Hvala vam.

Davno, bio je kralj u Indiji, Maharadža,
i na njegov rođendan izašao je proglas

da sve poglavice moraju 
donijeti dar kralju.

Neki su donijeli svilu, 
neki skupe mačeve,

neki su donijeli zlato.

Na kraju je došetao
vrlo naboran mali starac

koji je došetao iz svog sela udaljenog 
nekoliko dana putovanja morem.

I dok je prilazio, kraljev sin ga upita:
"Koji dar nosiš Kralju?"

I starac je vrlo lagano otvorio ruku
i otkrio

prekrasnu školjku, sa vrlozima
ljubičaste, žute, crvene i plave.

I kraljev sin je rekao,

"To nije dar za Kralja!
Kakav je to dar?"

Starac ga je polako pogledao
i rekao,

"Duga šetnja... dio dara."

(Smijeh)

Za nekoliko trenutaka,
dat ću vam dar,

dar za koji vjerujem da
je dar vrijedan dijeljenja.

Ali prije nego to učinim, povest ću vas

na moju dugu šetnju.

Kao i većina vas,

započeo sam život kao malo dijete.

Koliko vas je započelo život
kao malo dijete?

Rođeni mladi?

Oko polovice vas... OK...

(Smijeh)

A vi ostali?
Rođeni ste odrasli?

O, htio bih vam upoznati majke!

E to je nemoguće!

Kao malo dijete, uvijek sam bio
fasciniran sa rađenjem nemogućeg.

Danas je dan kojem sam se veselio
dugo vremena,

jer danas je dan kada ću pokušati učiniti

nemoguće točno pred vama,

ovdje na TEDxMaastrichtu.

Počet ću sa otkrivanjem

samog kraja:

Dokazat ću vam

da nemoguće nije nemoguće.

I završit ću tako što ću vam dati dar
koji je vrijedan širenja:

Pokazat ću vam da možete
učiniti nemoguće u vašem životu.

U mojoj potrazi da činim nemoguće, 
saznao sam da

postoje dvije stvari koje su jedinstvene
za sve ljude širom svijeta.

Svatko ima strahove,

i svatko ima snove.

U mojoj potrazi za ostvarivanjem nemogućeg
otkrio sam da postoje tri stvari

koje sam činio,

a nekako su mi omogućile da činim nemoguće:

Graničar,

Superman,

i Komarac.

To su moje tri ključne riječi.

Sada znate zašto činim
nemoguće u svom životu.

Tako da ću vas povesti
na moje putovanje, moju dugu šetnju

od straha do snova,

od riječi do mačeva,

od graničara

do Supermana

do komarca.

I nadam se da ću vam pokazati

kako možete učiniti nemoguće
u svom životu.

4. listopada 2007.

Moje srce je udaralo,
koljena su mi klecala

dok sam se penjao na pozornicu

u Sanders kazalištu

na Harvardu kako bih prihvatio

lg Nobelovu nagradu u Medicini

za medicinsko istraživački rad
na kojem sam surađivao

nazvan "Gutanje mačeva

i njegove nuspojave".

(Smijeh)

Objavljeno je u malim novinama
koje nikad prije nisam čitao,

Britanski medicinski vjesnik.

I za mene, to je bilo ostvarenje
nemogućeg sna,

to je bilo neočekivano iznenađenje
za nekog poput mene,

čast koju nikad neću zaboraviti.

Ali to nije najupečatljiviji
dio mog života.

4. listopada 1967,

ovaj uplašeni, sramežljivi, mršavi dječak

patio je od ekstremnih strahova.

Dok se spremao stati na pozornicu

njegovo srce je jurilo,

njegova koljena su se tresla.

Otvorio je usta da progovori,

ali riječi nisu izašle.

Stajao je ondje tresući se u suzama.

Bio je paraliziran u panici,

smrznut u strahu.

Ovaj uplašeni, sramežljivi, mršavi dječak

patio je od ekstremnih strahova.

Ima strah od mraka,

strah od visine,

strah od pauka i zmija...

Boji li se netko od vas pauka i zmija?

Da, nekoliko vas...

Bojao se vode i morskih pasa...

Strah od doktora i sestara i zubara,

i igala i bušilica i oštrih predmeta.

Ali više od ičega bojao se

ljudi.

Taj uplašeni, sramežljivi, mršavi dječak

bio sam ja.

Imao sam strah od odbijanja i neuspjeha,

nisko samopouzdanje,
kompleks inferiornosti,

i nešto za što nismo
ni znali da možete imati:

poremećaj društvene anksioznosti.

Imao sam strahove, pa su me
nasilnici zadirkivali i tukli.

Smijali su mi se i vrijeđali me.

Nisu mi nikad dali da se igram s njima.

Ah da, bila je jedna igra koju sam igrao..

Graničar -

i nisam se dobro izmicao.

Nasilnici bi me prozivali,

i pogledao bih gore
i vidio te crvene lopte

kako lete prema mom licu
nevjerojatnim brzinama

bam, bam, bam!

I sjećam se mnogih dana
šetanja iz škole,

moje lice je bilo crveno i peklo, 
kao i moje uši.

Oči su mi gorjele od suza,

i njihove riječi su pekle moje uši.

I tko god je rekao,

"Drvlje i kamenje slomit će mi kosti
ali mi riječi neće nauditi"...

To je laž.

Riječi mogu rezati kao nož.

Riječi mogu probosti kao mač.

Riječi mogu raditi rane koje su duboke

tako da ih ne vidite.

Imao sam strahove.
I riječi su bili moj najgori neprijatelj.

Još uvijek jesu.

Ali sam imao i snove.

Išao bih kući
i pobjegao bih u stripove o Supermanu

i čitao bih te stripove

i sanjao da želim biti superheroj
kao Superman.

Htio sam se boriti za pravdu i istinu,

želio sam se boriti protiv zlikovaca
i kriptonita,

htio sam letjeti oko svijeta radeći
nadljudske stvari i spašavati živote.

Bio sam fasciniran i stvarnim stvarima.

Čitao sam Guinnessovu knjigu rekorda
i Ripleyev Vjerovali ili ne.

Jeste li ikad čitali te knjige?

Obožavam te knjige!

Vidio sam stvarne ljude i stvarne pothvate.

I onda sam rekao, ja to želim činiti.

Ako mmi nasilnici neće dozvoliti

da se bavim njihovim sportovima,

želim raditi stvarnu magiju,
stvarne pothvate.

Želim činiti nešto dojmljivo
što nasilnici ne mogu.

Želim naći poziv i svrhu.

Želim znati da moj život ima značenje.

Želim raditi nešto nevjerojatno
da promijenim svijet;

želim dokazati da je nemoguće moguće.

Ubrzajte 10 godina -

tjedan prije mog 21. rođendana.

Dvije stvari su se dogodile u jednom danu
koje su promijenile moj život zauvijek.

Živio sam u Tamil Nadu, Južna Indija.

Bio sam misionar tamo,

i moj mentor, prijatelj, pitao me,

"Imaš li Trome Daniel?"

I ja sam rekao "Trome? Što su Trome?"

Rekao je: "Trome su veliki životni ciljevi.

Kombinacija snova i ciljeva,
kao ako biste mogli

raditi što god želite, 
ići gdje god želite

biti što god želite,

gdje biste išli?
Što biste radili?

Tko bi bili?

Rekao sam, "Ne mogu to!
Preplašen sam! Imam tako puno strahova!"

Te večeri sam uzeo svoju strunjaču
i popeo se na krov bungalova,

ležao pod zvijezdama,

i gledao kako šišmiši love komarce.

I sve o čemu sam mogao misliti
bile su trome i snovi i ciljevi,

i oni nasilnici s loptama.

Nekoliko sati kasnije probudio sam se.

Moje srce je lupalo,
koljena su mi klecala.

Ovoga puta to nije bio strah.

Cijelo tijelo mi se grčilo.

I sljedećih pet dana

budio sam se iz nesvjestice
na samrtnoj postelji, boreći se za svoj život.

Imao sam malarijsku groznicu.

I kad god sam bio svjestan
samo sam mislio o tromama.

Pomislio sam,
"Što da radim sa svojim životom?"

Napokon, noć prije mog 21. rođendana,

u trenutku bistrine,

shvatio sam.

Shvatio sam da je taj mali komarac,

Anopheles Stephensi,

taj mali komarac

koji je težio manje od pet mikrograma

manje od zrna soli,

ako je taj komarac mogao
ubiti čovjeka od 80 kg,

shvatio sam da je to moj kriptonit.

Potom sam shvatio, 
ne, ne, to nije komarac,

to je mali parazit unutar njega

Plasmodium Falciparum,
koja ubija milijun ljudi godišnje.

Onda sam shvatio...
Ne, zapravo je manje od toga,

ali meni se činilo da je puno veće.

Onda sam shvatio,

strah je bio moj kriptonit,

moj parazit,

koji me paralizirao i osakatio
moj cijeli život.

Znate, postoji razlika
između opasnosti i straha.

Opasnost je stvarna.

Strah je izbor.

I shvatio sam da imam izbor:

Mogu živjeti u strahu, 
i umrijeti u neuspjehu te noći,

ili mogu ubiti strahove i mogu

posegnuti za snovima, i živjeti život.

I znate, postoji nešto kod toga kad ste na samrti

i suočeni sa smrću
da zapravo želite živjeti.

Shvatio sam da svi umiru, 
ali ne žive svi zapravo.

U smrti živimo.

Znate, kada naučite umrijeti,

zaista naučite živjeti.

Pa sam odlučio promijeniti

moju priču te noći.

Nisam htio umrijeti.

PA sam se pomolio i rekao

"Bože, ako doživim 21. rođendan

neću dozvoliti strahu
da vlada mojim životom.

Ubit ću svoje strahove,

posegnut ću za snovima,

želim promijeniti svoj stav.

Želim raditi nešto nevjerojatno
sa svojim životom.

Želim naći svrhu i poziv.

Želim znati da nemoguće
nije nemoguće."

Neću vam reći da li sam preživio, 
to sami zaključite.

(Smijeh)

Ali te noći napravio sam popisod 10 troma:

Odlučio sam da želim posjetiti
sve kontinente

posjetiti sedam svjetskih čuda,

naučiti puno jezika,

živjeti na napuštenom otoku,

na brodu u oceanu,

sa plemenom Indijanaca u Amazoni,

popeti se na vrh najviše planine u Švedskoj,

biti na Mount Everestu u zoru,

raditi u glazbenoj industriji u Nashvilleu,

htio sam raditi u cirkusu,

I htio sam iskočiti iz aviona.

Kroz sljedećih 20 godina
ostvario sma većinu tih troma.

Svakog pta kada bih dovršio tromu,

dodao bih 5 ili 10 novih na moj popis
koji je nastavio rasti.

Sljedećih sedam godina živio sam
na malom otoku u Bahamima

sedam godina

u kolibi

loveći morske pse i raže za hranu, 
sam na otoku,

sa krpom oko bokova,

i naučio sam plivati s morskim psima.

Odande sam se preselio u Meksiko,

i potom sam se preselio
na Amazonu u Ekvador,

Pujo Pongo Ecuador, 
gdje sam živio s plemenom,

i malo po malo
dobivao sam samopouzdanje kroz trome.

Preselio sam se u glazbenuz industriju
u Nashvilleu, a potom u Švedsku,

preselio se u Stockholm,
radio u glazbi ondje,

popeo se na vrh planine Kebnekaise, 
visoko iznad Arktičkog kruga.

Naučio sam biti klaun

i žonglirati,

i hodati na štulama,

voziti monocikl, 
jesti staklo i vatru.

1997 čuo sam da je ostalo
još manje od tucet gutača mačeva

i rekao sam, "Moram to učiniti!"

Upoznao sam gutača mačeva,
i zamolio ga za pomoć.

On je rekao, "Može, evo ti dva savjeta:

Broj 1: Strašno je opasno,

ljudi su umirali dok su ovo radili.

Broj 2:

Nemoj to raditi!"

(Smijeh)

Tako da sam to dodao na popis troma.

I vježbao sam 10 do 12
puta na dan, svaki dan

četiri godine.

Računao sam ovo...

4x365(x12)

To je otprilike 13000
neuspjelih pokušaja

prije nego je prvi mač sišao
niz moje grlo 2001.

U tom vremenu postavio sam tromu

da postanem vodeći stručnjak
u gutanju mačeva.

Pretražio sam svaku knjigu,
časopis, novinski članak,

svako mediinsko izvješće, 
proučavao sam psihologiju, anatomiju,

pričao sam s doktorima i sestrama,

povezao sve gutače mačeva

u Međunarodno društvo gutača mačeva

i radio 2 godine na medicinskom
istraživanju

o gutanju mačeva i nuspojavama

koje je objavljeno u Britanskom
Medicinskom vjesniku.

(Smijeh)

Hvala vam.

(Pljesak)

I naučio sam fascinantne stvari
o gutanju mačeva.

Neke stvari o kojima niste razmišljali 
prije, ali nakon večeras hoćete.

Sljedeći put kada odete kući, 
i režete odrezak svojim nožem

mačem, ili beštekom, 
razmiušljat ćete o ovome..

Naučio sam da je gutanje mačeva
počelo u Indiji -

gdje sam to prvi put i vidio kao 20-godišnjak -

prije 4000 godina, oko 2000 prije krista.

U posljednjih 150 godina, 
gutači mačeva koristili su

znanost i medicinu

da bi pomogli razviti kruti endoskop 1868.

od strane Dr. Adolfa Kussmaula u Freiburgu
u Njemačkoj.

1906. elektrokardiogram u Walesu,

da bi se proučavali poremećaji
gutanja i probave

bronhoskopija, te stvari.

No posljednjih 150 godina

dogodile su se stotine ozlijeda
i deseci smrti...

Ovo je tvrdi endoskop doktora Kussmaula.

Ali otkrili smo da je bilo 29 smrti u
posljednjih 150 godina

uključujući gutača mačeva iz Londona
koji si je probo srce svojim mačem.

Također smo otkrili kako postoji od 3 do 8

ozbiljnih ozlijeda od gutanja
mačeva svake godine.

Znam jer me ljudi zovu.

Sad sam imao dva takva razgovora

jedan iz Švedske, i drugi iz Orlanda, 
u zadnja dva tjedna,

gutači mačeva koji su u bolnici zbog ozlijeda.

To je ekstremno opasno.

Druga stvar koju sam naučio

je da treba 2 do 10 godina
da naučite gutati mač

za većinu ljudi.

Ali najfascinantnije otkriće bilo je

kako gutači mačeva uče činiti nemoguće.

I otkrit ću vam malu tajnu.

Ne fokusirajte se na 99,9%
nemogućeg.

Fokusirajte se na .1% koji je moguć
i otkrijte kako to ostvariti.

Sad mi dozvolite da vas povedem
na putovanje u um gutača mačeva.

Kako bi progutao mač, 
mora ovladati meditacijom uma,

izuzetnom koncentracijom, 
i nevjerojatnom točnošću kako bi

izolirao unutarnje organe
i svladao automatske reflekse tijela

kroz pojačani sinopsis mozga, 
i učenje memorije mišića

vježbajući više od 10000 puta.

Sad dozvolite da vas povedem na putovanje
u tijelo gutača mačeva.

Kako bi progutao mač,

moram oštricu gurnuti preko jezika,

potisnuti refleks povraćanja,

navigirati skretanje od 90 stupnjeva
kroz epiglottis,

proći kroz krikofaringealna
gornji ezofagealni sfinkter.

potisnuti peristalni refleks,

gurnuti oštricu kroz prsnu šupljinu

između pluća.

U ovoj točci,

zapravo moram pomaknuti srce u stranu.

Ako gledate pozorno,

možete vidjeti otkucaj srca s mačem

jer se naslanja na srce

odvojen sa osminom inča tkiva.

To nije nešto što možete lažirati.

Onda ga moram gurnuti
pored prsne kosti,

kroz donji ezofagealni sfinkter,
do želuca,

suzbiti refleks za povraćanje
sve do duodenuma.

Lako, zar ne?

(Smijeh)

Ako bih išao dalje od toga,

sve do mojih jajovoda.
(Nizozemski) Jajovoda!

Momci, možete pitati vaše
žene o tom kasnije...

Ljudi me pitaju, kažu,

"Vjerojatno moraš biti jako hrabar
da bi riskirao život,

da poguraš srce i progutaš mač..."

Ne. Ono za što treba prava hrabrost

je da onaj uplašeni, sramežljivi
mršavi dječak

riskira odbijanje i neuspjeh,

da ogoli srce,

proguta ponos,

i stane pred potpune strance

kako bi vam ispričao svoju priču
o svojim nadama i snovima,

da riskira da si prosuje crijeva,
doslovno i figuratvno.

Vidite -- hvala vam.

(Pljesak)

Vidite, stvarno odlična stvar jest

da sam oduvijek htio činiti
nešto upečatljivo u životu

i sada to činim.

Ali stvarno dojmljiva stvar nije
ta da mogu progutati

21 mač odjednom,

ili ispod vode u bazenu sa
morskim psima i ražama

za Ripleyev vjerovali ili ne,

ili zagrijan na visoku temperaturu
za Stan Leeve Superljude

kao "Čovjek od čelika"

i to je bilo stvarno vruće!

Ili vući auto mačem za Ripleys

ili Guiness,

ili doći do finala Amerika ima Talent,

ili osvojiti lg Nobelovu nagradu za Medicinu.

Ne, to nije stvarno dojmljivo.

To ljudi misle, ali ne, to nije to.

Stvarno dojmljivo je to

da je bog mogao uzeti tog
sramežljivog i mršavog dječaka

koji se bojao visina,

vode i morskih pasa,

i doktora i sestara, 
i igala i oštrih predmeta

i pričanja s ljudima,

a sad me šalje da letim svijetom

na velikim visinama,

gutam oštre predmete pod vodom
u spremnicima s morskim psima

i pričam sa doktorima i sestrama
ipublikama poput vas širom svijeta.

To je nevjerojatno za mene.

Oduvijek sam htio činiti nemoguće -

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Htio sam činiti nemoguće, i sada to radim.

Htio sam činiti nešto dojmljivo, 
i promijeniti svijet,

i sada to radim.

Htio sam letjeti oko svijeta
i činiti nadljudske stvari

i spašavati živote, i sada to radim.

I znate što?

I dalje postoji djelić sna
tog malog dječaka

duboko u meni.

(Smijeh) (Pljesak)

I znate, oduvijek sam htio naći
svrhu i poziv,

i sad sam je našao.

Ali znate što?

Ali nije s mačevima, 
nije to što mislite, ne sa mojim snagama.

U mojoj slabosti je, u riječima.

Moja svrha i poziv su
promijeniti svijet

režući kroz strah,

jedan po jedan mač, jedna po jedna riječ,

jedan po jedan nož, jedan po jedan život,

da bih nadahnuo ljude da budu superjunaci

i čine nemoguće u životima.

Moja svrha je pomoći drugima
da pronađu svoju.

Koja je vaša?

Koja je vaša svrha?

Zašto ste ovdje?

Vjeruijem da smo svi pozvani
biti superheroji.

Koja je vaša supermoć?

Iz populacije od sedam milijardi ljudi,

manje je od nekoliko desetaka
gutača mačeva

na svijetu danas,

ali samo ste jedni vi.

Vi ste jedinstveni.

Koja je vaša priča?

Zašto ste drugačiji?

Ispričajte vašu priču,

čak i ako vam je glas tanak i tih.

_Koje su vaše trome?

Ako biste učinili bilo što, 
mogli biti bilo tko, otići bilo gdje -

Što biste napravili?
Gdje bi ste otišli?

Štoi biste napravili?

Što želite učiniti s vašim životom?

Koji su vaši veliki snovi?

Koji su bili vaši snovi kao djeteta?
Razmislite.

Vjerujem da ovo nije to, zar ne?

Koji su vaši najluđi snovi

za koje ste mislili da su tako čudni
i obskurni?

Vjerujem da ovo čini vaše snove
manje čudnima, zar ne?

Što je vaš mač?

Svatko od vas ima mač,

mač dvostruke oštrice snova i straha.

Progutajte vaš mač, što god on bio.

Slijedite vaše snove dame i gospodo,

nikad nije kasno da budete
ono što ste oduvijek željeli biti.

Za one nasilnike, 
za djecu koja su mislila

da nikad neću moći raditi nemoguće,

imam samo ovo za reći:

Hvala vam.

Jer da nije bilo zlikovaca, 
ne bi bilo superheroja.

Ovdje sam da dokažem
da nemoguće nije nemoguće.

Ovo je zaista opasno, 
može me ubiti.

Nadam se da ćete uživati.

(Smijeh)

Morat ćete mi pomoći s ovim.

Publika: Dva, tri.

Dan Meyer: Ne, ne, ne. Svi mi morate
pomoći s brojanjem, ok?

(Smijeh)

Ako znate riječi? Ok?
Brojte samnom. Spremni?

Jedan.

Dva.

Tri.

Ne, to je 2, ali dobili ste ideju.

Publika: Jedan.

Dva.

Tri.

(Uzdasi)

(Pljesak)

DM: Da!

(Pljesak) (Poklici)

Hvala vam puno.

Hvala, hval, hvala.
Hvala vam od sveg srca.

Hvala vam iz dubine mog trbuha, 
zapravo.

Rekao sam vam da sam došao
učiniti nemoguće, i jesam.

Ali ovo nije bilo nemoguće, 
to činim svkai dan.

Nemoguća stvar bila je da taj uplašeni,
sramežljivi dječak stane pred svoj strah,

da stane na pozornicu,

i da promijeni svijet, 
jednu po jednu riječ,

jedan po jedan mač, jedan po jedan život.

Ako ste počeli misliti na druge načine,
ako vjerujete

da je nemoguće moguće,

ako ste shvatili 
da možete činiti nemoguće u svom životu

onda je moj posao gotov, 
a vaš tek počinje.

Nemojte prestati sanjati i vjerovati.

Hvala vam što vjerujete u mene

i hvala što ste dio mog sna.

I ovo je moj dar vama:

Nemoguće nije...

Publika: Nemoguće.

Duga šetnja je dio dara.

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)

(Klicanje)

Domaćin: Hvala vam, Dan Meyer, wow!