Da li ste ikada primetili da u razgovoru pominjete neku studiju koju zapravo niste pročitali? (Smeh) Sedela sam uz kafu sa prijateljicom pre neki dan i rekla sam: „Znaš, čitala sam novu studiju koja kaže da kafa smanjuje rizik od depresije kod žena.“ Ali, u stvari sam pročitala tvit. (Smeh) Koji je rekao - (Smeh) „Nova studija kaže da ispijanje kafe može umanjiti rizik od depresije kod žena.“ (Smeh) A taj tvit je imao link za blog Njujork Tajmsa, gde je gostujući bloger preveo nalaze studije iz članka na sajtu „Nauka uživo“, a koji je izvukao prvobitne informacije sa sajta Harvardske škole za javno zdravlje, koji je citirao pravi apstrakt studije, koji je sažeo stvarnu studiju objavljenu u akademskom časopisu. (Smeh) To je kao teorija o šest stepeni razdvajanja, ali sa istraživanjima. (Smeh) Tako, kada sam rekla da sam pročitala studiju, zapravo sam pročitala 59 znakova koji su saželi 10 godina istraživanja. (Smeh) Tako da, kada sam rekla da sam pročitala studiju, čitala sam delove studije koje je sastavilo četiri pisca koji nisu autori, pre nego što je došla do mene. To ne deluje ispravno. Međutim, pristupiti originalnom istraživanju je teško, jer akademici ne učestvuju redovno u popularnim medijima. Možda se pitate zašto se akademici ne angažuju u popularnim medijima. Čini se da bi bili opravdaniji izvor informacija od medijskih stručnjaka. Zar ne? (Smeh) U zemlji sa preko 4 100 fakulteta i univerziteta, čini se da bi to trebalo da bude normalno. Ali nije. Pa, kako smo ovde dospeli? Da biste razumeli zašto se naučnici ne uključuju u popularne medije, najpre morate razumeti kako univerziteti funkcionišu. Poslednjih šest godina predavala sam na sedam različitih fakulteta i univerziteta u četiri različite države. Dođem kao neki asistent stručnjak. (Smeh) Istovremeno radim na sticanju doktorskog zvanja. U sve te četiri različite institucije, proces istraživanja i objavljivanja funkcioniše isto. Najpre naučnici izrade istraživanje u okviru svoje oblasti rada. Da bi finansirali svoje istraživanje, konkurišu za javna i privatna sredstva i, nakon što se istraživanje završi, napišu rad o svojim nalazima. Zatim pošalju taj rad odgovarajućim akademskim časopisima. Onda on prolazi kroz proces zvani pregled kolega, što u suštini znači da ga drugi stručnjaci proveravaju u pogledu tačnosti i verodostojnosti. A potom, kada bude objavljen, profitne kompanije opet vraćaju te informacije na prodaju univerzitetima i javnim bibliotekama kroz časopis i pretplate na baze podataka. Dakle, takav je sistem. Istraživanje, pisanje, pregled kolega, objavljivanje, pa sve iznova. Moji prijatelji i ja ga zovemo hranjenje čudovišta. Vidite kako to može da napravi probleme. Prvi problem je da se većina akademskih istraživanja javno finansira, ali privatno deli. Savezna vlada svake godine potroši 60 milijardi dolara na istraživanja. Prema Nacionalnom naučnom fondu, 29 posto od toga odlazi univerzitetima za javna istraživanja. Ako vam ide matematika, to je 17,4 milijardi dolara. Dolara od poreza. A samo pet korporacija je odgovorno za distribuciju većine javno finansiranih istraživanja. Godine 2014, samo jedna od tih kompanija stekla je profit od 1,5 milijardu dolara. To je veliki posao. Kladim se da vidite u čemu je ovde ironija. Ako javnost finansira akademska istraživanja, ali potom moramo opet da platimo da bismo pristupili rezultatima, to je kao da plaćamo dvaput. A drugi veliki problem je da mnogi akademici ne dobijaju mnogo podsticaja da objavljuju izvan tih prestižnih časopisa na koje se plaća pretplata. Univerziteti grade sisteme sticanja položaja i unapređivanja na osnovu toga koliko puta naučnici objavljuju radove. Tako su knjige i članci u časopisima neka vrsta valute za naučnike. Objavljivanje časopisa vam pomaže da steknete položaj i da kasnije dobijete još sredstava za istraživanja. Ali, naučnici se ne nagrađuju za objavljivanje u popularnim medijima. Dakle, ovo je status kvo. Trenutni akademski ekosistem. Ali, mislim da ne mora da bude tako. Možemo uneti jednostavne promene da bismo preokrenuli stvari. Najpre počnimo time što ćemo razmotriti pristup. Univerziteti mogu početi da osporavaju status kvo tako što će nagrađivati naučnike za objavljivanje ne samo u tim časopisima na koje se plaća pretplata, već i u otvoreno dostupnim časopisima, kao i u popularnim medijima. Pokret otvorenog pristupa počinje da ostvaruje izvestan napredak u mnogim disciplinama, i, srećom, neki drugi veliki igrači su počeli to da primećuju. Gugl Akademik je omogućio da se otvoreno dostupna istraživanja mogu pretraživati i lakše pronaći. Kongres je prošle godine izneo predlog zakona koji zahteva da akademski istraživački projekti finansirani sa 100 miliona i više treba da uvedu politiku otvorenog pristupa. A ove godine je NASA otvorila za javnost čitavu svoju istraživačku biblioteku. Dakle, vidite da ideja počinje da se prihvata. Ali, pristup se ne tiče samo mogućnosti da se domognete dokumenta ili studije. Takođe se radi o postizanju da se taj dokument ili studija može lako razumeti. Dakle, hajde da govorimo o prevođenju. Ne zamišljam da to prevođenje izgleda kao šest stepeni razdvajanja koje sam prethodno opisala. Umesto toga, šta ako bi naučnici mogli da uzmu istraživanje koje sprovode, prevedu ga na popularnim medijima i povežu se sa javnošću? Kada bi naučnici to radili, stepeni razdvajanja između javnosti i istraživanja bi se znatno smanjili. Dakle, vidite, ja ne predlažem pojednostavljivanje istraživanja, već samo predlažem da damo javnosti pristup tom istraživanju, da preokrenemo stvari i fokusiramo se na upotrebu običnog jezika tako da javnost koja plaća za istraživanja može da ih i koristi. Postoje i druge prednosti ovog pristupa. Demonstriranjem javnosti kako se njihovi poreski dolari koriste za finansiranje istraživanja može se početi sa redefinisanjem identiteta univerziteta, tako da se identiteti univerziteta ne zasnivaju samo na fudbalskom timu ili diplomama koje dodeljuju, već na istraživanjima koja se tamo sprovode. A kada postoji zdrav odnos između javnosti i akademika, to podstiče učešće javnosti u istraživanjima. Možete li da zamislite kako bi to izgledalo? Šta ako bi društveni naučnici pomagali lokalnoj policiji da preosmisli obuke osećajnosti i zatim zajedno napisali priručnik kao obrazac za buduće obuke? Ili šta ako bi se profesori pedagogije konsultovali sa lokalnim državnim školama da bi rešili kako da intervenišemo kod rizičnih učenika, a zatim pisali o tome u lokalnim novinama? Jer funkcionalna demokratija zahteva da javnost bude dobro obrazovana i informisana. Umesto da se istraživanja dešavaju iza zahteva na pretplatu i birokratije, zar ne bi bilo bolje da se odvijaju tu ispred nas? Kao doktorantkinja, shvatam da kritikujem klub kome hoću da pristupim. (Smeh) Što je opasno raditi, jer ću za par godina biti na akademskom tržištu rada. Ali ako je status kvo u akademskom istraživanju objavljivanje u eho-komorama profitnih časopisa koji nikada ne stižu do javnosti, verujte da će moj odgovor biti „ne“. Verujem u inkluzivno, demokratsko istraživanje koje funkcioniše u zajednici i razgovara sa javnošću. Želim da se bavim istraživanjem u akademskoj kulturi gde se javnost sagledava ne samo kao dragocena publika, već i kao sastavni deo, kao učesnik. U nekim slučajevima čak i kao ekspert. Ovo ne podrazumeva jednostavno da vam se da pristup informacijama. Radi se o preorijentisanju akademske kulture sa objavljivanja na praksu i sa priče na delo. Treba da znate i da ova ideja, ova nada, ne pripada samo meni. Nadovezujem se na ideju mnogih naučnika, učitelja, bibliotekara i članova zajednica koji se takođe zalažu za uključivanje više ljudi u ovaj razgovor. Nadam se da ćete se i vi priključiti ovom razgovoru. Hvala. (Aplauz)