Inicijalna ideja koju bih predložio je da mi svi

jako volimo muziku. Puno nam znači.

Ali muzika je još moćnija ako je ne slušate, već je stvarate.

To je moja prva ideja. I svi znamo za Mozart efekt --

ideju koja postoji proteklih pet do deset godina --

da se samo slušajući ili svirajući muziku svom djetetu u trbuhu

može povećati IQ za 10, 20, 30 posto.

Sjajna ideja, ali ona uopće ne radi.

Dakle, ne možete samo slušati muziku, morate ju nekako i proizvoditi.

I dodao bih tome, kako nije stvar samo u proizvodnji,

već svatko, svatko od nas, svatko na svijetu

ima moć stvaranja i odluke da bude dio muzike na vrlo diamičan način,

i to je jedan od najvažnijih dijelova mog posla.

S MIT-evim Media Lab-om već neko vrijeme,

uključeni smo u područje zvano aktivna muzika.

Koji su mogući načini za razmišljati o

tome da se svi privuku u središte glazbenog iskustva,

ne samo slušanja, već rađenja muzike?

I krenuli smo s izradom instrumenata za neke velike izvođače --

njih smo nazvali "Hiper instrumenti" -- za Yo-Yo Ma, Petera Gabriela, Princea,

orkestre, rok grupe. Instrumente koji imaju ugrađene sve vrste senzora,

tako da instrument zna kako se njime svira.

I samo kroz izmjenu interpretacije i osjećaja,

mogu pretvoriti svoj violončelo u glas, ili u cijeli orkestar,

ili u nešto što nitko nikada nije prije čuo.

Kada smo ih započeli praviti, počeo sam razmišljati zašto ne bismo radili

takve prekrasne instrumente za sve,

ljude koji nisu fantastični poput Yo-Yo Ma ili Princea?

Tako smo napravili cijelu seriju instrumenata.

Jedna od najvećih kolekcija se zove "Opera mozga".

To je cijeli orkestar od 100 instrumenata,

koji su dizajnirani tako da ih svatko može svirati koristeći prirodne vještine.

Tako možete igrati video igricu, voziti se kroz glazbeni komad,

koristiti pokrete tijela za kontrolu velike količine zvukova,

dodirivati posebne površine za stvaranje melodija, koristiti svoj glas za cijelu auru.

I kada radimo "Operu mozga", pozovemo publiku da nam se pridruži

kako bi isprobali te instrumente i surađivali s nama

i pomogli nam izvesti svaku "Operu mozga".

S time smo obilazili razna mjesta jako dugo. Sada se stalno nalazi u Beču,

gdje smo sagradili muzej oko toga.

I to nas je dovelo do nečega što vjerojatno znate.

Guitar Hero je izašao iz našeg laboratorija,

i moje dvije kćerke adolescentice i većina studenata MIT Media Lab-a

su dokaz da ako napravite pravi oblik sučelja,

ljudi su stvarno zainteresirani biti u središtu glazbenog komada

i svirati sve više i više.

Dakle, model radi, ali to je tek vrh ledenog brijega

jer moja druga ideja je kako nije dovoljno samo željeti

stvarati glazbu na nečemu poput Guitar Hero-a.

A muzika je jako zabavna, ali je i transformativna.

To je jako, jako važno.

Glazba vam može promijeniti život, više od bilo čega drugoga.

Može promijeniti način na koji komunicirate s drugima,

može vam promijeniti tijelo, može vam promijeniti um. Tako mi pokušavamo

otići korak dalje i izgraditi nešto povrh nečega kao Guitar Hero.

Jako smo uključeni u edukaciju. Imamo dugoročni projekt

koji se zove "Simfonija igračaka" gdje radimo sve vrste instrumenata koji su također i ovisni,

ali za malu djecu, tako će se djeca zaljubiti u skladanje muzike,

htjeti će provesti više vremena radeći to, i onda će htjeti znati kako to radi,

kako raditi više toga, kako stvarati. Tako radimo stiskave instrumente,

poput ovih Muzičkih oblikovatelja koji mjere elektricitet u vašim prstima,

Taktnih buba koji vam dozvoljavaju da lupkate ritam -- one skupljaju vaš ritam,

i poput vrućeg krumpira, šaljete svoj ritam prijateljima

koji onda moraju imitirati ili odgovoriti na ono što radite --

a softverski paket "Hipernote", koji dozvoljava svakome korištenje linija i boja

za stvaranje prilično profinjene muzike. Ekstremno jednostavan za korištenje, ali jednom kada krenete,

možete ići prilično duboko -- muzički u bilo kojem stilu. I onda dodirom na gumb

pretvara to u muzičke note tako da glazbenik može svirati ono što ste skladali.

Imali smo prilično dobrih, stvarno, jako snažnih utjecaja na djecu

širom svijeta i sada ljudi svih godina koriste "Hipernotu".

Postajali smo sve zainteresiraniji za korištenje tih kreativnih aktivnosti

u puno širem kontekstu, za sve vrste ljudi

koji obično nemaju priliku stvarati muziku.

Jedno od rastućih polja na kojem radimo

u Media Labu upravo sada je muzika, um i zdravlje.

Većina vas je vrlo vjerojatno vidjela prekrasnu novu knjiu Olivera Sacksa pod naslovom

"Muzikofilija". Na rasprodaji je u knjižarama. To je sjajna knjiga.

Ako je niste vidjeli, vrijedi je pročitati. On je pijanist,

i detaljno piše o cijeloj svojoj karijeri gledanja i promatranja

nevjerojatno snažnog utjecaja kojeg muzika ima na ljudske živote u neobičnim situacijama.

Sada znamo, na primjer, kako je muzika gotovo uvijek zadnja stvar

na koju ljudi s uznapredovalim Alzheimerom mogu odgovoriti.

Možda su mnogi od vas to primjetili sa svojim voljenima,

postoje ljudi koji ne mogu prepoznati vlastiti odraz u ogledalu,

ili ne prepoznaju nikoga iz obitelji, ali mogu još uvijek pronaći komadić pjesme

koji će ih podići iz stolice i natjerati da plešu. I s time

možete vratiti nazad komadiće ljudskih sjećanja i osobnosti.

Muzika je najbolji način za vraćanje govora ljudima koji su to izgubili nakon udara,

ili kretanja ljudima s Parkinsonovom bolesti.

Jako je moćna kod depresije, šizofrenije, puno puno stvari.

Tako sada radimo na razumjevanju tih suptilnih principa

i onda izgradnje aktivnosti koji će dozvoliti muzici da poboljša ljudsko zdravlje.

I radimo to na puno načina. Radimo s puno različitih bolnica.

Jedna od njih je odmah pored Bostona, bolnica "Tewksbury".

To je dugogodišnja javna bolnica gdje smo prije nekoliko godina,

krenuli raditi s "Hipernotom" i pacijentima s fizičkim i mentalnim poteškoćama.

To je postao središnji dio liječenja u bolnici Tewksbury,

tako da svi tamo zahtjevaju rad na muzičkim aktivnostima.

To je aktivnost koja, čini se, najviše ubrzava oporavak.

I također stvara od cijele bolnice neki oblik skladne muzičke zajednice.

Želio bih vam prikazati kratki video nekih od tih aktivnosti prije nego što nastavim.

Video: Oni manipuliraju s ritmovima jedni drugih.

To je stvarno iskustvo, iz kojeg ne samo da učite kako proizvoditi i slušati ritam,

već trenirate vlastitu muzičku memoriju i svirate u grupi.

Svojim rukama oblikujete glazbu, mjenjate ju,

eksperimentirate s njom, činite ju svojom.

Tako vam "Hipernota" omogućuje da krenete jako brzo od ničega.

Svatko može osjetiti muziku na dubok način,

samo moramo napraviti različite alate.

Treća ideja koju bih želio s vama podijeliti jest da je muzika paradoksalno,

mislim više od riječi, jedan od najboljih načina koje imamo

za prikazivanje onoga što stvarno jesmo. Volim držati govore, premda

se čudom osjećam bitno nervozijim dok držim govore nego kada stvaram muziku.

Kada bih ovdje svirao violončelo, ili sintisajzer, ili dijelio muziku s vama,

mogao bih pokazati stvari o sebi koje ne mogu pretvoriti u riječi,

osobnije stvari, možda dublje stvari.

Mislim kako je to točno za mnoge od nas, i htio bih vam dati dva primjera

kako je muzika jedno od najmoćnijih sučelja koje imamo

od nas prema vanjskom svijetu.

Prvo je stvarno ludi projekt koji stvaramo sada pod imenom

"Smrt i moći". I to je velika opera,

jedan od većih opernih projekata koji se događaju u svijetu danas.

I radi se o čovjeku, bogatom, uspješnom, moćnom, koji želi živjeti vječno.

Tako on spozna način putem kojeg se može prebaciti u svoje okruženje,

u stvari u seriju knjiga.

Tako taj čovjek želi živjeti zauvijek, prebaci sebe u svoje okruženje.

Glavni pjevač nestane početkom opere

i cijela pozornica postane glavni lik. Postaje njegova ostavština.

I opera je o tome što možemo podijeliti, što možemo prenijeti drugima,

ljudima koje volimo, i ono što ne možemo.

Svaki objekt u operi oživi i postane gigantski muzički instrument,

poput ovog lustera. On zauzima cijelu pozornicu. Izgleda poput lustera,

ali je u stvari robotizirani muzički instrument.

Tako, kao što možete vidjeti kod ovog prototipa, gigantskih žica klavira,

svaka žica je kontrolirana s jednim malim robotiziranim elementom --

bilo da je to mašna koja udara žicu, propeler koji golica žicu,

ili akustični signal koji vibrira žicu. Također imamo vojsku robota na pozornici.

Ti roboti su neki oblik posrednika između glavnog lika, Simona Powersa,

i njegove obitelji. Postoji cijela serija njih, poput grčkog zbora.

Oni promatraju akciju. Dizajnirali smo te kockaste robote koje upravo testiramo

na MIT-u i zovemo ih "Operaboti". Ti operaboti prate moju muziku.

Oni prate znakove. Dovoljno su pametni, nadamo se,

da se ne sudaraju jedni s drugima. Oni se kreću slobodno.

I mogu se također, kada pucnete prstima, poredati točno kako želite.

Premda su kocke, oni u stvari imaju osobnost.

Najveći postavljeni komad u operi se zove "Sustav". To je niz knjiga.

Svaka knjiga je robot, tako da se svi kreću, svi proizvode zvuk,

i kada ih stavite zajedno, pretvore se u te zidove

koji imaju geste i osobnost Simona Powersa. Dakle on je nestao,

ali cijelo fizičko okruženje postaje ta osoba.

To je način na koji je on odlučio predstaviti se.

Knjige također imaju veliki broj gusto poredanih LED dioda na koricama. Tako da sve predstavljaju ekran.

A ovdje je veliki bariton James Maddalena dok ulazi u sustav.

Ovo je mala pretpremijera.

Ova premijera će biti u Monaku, u rujnu 2009. Ako nekim slučajem ne možete doći,

još jedna ideja s ovim projektom. Tu je taj čovjek koji gradi svoju ostavštinu

s ovom neuobičajenom formom, kroz muziku i kroz okruženje.

Ali omogućiti ćemo pristup ovome on-line i na javnim prostorima

na način na koji svatko od nas koristi muziku i slike naših života

kako bismo stvorili našu ostavštinu ili ostavštinu nekoga koga volimo.

Umjesto da bude grandiozna opera, ova opera će se pretvoriti u nešto o ćemu

razmišljamo kao o osobnoj operi.

I ako ćete napraviti osobnu operu, što je s osobnim instrumentom?

Sve što sam vam pokazao do sada -- bilo da je hiper violončelo za Yo-Yo Ma

ili stiskava igračka za djecu -- instrumenti ostaju isti i vrijedni su

za određenu vrstu osobe, ili virtuoza, ili djeteta.

Ali što ako mogu napraviti instrument koji će se prilagoditi

načinu na koji se osoba ponaša, načinu na koji moje ruke rade,

onome što radim vješto, možda, onome što ne radim toliko vješto?

Mislim kako je to budućnost sučelja, to je budućnost muzike, budućnost instrumenata.

I sada bih volio pozvati dvoje posebnih ljudi na pozornicu,

kako bih vam mogao pokazati kakav bi osobni instrument mogao biti.

Molim vas pljesak za Adama Boulangera doktorskog studenta iz

MITovog Laba i Dana Ellseya. Dan,

je zahvaljujući TEDu i Bombardier Flexjetu, ovdje s nama danas,

skroz iz Tewksburya. On je rezident u bolnici Tewksbury.

Ovo je daleko najviše što je ostao izvan bolnice Tewksbury, to vam mogu reći,

jer je motiviran time da vas danas upozna i pokaže vam svoju muziku.

Dakle prije svega, Dan, želiš li pozdraviti sve i reći svima tko si?

Dan Ellsey: Bok. Moje ime je Dan Ellsey. Imam 34 godine i imam cerebralnu paralizu.

Oduvijek sam volio muziku i jako sam uzbuđen što mogu izvesti

svoju vlastitu muziku s novim softverom.

Tod Machover: I jako smo uzbuđeni što si s nama ovdje, stvarno Dan. (Pljesak)

Sreli smo Dana prije tri godine, tri i pol godine,

kada smo počeli raditi u Tewksburyu. Svi koje smo tamo sreli su sjajni,

rade sjajnu muziku. Pokazalo se kako Dan prije toga nikada nije skladao

i bio je sjajan u tome. On je rođeni kompozitor.

Također je jako sramežljiv.

Ispalo je da je sjajan skladatelj i kroz proteklih nekoliko godina on je

naš stalni suradnik. Napravio je jako, jako puno skladbi.

Radi svoj vlastiti CD. U stvari, on je prilično poznat na području Bostona,

mentorira ljude u bolnici i lokalnu djecu u tome kako napraviti vlastitu muziku.

I pustiti ću Adama da vam kaže više. Adam je doktorski student

tehnologije i medicine. I Adam i Dan su postali bliski suradnici.

Ono na čemu Adam u posljednje vrijeme radi nije samo kako pomoći Danu

da lakše sklada vlastita djela,

već kako on može izvesti svoja djela koristeći tu vrstu osobnog instrumenta.

Dakle, hoćeš li malo reći o tome kako vas dvojica radite?

Adam Boulanger: Da. Dakle, Tod i ja smo ušli u diskusiju

prateći rad u Tewksburyu i to je bilo u stvari o tome kako je Dan ekspresivna,

inteligentna i kreativna osoba. I to se vidi na njegovom licu,

na načinu na koji diše, u njegovim očima. Kako to da on ne može izvoditi

jedno od svojih muzičkih djela? To je naša odgovornost i to nema smisla.

Tako smo krenuli razvijati tehnologiju koja će mu omogućiti s nijansama,

s preciznošću, s kontrolom i unatoč fizičkoj nesposobnosti, da bude moguć to napraviti,

da bude u mogućnosti izvesti svoje muzičke djelo.

Proces i tehnologija,

u osnovi, prvo smo trebali inžinjersko riješenje. Znate,

imamo FireWire kamere, gledalo je u infracrveni pokazivač.

Krenuli smo s tipom gestnih metafora na koje je već navikao

s njegovim kontrolorom govora.

I to je u stvari bio najmanje zanimljiv dio posla, znate,

proces dizajna. Trebali smo input, trebali smo stalno praćenje.

Softver je pratio vrste gesta koje radi.

Ali onda je slijedio stvrano interesantan aspekt posla koji je slijedio nakon inžinjerskog dijela,

gdje smo u osnovi kodirali preko Danovog ramena u bolnici

intenzivno želeći spoznati, znate, način na koji se Dan miče?

Što je korisno za njega kao ekspresivan pokret?

Znate, koja je njegova metafora za izvedbu?

Koje vrste stvari on pronalazi

kao važne za kontrolu i prenošenje u muzičko djelo?

Tako je svo baždarenje parametara i tehnologija,

bilo usmjereno ka Danovim potrebama.

I, znate, mislim kako je to važna promjena perspektive. Nije da su naše tehnologije,

one omogućavaju pristup, one nam omogućavaju da stvaramo kreativna djela.

Ali što je s ekspresijom? Što je s trenutkom kada umjetnik stvara

taj djelić svog rada? Znate, dozvoljava li nam tehnologija da se izrazimo?

Osiguravaju li nam strukturu za to? I, znate, taj osobni odnos

za izražavanjem koji manjka u tehnološkim sferama. Znate,

s Danom smo trebali novi proces dizajna, novi inžinjerski proces

kako bismo otkrili njegove pokrete i njegove načine izražavanja koji mu omogućuju da izvodi.

I to je ono što ćemo napraviti danas.

TM: Idemo. Dan želiš li svima reći

što ćeš sada izvesti?

DE: To je "Pjesma mog orla".

TM: Dan će nam odsvirati svoje djelo koje se zove "Pjesma mog orla".

U stvari, to su note Danovog djela,

kompletno skladane od Dana u Hipernoti.

Tako može iskoristiti taj infracrveni tragač kako bi direktno ušao u Hipernotu.

Nevjerojatno je brz u tome, u stvari brži od mene.

(Smijeh)

TM: On je također skroman.

Tako može ući u Hipernotu. Krene sa stvaranjem melodija i ritmova.

Može ih staviti točno tamo gdje želi.

Svaka dobije boju, ide nazad u skladateljski prozor,

crta linije, stavlja sve na način na koji želi. Gledajući na Hipernote,

možete također vidjeti, možete vidjeti gdje su sekcije,

nešto se može nastaviti neko vrijeme, promijeniti, postati stvarno ludo i onda na kraju

završiti velikim praskom.

To je način na koji je napravio svoje djelo, i kako Adam kaže,

osmislili smo najbolji način za izvedbu njegova djela.

Pratiti će se ovom kamerom, analizirati će se pokreti,

omogućiti će Danu da izvede različite aspekte svojeg djela koje želi.

I također ćete primjetiti vizualne prikaze toga na ekranu.

Zamolili smo jednog našeg studenta da prati što kamera mjeri.

Umjesto toga da to bude doslovno prikazano,

praćenje kamere će se pretvoriti u grafiku koja vam prikazuje osnovne

kretnje, i pokazuje način na koji se analizira.

Mislim da vam to daje razumijevanje načina praćenja kretnji onoga što

Dan radi, ali ja mislim kako će vam to pokazati da su kretnje

dok Dan stvara muziku, njegovi pokreti su jako svrsishodni, jako precizni,

jako disciplinirani i oni su iznimno lijepi.

Dakle, slušajući ovo djelo, kao što sam spomenuo ranije, najvažnija stvar je

da je muzika sjajna, i pokazati će vam tko je u stvari Dan.

Dakle, jesi li spreman Adame?

AB: Jesam.

TM: OK, sada će Dan odsvirati svoje djelo "Pjesma mog orla" za vas.

(Pljesak)

TM: Bravo.

(Pljesak)