Voleo bih da počnem pričom o Meri, ženi iz jednog afričkog sela. Prvo čega se seća je kako njena porodica beži od nemira koje je organizovala vladajuća stranka. Njenog brata je ubila policija koju plaća država, a nju su više puta silovali samo zato što je deo pogrešne stranke. Jednog jutra, mesec dana pred izbore, Merino selo pozvano je na još jedan sastanak zastrašivanja. Na ovom sastanku ispred njih stoji čovek koji im govori: "Znamo ko ste, znamo za koga ćete glasati i ako ne ubacite pravi listić, osvetićemo se." Ali za Meri, ovaj sastanak je drugačiji. Oseća se drugačije. Ovog puta, ona iščekuje sastanak, jer ovog puta, u svojoj haljini nosi malu skrivenu kameru, kameru koju niko drugi ne vidi. Nikome nije dozvoljeno da snima ove sastanke. Ako to uradite, rizikujete život. Meri to zna, ali isto tako zna da je jedini način da ih zaustavi i zaštiti sebe i svoju zajednicu, da razotkrije njihovo zastrašivanje, da se uveri da razumeju da ih neko nadgleda, da im razbije iluziju sigurnosti. Meri i njeni prijatelji su u tajnosti mesecima snimali zastrašivanja vladajuće političke stranke. (Video) [Snimljen skrivenom kamerom] Muškarac: Sada ćemo da govorimo o predstojećim izborima. Ništa nas ne može zaustaviti. Ako čujemo da ste sa opozicijom, nećemo vam oprostiti. ["Policijski miting zastrašivanja"] Stranka može bilo kad da vas muči. Podmladak može da vas tuče. ["Neredi na političkom sastanku"] Vi koji lažete kada govorite da ste ponovo uz stranku, vreme vam ističe. [Policija partijskog podmlatka] Neki su izgubili život jer su se pobunili. Neki su izgubili dom. Ako niste uz stranku, živećete veoma loše. Oren Jakobović: Ove slike su prikazivane širom sveta, ali što je još važnije, ponovo su prikazivane u zajednici. I počinioci su ih videli. Shvatili su da ih neko prati. Uplašili su se. Iluzija sigurnosti je razbijena. Meri i njeni prijatelji naterali su vladajuću političku stranku da ne koristi nasilje tokom izbora i spasili stotine života. Meri je samo jedna od stotina ljudi kojima je moja organizacija pomogla da zabeleže kršenje ljudskih prava koristeći kamere. Moje poreklo je trebalo da me odvede na drugu stranu. Rođen sam u Izraelu, u desničarskoj porodici, i još od kad me pamćenje služi, želeo sam da u izraelskoj vojsci služim svojoj zemlji i dokažem ono što sam ja smatrao našim pravom na čitavu zemlju. Pridružio sam se izraelskoj vojsci odmah nakon prve pobune, prvog palestinskog ustanka, i služio sam u jednoj od najodlučnijih, najjačih, najagresivnijih jedinica pešadije i imao sam najveću pušku u vodu. Veoma brzo, postao sam oficir i dobio da upravljam vojnicima, i s vremenom, počeo sam da služim na Zapadnoj obali, i viđao sam ovakve slike. Nije mi se svidelo to što sam video. Trebalo mi je malo vremena, ali na kraju sam odbio da služim na Zapadnoj obali i morao sam da provedem neko vreme u zatvoru. Bilo je malo - (Aplauz) - Nije bilo toliko loše, moram da kažem. Kao da si u hotelu gde je hrana sranje. (Smeh) U zatvoru, stalno sam mislio da ljudi moraju da saznaju. Moraju da shvate kako izgleda stvarnost na Zapadnoj obali. Želim da čuju ono što sam ja čuo. Želim da vide ono što sam ja video, ali sam shvatio da i sami Palestinci, ljudi koji pate, moraju da ispričaju svoje priče, ne novinari ili filmadžije koji su izvan situacije. Pridružio sam se organizaciji za ljudska prava, izraelskoj organizaciji B'Tselem. Zajedno smo analizirali Zapadnu obalu i izabrali 100 porodica koje žive u najrizičnijim područjima: kod graničnih prelaza, blizu vojnih baza, rame uz rame sa doseljenicima. Obezbedili smo im kamere i obuku. Veoma brzo smo počeli da dobijamo vrlo uznemirujuće snimke o tome kako ih doseljenici i vojnici zlostavljaju. Voleo bih da podelim sa vama dva isečka iz ovog projekta. Oba su prikazana u Izraelu i pokrenula su ogromnu raspravu. I moram da vas upozorim, nekima od vas mogu biti uznemirujući. Maskirani ljudi koje ćete videti na prvom snimku su jevrejski doseljenici. Tik pre nego što se kamera uključila, prišli su palestinskoj porodici koja je obrađivala svoju zemlju i rekli im da moraju da napuste zemlju, jer ona prirada jevrejskim doseljenicima. Palestinci su odbili. Da vidimo šta se dogodilo. Maskirani ljudi koji prilaze su jevrejski doseljenici. Prilaze palestinskoj porodici. Ovo su protesti na Zapadnoj obali. Momak u zelenom je Palestinac. Uhapsiće ga za trenutak. Ovde ga vidite sa povezom na očima i lisicama na rukama. Za par sekundi će se pokajati što je došao na protest. Upucali su ga u stopalo gumenim metkom. Dobro je. Nisu svi doseljenici i vojnici ovakvi. Pričamo o sićušnoj manjini, ali moraju biti privedeni pravdi. Ovakvi i slični snimci naterali su vojsku i policiju da započnu istrage. Prikazani su u Izraelu, naravno, i izraelska javnost ih je takođe videla. Ovaj projekat je preoblikovao borbu za ljudska prava na okupiranim teritorijama i uspeli smo da smanjimo broj nasilnih napada na Zapadnoj obali. Uspeh ovog projekta me je naterao da osmislim kako iste metode mogu da primenim drugde u svetu. Danas smo skloni da mislimo da, uz svu tu tehnologiju, pametne telefone i internet, možemo da vidimo i razumemo većinu stvari koje se dešavaju u svetu, i da ljudi mogu da ispričaju svoju priču - ali to je samo delimično tako. Dan danas, uz svu tehnologiju koju imamo, manje od pola stanovnika sveta ima pristup internetu, i više od tri milijarde ljudi - ponoviću to - tri milijarde ljudi dobija vesti koje cenzurišu oni na vlasti. U manje - više isto vreme, prišao mi je super lik, Juri Fruhtman. On snima filmove i aktivista je. Shvatili smo da smo na istoj talasnoj dužini i odlučili smo da zajedno osnujemo Videru, našu organizaciju. Dok smo pravili organizaciju u Londonu, u tajnosti smo putovali na mesta gde je zajednica zlostavljana, gde se dešavaju masovna zverstva, a gde je nedostajalo izveštavanje. Pokušali smo da shvatimo kako pomoći. Naučio sam četiri stvari. Prvo - moramo se povezati sa zajednicama koje žive u ruralnim područjima, gde se prekršaji dešavaju daleko od očiju javnosti. Moramo da se povežemo sa njima, i moramo da shvatimo koje to slike nisu na videlu i pomognemo im da ih zabeleže. Druga stvar koju sam naučio je da moramo da im omogućimo da snimaju bezbedno. Sigurnost mora biti prioritet. Na Zapadnoj obali, gde sam ranije radio, možeš da izvučeš kameru, najverovatnije te neće upucati, ali tamo gde smo hteli da radimo, samo probaj da izvadiš telefon i mrtav si - bukvalno mrtav. Zato smo odlučili da operacija bude tajna kada je neophodno, i da koristimo uglavnom skrivene kamere. Nažalost, ne mogu da vam pokažem skrivene kamere koje koristimo danas - iz očiglednih razloga - ali ovo su kamere koje smo pre koristili. Možete ih kupiti bilo gde. Danas pravimo skrivene kamere po meri, poput one koju je nosila Meri u svojoj haljini da snimi sastanak zastrašivanja vladajuće političke stranke. To je kamera koju niko ne može da vidi, koja se stapa sa okruženjem, sa okolinom. E sad, sigurnost je više od skrivene kamere. Bezbednost počinje mnogo pre nego što se uključi kamera. Da bi naši saradnici bili bezbedni, pokušavamo da razumemo rizik svake lokacije i svakog kadra pre nego što se desi, praveći rezervni plan ako nešto pođe po zlu i brinući se da sve bude na svom mestu pre nego što operacije počnu. Treća stvar koju sam naučio je važnost dokaza. Možete imati sjajan snimak svireposti, ali ako ne možete da ga dokažete, beskoristan je. Nedavno, poput trenutnog rata u Siriji ili u Gazi, videli smo stvari koje su iscenirane ili deo drugog sukoba. Ta dezinformacija je uništila verodostojnost izvora, i narušila verodostojnost drugih pouzdanih izvora vrednih poverenja. Na razne načine se uveravamo da li možemo da potvrdimo informaciju i verujemo materijalu. To počinje proverom saradnika, razumevanjem toga ko su i intenzivnim radom sa njima. Kako snimite lokaciju? Snimite putokaze, snimite satove, snimite novine. Proveravamo mape, ponovo proveravamo informacije, a proveravamo i zaleđe materijala. E sada, četvrta i najvažnija stvar koju sam naučio je to kako uz pomoć slika doneti pozitivnu promenu. Da bi se proizveo efekat, ključna stvar je kako se materijal iskoristi. Danas, radimo sa stotinama aktivista koji snimaju u tajnosti. Radimo da bismo razumeli situaciju na terenu i koje slike nedostaju da je opišu, ko su oni koji utiču na situaciju, i kada da pustimo materijal da bi borba napredovala. Ponekad je ključ objaviti ga u medijima, uglavnom lokalnim, da bi se stvorila svest. Ponekad je to rad sa uticajnim ljudima, da bi se promenili zakoni. Ponekad je to rad sa advokatima gde je materijal dokaz na sudu. Ali mahom najefektivniji način da se stvori društvena promena je rad unutar zajednice. Daću vam jedan primer. Fatuma je deo mreže žena koje se u Keniji bore protiv zlostavljanja. Žene u njenoj zajednici neprestano uznemiravaju na putu do škole i na putu do posla. One pokušavaju da iznutra promene ponašanje zajednice. U narednom isečku, Fatuma nas vodi sa sobom na put do posla. Njen glas je na slikama koje je sama snimila koristeći skrivenu kameru. (Video) Fatuma Čiusiku: Zovem se Fatuma Čiusiku. Imam 32 godine, majka sam, i Ziva La Ng'Ombe je moj dom. Svakog jutra, vozim se mini-busom broj 11. Ali umesto mirnog puta do posla, svaki dan počinje u strahu. Pođite sa mnom i kroz moje oči osetite šta ja osećam. Dok hodam, mislim u sebi: "Hoće li me dirati? Pipkati? Ponovo zlostavljati ovaj kondukter?" Čak i muškarci unutra, način na koji me gledaju, dodiruju me, trljaju se o mene, hvataju me, i sada, dok sedim na svom mestu jedino želim da mislim o svom danu, svojim snovima, mojoj deci u školi, ali umesto toga ja brinem o trenutku kada ćemo stići i kada će me ponovo zlostavljati. OJ: Danas, postoji novi front u borbi za ljudska prava. Nekada sam nosio veliku pušku. Sada, nosim ovo. Ovo je mnogo moćnije i daleko efektivnije oružje. Ali njegovu moć moramo mudro da koristimo. Tako što ćemo prave slike stavljati u prave ruke u pravo vreme, zaista možemo ostaviti utisak. Hvala vam. (Aplauz) Hvala vam. (Aplauz)