Zašto je toliko poseban ljudski mozak? Zašto mi proučavamo druge životinje, umesto da one proučavaju nas? Šta to ljudski mozak ima ili radi što nijedan drugi mozak ne može? Kada sam počela da se zanimam za ova pitanja pre desetak godina, naučnici su mislili da znaju kakvog su sastava različiti mozgovi. Iako je, u osnovi, bilo malo dokaza mnogi naučnici su mislili da su mozgovi sisara, uključujući i ljudski mozak, potpuno isto načinjeni, sa brojem neurona koji je oduvek bio proporcionalan veličini mozga. To znači da dva mozga istih veličina, kao ova dva, od pristojnih 400 grama, treba da imaju isti broj neurona. Sada, ako su neuroni funkcionalne prenosne jedinice informacija, onda vlasnici ova dva mozga treba da imaju iste kognitivne sposobnosti. A ipak, jedan vlasnik je šimpanza, a drugi vlasnik je krava. Sada, možda krave imaju jako bogat unutrašnji, duševni život i toliko su pametne da su odlučile da nam ne dozvole da to shvatimo, ali mi njih jedemo. Mislim da bi se većina ljudi složila da su šimpanze sposobne za mnogo složenije, detaljnije i prilagodljivije ponašanje nego krave. Tako da je ovo prvi pokazatelj da scenario tipa: "Svi mozgovi su isto načinjeni", nije baš prihvatljiv. Ali, hajde da i mi pretpostavimo isto. Ako su svi mozgovi načinjeni isto, i na vama je da poredite životinje sa različitom veličinom mozga, veći mozgovi bi uvek trebalo da imaju više neurona od manjih i što je mozak veći, veće bi trebale da budu i kognitivne sposobnosti njegovog vlasnika. Tako da najveći mozak treba da bude i najviše kognitivno sposoban. Ali, evo loših vesti. Naš mozak nije najveći u okruženju. Zvuči prilično uznemirujuće. Naš mozak je težine između 1,2 i 1,5 kilograma, ali mozak slona je težine od četiri do pet kilograma, a mozak kita može biti težine i do 9 kilograma, i zato su naučnici imali običaj da pribegavaju tvrdnji, da naši mozgovi mora da su posebni, jer to objašnjava naše kognitivne sposobnosti. Mora da je zaista izvanredan, izuzetak od pravila. Njihov je možda veći, ali naš je bolji, i može biti bolji, na primer, u tome, jer je veći nego što treba da bude, sa mnogo većim cerebralnim korteksom nego što bi trebalo, u odnosu na veličinu našeg tela. Tako da nam ostaje višak korteksa za neke interesantnije stvari od samog funkcionisanja tela. Veličina mozga obično je srazmerna veličini tela. Tako da glavni razlog što kažemo da je naš mozak veći nego što bi trebalo u stvari dolazi iz poređenja ljudi sa velikim majmunima. Gorile mogu biti dva ili tri puta veće nego što smo mi, tako da bi njihovi mozgovi trebalo isto tako da budu veći od naših, ali u stvari je obrnuto. Naš mozak je tri puta veći od mozga gorile. Ljudski mozak se isto tako čini poseban, i u količini energije koju koristi. Iako je težine samo dva procenta od ukupne težine tela, koristi 25 procenata ukupne energije koju vaše telo zahteva da bi funkcionisalo u jednom danu. To je 500 kalorija od ukupnih 2000 kalorija, samo da bi mozak bio u aktivnom stanju. Znači, ljudski mozak je veći nego što bi trebalo da bude, koristi mnogo više energije nego što je potrebno - znači da je poseban. I evo gde je priča počela da mi smeta. U biologiji, mi tražimo pravila koja primenjujemo na životinje i život uopšte, i zašto se onda pravila evolucije primenjuju na sve ostale, ali ne i na nas? Možda je problem bio u osnovnoj pretpostavci da su svi mozgovi istog sastava. Možda, dva mozga istih veličina, u stvari, mogu biti sastavljeni od različitog broja neurona. Možda, veoma veliki mozak nema i veći broj neurona od manjeg mozga. Možda ljudski mozak u stvari ima najviše neurona od bilo kog mozga, nezavisno od veličine, posebno u cerebralnom korteksu. Tako da je ovo postalo za mene važno pitanje na koje treba da dam odgovor: koliko neurona ljudski mozak ima, i kako se to može porediti sa drugim životinjama? Možda ste čuli ili pročitali negde da mi imamo 100 milijardi neurona, i pre 10 godina, pitala sam svoje kolege da li možda znaju otkud ova brojka. Ali niko nije znao. Malo sam kopala po literaturi tražeći originalnu referencu za tu brojku, i nikada je nisam mogla pronaći. Izgleda da niko nije, u stvari, nikada izbrojao broj neurona u ljudskom mozgu, ili bilo kom drugom mozgu. Tako da sam pronašla sopstveni način da izbrojim ćelije u mozgu, i u osnovi, sastoji se u rastvaranju mozga u supu. To ovako funkcioniše: mozak, ili delove mozga, rastvorite u deterdžentu, koji uništava ćelijske membrane ali ćelijska jezgra ostaju netaknuta, i na kraju završite sa suspenzijom slobodnih jezgara koja izgleda ovako, kao bistra supa. Ova supa sadrži sva jezgra koja su nekada bila u mozgu miša. Sada, prednosti supe su te da je možete promućkati i naterati jezgra da se pravilno rasporede u tečnosti, tako da posmatranjem pod mikroskopom samo četiri ili pet uzoraka ovog homogenog rastvora možete da izbrojite jezgra, a potom i kažete od koliko ćelija se mozak sastojao. Jednostavno je i direktno, i veoma brzo. Tako da smo mi koristili tu metodu da izbrojimo neurone različitih vrsta, i ispostavlja se da nisu svi mozgovi istog sastava. Uzmite glodare i primate, na primer. U većim mozgovima glodara, prosečna veličina neurona raste, tako da se mozak uvećava veoma brzo i uvećava se mnogo brže nego što postiže veći broj neurona. Ali kod primata, mozak postiže veći broj neurona bez uvećavanja samog neurona, što je prilično ekonomičan način dodavanja neurona vašem mozgu. Kao rezultat, mozak primata će uvek imati više neurona od mozga glodara koji je iste veličine, i što je mozak veći, veća će biti i razlika. A, šta je onda sa našim mozgovima? Otkrili smo da mi u proseku imamo 86 milijardi neurona, 16 milijardi su u cerebralnom korteksu, i ako uzmete u obzir da je cerebralni korteks glavni za funkcije, kao što su: svesnost, logično i apstraktno rezonovanje, i da je 16 milijardi najveći broj neurona koji bilo koji korteks sadrži, mislim da je ovo najjednostavnije objašnjenje naših izvanrednih kognitivnih sposobnosti. Ali isto tako važno je, šta znači uopšte broj od 86 milijardi neurona. Zato što smo pronašli da veza između veličine mozga i broja neurona može biti matematički opisana, možemo pokazati kako bi ljudski mozak izgledao da je po sastavu kao mozak glodara. Tako da bi mozak glodara sa 86 milijardi neurona bio težine 36 kilograma. To nije moguće. Toliki mozak bi bio uništen svojom težinom, i takav mozak bi išao uz telo težine od 89 tona. Mislim da to ne liči na nas. Tako da nas ovo već dovodi do važnog zaključka, koje glasi: mi nismo glodari. Mozak ljudi nije veliki mozak pacova. U poređenju sa pacovima, mi možda izgledamo posebno, ali to nije pravedno poređenje znajući da mi nismo glodari. Mi smo primati, tako da je pravilno poređenje ono sa drugim primatima. I tu, ako odradite matematiku, pronalazite da će primat sa 86 milijardi neurona imati mozak težine oko 1,2 kilograma, što je i sasvim dovoljno, za nekoga ko je težine od nekih 66 kilograma, što je u mom slučaju potpuno tačno, i to nas dovodi do veoma poznatog, ali ipak neverovatno značajnog zaključka: Ja sam primat. I svi vi ste primati. Kao što je i Darvin bio. Volim da mislim da bi Darvin zaista cenio ovo. Njegov mozak, kao i naš napravljen je po ugledu na druge primate. Tako da ljudski mozak možda jeste izvanredan, da, ali nije poseban u pogledu broja neurona. Samo je to jedan veliki mozak primata. Mislim da je to jedna veoma skromna i trezvena misao, koja treba da nas podseti koje je naše mesto u prirodi. Zašto je onda potrebno utrošiti toliko energije? Neki ljudi su pronašli koliko je energije potrebno ljudskom mozgu i mozgu nekih drugih vrsta, i sada kada znamo koliko neurona svaki mozak ima, možemo primeniti matematiku. Ispostavlja se da je i za ljudske i za mozgove drugih vrsta, utrošak isti, prosečno šest kalorija na milijardu neurona, dnevno. Tako da je ukupni, energetski utrošak jednostavna, linearna funkcija broja neurona, i ispostavilo se da ljudski mozak troši onoliko energije koliko se i očekivalo. Tako da je razlog zbog kojeg ljudski mozak troši toliko energije, jednostavan, jer ima veliki broj neurona, i zato što smo mi primati sa mngo većim brojem neurona u odnosu na veličinu tela od bilo koje druge vrste, relativna potrošnja našeg mozga je ogromna ali samo zato jer smo mi primati, ne zato što smo posebni. Poslednje pitanje, onda: kako smo se mi zadesili sa ovako velikim brojem neurona, iako su veliki majmuni veći od nas, zašto oni nemaju veći mozak, sa više neurona? Kada smo shvatili koliko je zahtevno imati puno neurona u mozgu, možda je razlog jednostavan. Oni ne mogu da priušte dovoljno energije i za ogromna tela i za veliki broj neurona. Tako da smo odradili matematiku. Izračunali smo, sa jedne strane, koliko je energije potrebno sisaru dnevno, ako se hrane sirovom hranom, i sa druge strane, koliko energije za telo određene veličine. i koliko je energije potrebno mozgu koji ima određeni broj neurona, i tragali smo za kombinacijom veličine tela i broja neurona koje primat sebi može priuštiti ako jede određen broj sati dnevno. I ono što smo pronašli je to da su neuroni veoma skupi. Postoji kompromis između veličine tela i broja neurona. Tako da primat koji jede osam sati dnevno može najviše priuštiti 53 milijarde neurona, ali onda telo ne može postati teže od 25 kilograma. Veća težina znači i manji broj neurona. Tako da ili je telo veće ili je veći broj neurona. Kada se hranite kao primati, ne možete sebi priuštiti i jedno i drugo. Jedini izlaz iz ovakvih postavljenih metaboličkih granica bi bio: još više sati utrošiti na ishranu, ali to već postaje opasno, i posle određene granice, nije ni moguće. Gorile i orangutani, na primer, mogu priuštiti sebi 30 milijardi neurona, provodeći dnevno 8 i po sati u jelu, i to je izgleda i najviše što mogu. Devet sati hranjenja dnevno, izgleda da je realna granica, koja je postavljena za primate. Šta je sa nama? Sa naših 86 milijardi neurona i od 60 do 70 kilograma telesne mase, trebalo bi da provodimo preko devet sati svakog dana, hraneći se, što prosto, nije izvodljivo. Da jedemo kao primati, ne bi trebalo da budemo ovde. Kako smo u stvari dospeli ovde, onda? Pa, ako našim mozgovima treba energije koliko je potrebno, i ako ne možemo da provedemo svaki sat tokom dana, hraneći se onda je jedina mogućnost, zaista da nekako dobijemo više energije iz iste hrane. I izvanredno, to se poklapa upravo sa otkrićem naših predaka pre milion i po godina, kada su i izumeli kuvanje. Kuvanje znači koristiti vatru da bi se hrana mogla bolje svariti. Kuvana hrana je mekša, tako da je lakša da se žvaće i potpuno se pretvara u kašu u ustima, tako da može biti potpuno svarena i apsorbovana u stomaku, što za kraće vreme donosi mnogo više energije u mnogo kraćem vremenu. Tako da kuvanje nama štedi vreme da bismo radili neke mnogo interesantnije stvari u našem danu i sa našim neuronima, da ne bismo samo razmišljali o hrani, tragali za hranom i gutali hranu po čitav dan. I tako, zbog kuvanja, ono što je nekada bila velika odgovornost, ovako veliki veoma skup mozak sa puno neurona, sada može postati naše glavno oruđe, sad kada možemo priuštiti i energiju za puno neurona i vreme, da bismo uradili zanimljive stvari sa njima. Tako da ja mislim ovo objašnjava zašto je ljudski mozak tako brzo postao razvijen tokom evolucije, a sve vreme ostajući samo mozak primata. Sa ovako velikim mozgom, kojeg možemo i koristiti, zahvaljujući kuvanju, munjevito smo prešli sa sirove hrane na kulture, poljoprivredu, civilizaciju, bakalnice, elektricitet, frižidere, sve te stvari koje nam danas omogućavaju da priuštimo svu potrebnu energiju za ceo dan, samo u jednom obroku u omiljenom lancu brze hrane. Tako da, ono što je nekada bilo rešenje, sada postaje problem, i ironično, to rešenje tražimo u sirovoj hrani. I šta je prednost ljudi? Šta je to što mi imamo, a nijedna druga životinja nema? Moj odgovor je da imamo najveći broj neurona u cerebralnom korteksu, i mislim da je to najjednostavnije objašnjenje za naše izuzetne kognitivne sposobnosti. A šta je ono što mi radimo, a nijedna druga životinja ne radi i što mislim da je bilo fundamentalno da bismo uopšte mogli da dosegnemo taj veliki, najveći broj neurona u moždanoj kori? Dve reči: mi kuvamo. Nijedna druga životinja ne kuva svoju hranu. Samo ljudi to rade. I ja mislim da smo upravo tako mi i postali ljudi. Proučavanje ljudskog mozga je promenilo način na koji razmišljam o hrani. Sada pogledam u svoju kuhinju i klanjam se, i zahvaljujem našim precima što su nabasali na otkriće koje nas je verovatno i načinilo ljudima. Hvala vam mnogo. (Aplauz)