Znam čovjeka
koji lebdi gradom svake noći.
U snovima lebdi i okreće se
dok mu stopala ljube Zemlju.
Sve je u pokretu, kaže on,
čak i paralizirano tijelo poput njegova.
On je moj otac.
Prije tri godine kada sam saznala
da mi je otac doživio snažan
moždani udar,
ušla sam u njegovu sobu
na intenzivnoj njezi
na Neurološkom institutu u Montrealu
i vidjela ga kako leži mirno kao mrtvac,
priključen na uređaj za disanje.
Paraliza mu je polako oduzimala tijelo,
najprije nožne prste, zatim noge,
prsa, prste i ruke.
Konačno se proširila i na vrat,
onemogućavajući mu disanje
i zaustavila se točno ispod očiju.
Cijelo vrijeme nije izgubio svijest,
već je iznutra promatrao
kako mu se tijelo gasi,
ud po ud,
mišić po mišić.
U toj sobi za intenzivnu njegu,
prišla sam očevu tijelu
i drhtećim glasom i kroz suze
počela sam recitirati abecedu.
A, B, C, D, E, F, G,
H, I, J, K.
Trepnuo je na K.
Krenula sam ispočetka.
A, B, C, D, E, F, G,
H, I.
Tada ja trepnuo na slovo I,
zatim na T, pa R i na kraju na A:
Kitra.
Rekao je: "Kitra, draga moja,
nemoj plakati.
Ovo je blagoslov."
Nije se čuo glas, ali moj je otac
snažno zazvao moje ime.
Samo 72 sata nakon moždanog udara
već je prihvatio
svoje stanje u cijelosti.
Unatoč ekstremnom fizičkom stanju,
bio je potpuno prisutan;
vodio me, njegovao
i bio je moj otac onoliko,
ako ne i više nego prije.
Sindrom zaključanosti
najgora je noćna mora mnogih ljudi.
U francuskom to nekad nazivamo:
"maladie de l'emmuré vivant."
Doslovno: "bolest živ-zazidan".
Za mnoge ljude, možda i za većinu,
paraliza je neopisiv užas,
ali iskustvo moga oca
dok je gubio svaki sustav u svom tijelu
nije bilo iskustvo zazidavanja,
već okretanje psihe prema unutra
isključujući vanjsku buku,
suočavanje s vrelom vlastita uma
i ondje se
iznova zaljubio u život i tijelo.
Kao rabin i duhovan čovjek
koji visi između uma i tijela,
života i smrti,
paraliza mu je otvorila nove svijesti.
Shvatio je kako više ne treba gledati
povrh tjelesnog svijeta
kako bi pronašao duhovni svijet.
"Raj je u ovom tijelu.
U ovom je svijetu.", rekao je.
Prva četiri mjeseca spavala sam uz oca,
brinula o njemu koliko god sam mogla
i pokušavala umanjiti
svaku njegovu neugodu,
razumijevajući duboki
ljudski psihološki strah
nemogućnosti pozivanja upomoć.
Moja majka, sestre, brat i ja
zamotali smo ga u čahuru izlječenja.
Postali smo njegov vjesnik
provodeći sate i sate recitirajući abecedu
dok nam je on šaptao propovjedi
i poeziju treptajima oka.
Njegova soba postala je hram izlječenja.
Njegov bolesnički krevet
postao je utočište
onih u potrazi za savjetovanjem
i duhovnim vodstvom, a kroz nas
moj je otac bio sposoban govoriti
i ohrabrivati,
slovo po slovo,
treptaj po treptaj.
Sve je u našim svjetovima
postalo usporeno i nježno
dok su galama, drama i smrt
kojima je bolnički odjel bio ispunjen
polako padali u drugi plan.
Želim vam pročitati neke od prvih stvari
koje smo transkribrirali
tijekom tjedna poslije udara.
Sastavio je pismo
koje je oslovio na svoju sinagogu,
a pismo je završilo ovim riječima:
"Kada mi je zatiljak eksplodirao,
zakoračio sam u drugu dimenziju:
u začetku, subplanetarnu, praživotinjsku.
Svemiri se kontinuirano
otvoriše i zatvoriše.
Kada su nisko,
mnogi prestaju rasti.
Prošlog tjedna bio sam tako nisko,
ali osjetio sam Očevu ruku oko sebe
i On me vratio."
Kad nismo bili njegov glas,
bili smo njegove noge i ruke.
Micala sam ih kako bih i sama htjela
da miču moje ruke i noge
da su bile nepokrenute toliko vremena.
Sjećam se kako bih držala
njegove ruke pored svoga lica,
savijajući svaki zglob
da bi ostao mekan i gibak.
Neprestano sam ga tražila
da zamisli taj pokret,
da iznutra promatra
kako se prst svija
i ispravlja i da to isto radi
u svom umu.
Zatim jednog dana kutkom oka
vidjela sam kako mu tijelo
klizi poput zmije,
nenamjeran grč što je prolazio
svim njegovim udovima.
Isprva sam pomislila da haluciniram
nakon što sam toliko vremena
provela uz to jedno tijelo,
očajnički se nadajući da će reagirati
samo od sebe.
No rekao mi je da je osjetio trnce,
iskre struje koje su se palile i gasile
ispod površine kože.
Sljedećeg je tjedna počeo pokazivati
gotovo neprimjetnu mišićnu rezistenciju.
Stvarale su se veze.
Tijelo se ponovno budilo sporo i nježno,
ud po ud, mišić po mišić,
trzaj po trzaj.
Budući da sam dokumentarni fotograf,
imala sam potrebu fotografirati
svaki od njegovih prvih pokreta
poput majke s novorođenim djetetom.
Fotografirala sam njegov
prvi nepotpomognuti udisaj,
trenutak vrijedan slavlja kad je pokazao
mišićnu rezistenciju po prvi put,
novorazvijene tehnologije
koje su mu omogućile
da dobiva sve više neovisnosti.
Fotografirala sam njegu i ljubav
što ga je okruživala.
No moje fotografije
pričaju samo vanjsku priču
o čovjeku koji leži u bolničkom krevetu,
pričvršćenom za uređaj za disanje.
Nisam mogla prenijeti
njegovu unutrašnju priču,
pa sam počela tražiti
novi vizualni jezik,
jezik kojemu je cilj bio
izraziti prolaznost
njegovih duhovnih iskustava.
Naposljetku, željela bih vam pokazati
jedan u nizu videa na kojima sam radila,
a koji nastoji prikazati sporu
podijeljenu egzistenciju
što ju je iskusio moj otac.
Kako mu se vraćala sposobnost disanja,
tako sam ja počela snimati njegove misli,
a glas koji čujete u ovom videu
njegov je glas.
(Video) Ronnie Cahana: Morate vjerovati
da ste paralizirani
da biste mogli biti
tetraplegičar.
Ja ne vjerujem.
U mom umu,
u mojim snovima
svake noći
poput Chagalla
lebdim gradom,
lebdim i okrećem se
dok mi stopala ljube tlo.
Ne znam ništa
o nepokretnom čovjeku.
Sve je u pokretu.
Srce kuca.
Tijelo se giba.
Usne se kreću.
Nikad ne stagniramo.
Život trijumfura gore-dolje."
Kitra Cahana: Većini nas
mišići se počinju trzati i micati
puno prije no što dođemo svijesti,
ali otac mi kaže
kako je njegova privilegija
život na krajnjoj periferiji
ljudskog doživljavanja.
Poput astronauta koji ima pogled
koji će vrlo malo nas ikada vidjeti,
pita se i promatra
dok udiše prve udisaje
i sanja o tome kako puzi natrag kući.
Život počinje u 57. godini, kaže.
Malo dijete nema
nikakvog stava u svome biću,
ali čovjek svakog dana
inzistira na svome svijetu.
Rijetki će se od nas suočiti
s fizičkim ograničenjima
s kakvima se suočava moj otac,
ali svi ćemo doživjeti trenutke paralize
u našim životima.
I sama često nailazim na prepreke
koje se doimaju sasvim nepremostive,
ali moj otac tvrdi
kako nema bezizlaznih situacija.
Poziva me u svoj prostor
međusobnog izlječenja
u kojem dajem najbolje od sebe,
a on meni daje najbolje od sebe.
Paraliza mu je pružila nov početak.
Bila je to prilika da oživi
svoju životnu silu,
da dovoljno dugo bude sam sa sobom
kako bi se zaljubio u kontinuum
stvaranja.
Danas više nije "zaključan".
S lakoćom miče vratom,
više se ne hrani na cjevčicu,
diše vlastitim plućima,
govori sporo vlastitim tihim glasom
i svakodnevno radi
na pokretanju svog paraliziranog tijela.
Ali taj posao nikad neće biti gotov.
Kao što sam kaže:
"Živim u svijetu u ruševinama
i čeka me nebeski posao."
Hvala vam.
(Pljesak)