim piscima. Njegova slava mahom potiče od posthumnih i veoma labavih adaptacija njegovih dela. Pa ipak, da je mogao da zna koliko će užitka i inspiracije njegovo pisanje da donese generacijama njemu sličnih čitalaca i pisaca, možda bi to donelo osmeh na taj čuveni tužni lik.