Visoko čelo uokvireno
razbarušenom crnom kosom,
bolećivo bledilo
i pogled produhovljene inteligencije
i još dublje iscrpljenosti
u njegovim tamnim, umornim očima.
Pojava Edgara Alana Poa
nije samo trenutno prepoznatljiva -
ona i savršeno pristaje
njegovoj reputaciji.
Od zatvorenika vezanog
ispod klatećeg sečiva u padu
do gavrana koji odbija
da napusti pripovedačeve odaje,
Poove jezive i inovativne
priče gotskog horora
ostavile su bezvremeni trag
u književnosti.
Međutim, zbog čega je tačno Edgar Alan Po
jedan od najvećih američkih pisaca?
Naposletku, horor je bio
popularan žanr u to vreme
i mnogi su ga praktikovali.
Ipak, Po se izdvojio zahvaljujući
brižljivoj posvećenosti obliku i stilu.
Kao književni kritičar,
identifikovao je dva glavna pravila
za oblik kratke priče:
mora da bude dovoljno kratka
da se pročita bez prekida
i svaka reč mora
da doprinese njenoj svrsi.
Savladavši ova pravila,
Po je upravljao čitaočevom pažnjom
i nagrađivao ga je intenzivnim
i jedinstvenim iskustvom -
onim što je Po nazivao jedinstvom utiska.
Iako je često zastrašujući,
ovaj utisak uveliko premašuje strah.
Poove priče koriste nasilje i užas
kako bi istraživale paradokse i tajne
ljubavi,
patnje
i krivice,
istovremeno se opirući prostim tumačenjima
ili jasnim moralnim porukama.
A iako često nagoveštavaju
natprirodne pojave,
istinska tama koju istražuju je ljudski um
i njegova sklonost ka samouništenju.
U „Izdajničkom srcu”, jezivo ubistvo
je predstavljeno naspram
ubicinoj dirljivoj empatiji prema žrtvi,
što je veza koja se brzo vraća
da ga progoni.
Naslovni lik iz „Ligeje”
se vraća iz mrtvih
kroz leš druge supruge njenog muža -
ili bar tako misli pripovedač
koji je zavisnik od opijuma.
A kada se protagonista „Vilijama Vilsona”
nasilno suoči sa čovekom
za koga veruje da ga prati,
možda on prosto zuri
u sopstveni odraz u ogledalu.
Pionirskom upotrebom
nepouzdanih pripovedača,
Po je preobraćao čitaoce
u aktivne učesnike
koji moraju da odluče kada pripovedač
možda pogrešno tumači
ili čak laže o događajima o kojima govori.
Iako je najpoznatiji po svojim
kratkim horor pričama,
Po je zapravo bio jedan od najsvestranijih
i najeksperimentalnijih pisaca
devetnaestog veka.
Izumeo je detektivsku priču kakvu znamo
sa „Ubistvima u ulici Morg”,
praćenim „Misterijom Mari Rože”
i „Ukradenim pismom”.
Sve tri imaju prvobitnog
salonskog detektiva,
Ogasta Dipena,
koji koristi svoju ingenioznost
i neobične moći opservacije i dedukcije
da bi rešio zločine
koji zbunjuju policiju.
Po je takođe pisao satire
na društvene i književne trendove
i burleske koje su u nekim slučajevima
naslućivale naučnu fantastiku.
One su uključivale pripovest
o putovanju balonom na mesec
i izveštaj o pacijentu na samrti
koji je stavljen u hipnotični trans
kako bi progovorio s druge strane.
Po je čak napisao avanturistički roman
o putovanju na Južni pol,
kao i raspravu o astrofizici,
sve to radeći kao urednik,
stvarajući na stotine stranica
književnih recenzija i književne teorije.
Divljenje prema Poovoj karijeri
ne bi bilo potpuno bez njegove poezije:
opčinjavajuće i hipnotične.
Njegove najpoznatije poeme
su pesme o patnji ili, njegovim rečima,
„tegobnom i beskonačnom pamćenju”.
„Gavran” u kome lirski subjekat
projektuje svoju patnju na pticu
koja ponavlja jednu jedinu reč
učinila je Poa poznatim.
No, uprkos njegovom književnom uspehu,
Po je živeo u siromaštvu
tokom svoje karijere,
a njegov privatni život
je često bio mračan koliko i njegova dela.
Proganjao ga je gubitak majke i supruge
koje su obe umrle
od tuberkuloze sa 24 godine.
Po se mučio s alkoholizmom
i često dolazio u sukob
sa drugim popularnim piscima.
Njegova slava mahom potiče od posthumnih
i veoma labavih adaptacija njegovih dela.
Pa ipak, da je mogao da zna
koliko će užitka i inspiracije
njegovo pisanje da donese generacijama
njemu sličnih čitalaca i pisaca,
možda bi to donelo osmeh
na taj čuveni tužni lik.