Obično prostor delimo na privatni i javni domen, a ovu pravnu razliku poznajemo veoma dobro jer smo postali stručnjaci u branjenju privatnog poseda i privatnog prostora. Ali manje smo priviknuti na iznijansiranost javnog. Šta pretvara običan javni prostor u kvalitativni prostor? Mislim, ovo je nešto na čemu je naš studio radio proteklu deceniju. Ovo radimo kroz neke studije slučaja. Veliki deo našeg rada odnosi se na pretvaranje ove zanemarene industrijske ruševine u održiv post-industrijski prostor koji izgleda napredno i nazadno u isto vreme. Drugi veliki deo našeg posla odnosio se na to da učinimo bitnim mesto koje više nije u duhu svog vremena. Radili smo na demokratizaciji centra Linkoln za javnost koja uglavnom nema 300 dolara za kartu za operu. Tako da već duže vreme jedemo, pijemo, mislimo i živimo javni prostor. To nas je naučilo jednoj stvari, da bi zaista napravili dobar javni prostor, moraju se obrisati razlike između arhitekture, urbanizma, pejzaža, dizajna medija i tako dalje. To ide dalje od razlika. Sada se selimo u Vašington i radimo na još jednoj transformaciji, postojećeg Muzeja Hiršhorn, koji se nalazi na nacenjenijem javnom mestu Amerike, u Nacionalnom tržnom centru. Centar je simbol američke demokratije. Fantastično je to da ovaj simbol nije stvar, nije slika, nije artefakt, zapravo je prostor i kao da ga definišu samo linije zgrada sa obe strane. To je prostor gde građani mogu da izraze svoje neslaganje i prikažu svoju moć. To je mesto gde su se događali ključni trenuci američke istorije. A oni su tu zapisani zauvek - poput marša na Vašington za poslove i slobodu i velikog govora koji je Martin Luter King tu održao. Protesti protiv Vijetnama, sećanje na sve umrle u epidemiji AIDS-a, marš za prava žena na rađanje, sve do današnjice. Centar je najveća građanska scena za neslaganje u ovoj zemlji. On je sinonim slobodnog govora, čak i kada niste sigurni šta tačno želite da kažete. Možda je to samo mesto za građansku solidarnost. Verujemo da postoji velika nepovezanost između komunikativnog i razgovornog prostora Centra i muzeja koji se nadovezuju sa obe strane. Ona je predstavljena u tome što su ti muzeji obično pasivni, imaju pasivne veze između muzeja, kao izlagača, i publike, kao primaoca informacija. Tako možete videti dinosauruse, insekte i zbirke lokomotiva i sve to, ali zapravo niste uključeni, vama pričaju. Kada je 2009. Ričard Košalek preuzeo Hiršhorn kao direktor, bio je odlučan da iskoristi činjenicu da se ovaj muzej nalazi na veoma jedinstvenom mestu: na sedištu moći u SAD. I dok su umetnost i politika prirodno i implicitno uvek zajedno, možda postoji neka veoma posebna veza koja se ovde može stvoriti iz te posebnosti. Pitanje je: da li je na kraju moguće da se umetnost ubaci u dijalog o nacionalnim i svetskim pitanjima? Može li muzej da bude agens kulturne diplomatije? U Vašingtonu postoji preko 180 ambasada. Preko 500 grupa za ideje. Treba da postoji način da se iskoristi taj intelekt i globalna energija u muzej, i nekako kroz njega. Treba da postoji nekakav trust mozgova. Kako smo krenuli da razmišljamo o Hiršhornu i kako se misija razvijala, sa Ričardom i njegovim timom - to je njegova žila kucavica. Ali pored izlaganja savremene umetnosti, Hiršhorn će postati javni forum, mesto za razgovor o pitanjima koja se tiču umetnosti, kulture, politike i zakona. Imao bi globani uticaj kao Svetski ekonomski forum. Imao bi interdisciplinarnost TED konferencije. Imao bi neformalnost gradskog trga. Za ovu novu inicijativu, Hiršhorn bi morao da se proširi ili zauzme mesto za savremenu strukturu koja može da se premešta. To je to. Ovo je Hiršhorn - betonska krofna prečnika 70 metara koju je početkom 70-tih dizajnirao Gordon Banšaft. Nezgrapan je, tih, zatvoren, arogantan, izazov za dizajniranje. Arhitekte vole da ga mrze. Pozitivna osobina je to što je uzdignut od zemlje i ima ovu prazninu i šuplje jezgro, nekako u duhu, i tu fasadu u poslovnom i federalnom stilu. Oko tog prostora, prsten je zapravo galerija. Tamo je veoma teško postaviti izložbe. Kada se Hiršhorn otvorio, Ada Luis Hakstabl, kritičarka Njujork Tajmsa, imala je da kaže sledeće: "novozatvorski moderno". "Osakaćen spomenik i osakaćen Centar za osakaćenu zbirku dela". Skoro četiri decenije kasnije, kako će se ova zgrada proširiti za novi progresivni program? Kuda bi mogla da ode? Ne može da ide u Centar. Tamo nema prostora. Ne može da ide u dvorište. Već je zauzeto pejzažom i skulpturama. Tu je uvek rupa. Ali kako bi zauzeo prostor te rupe a da ne bude pokopan i nevidljiv? Kako da postane nešto kultno? I na kom jeziku bi bio? Hiršhorn je među najčuvenijim institucijama Centra. Većina njih su neoklasične, teške i neprozirne, od kamena i betona. Pitanje je, ako neko nastani taj prostor, od kog materijala bi bio Centar? Mora da bude drugačiji od tamošnjih zgrada. Mora da bude nešto potpuno drugačije. Mora da bude vazduh. U našoj mašti, to mora da bude svetlost. Mora da bude kratkotrajno. Bez oblika. I mora da bude besplatno. (Video) Ovo je velika ideja. To je ogromni vazudšni jastuk. Širenjem dobija oblik suda i istiska se gde god može - sa vrha i sa strana. Ali što je više pesnički, o strukturi volimo da mislimo kao da udiše demokratski vazduh Centra i unosi ga u sebe. Pre i posle. Štampa ga je nazvala mehurom. To je bio salon. To je velika zapremina vazduha koji izlazi na sve strane. Membrana je providna. Napravljena je od staklenih vlakana prekrivenih silikonom. Naduvava se dvaput godišnje po mesec dana. Ovo je pogled iznutra. Možda se pitate kako smo, zaboga, od savezne vlade dobili dozvolu za ovo. Zapravo, ovo su morale da odobre dve agencije. Jedna je tu da očuva dostojanstvo i svetost centra. Pocrvenim svaki put kada ovo pokažem. Na vama je da ga protumačite. Ali mogu da kažem da je to kombinacija ikonoklastije i obožavanja. Bilo je tu i kreativnog tumačenja. Član o kongresnim zgradama iz 1910. ograničava visinu zgrada u Vašingtonu na 50 metara, osim za šiljate kule, tornjeve, kupole i minarete. Ovim se otprilike izuzimaju spomenici crkava i države. A mehur ima 46 metara. To pored njega je Panteon. To je oko 34 000 kubnih metara kompresovanovog vazduha. Tako da smo tvrdili da je to kupola. Eto ga, veoma svečanog, među svim svečanim zgradama u Centru. Iako Hiršhorn nije obeležen kao značajan, veoma je istorijski osetljiv. Tako da nismo zapravo mogli da dodirujemo njegove površine. Nismo smeli da ostavljamo nikakve tragove. Tako da smo mu ivice zategli i pridržavali ga kablovima. To je istraživanje nekih tehnika vezivanja, koje je zapravo veoma bitno jer ga vetar stalno udara. Postoji jedan trajni čelični prsten na vrhu, ali ne može se videti ni sa jedne tačke u Centru. Takođe postoje neka ograničenja u vezi sa tim koliko sme biti osvetljen. Sija iznutra, providan je. Ali ne može da sija više od zgrade Kongresa ili nekih spomenika. Tako da je niže u hijerarhiji osvetljenja. Na mesto dolazi dvaput godišnje. Odnosi ga kamion za dostavu. Diže se. Onda se naduvava vazduhom niskog pritiska. Onda se veže kablovima. Onda se na samom dnu postavlja voda kao balast. Ovo je veoma čudan trenutak kad su nas iz pravne službe centra pitali koliko vremena je potrebno da se mehur postavi. Rekli smo da će postavljanje prvo trajati jednu nedelju. Zaista im je legla ta ideja. Onda je sve išlo glatko. Moram da kažem da zaista nismo imali toliko prepreka, sa vladom i vlastima. Ali neke od najtežih prepreka bile su tehničke prirode. Ovo je tkanje. Ovo je oblak sa tačkama podataka. Ovo su ekstremni pritisci. Ovo je veoma neobična zgrada jer nema opterećenja gravitacije, ali ima opterećenja u svakom pravcu. Samo ću da preletim kroz slajdove. Ovo je prostor u akciji. Fleksibilna unutrašnjost za diskusiju, baš kao ovo, ali okruglog oblika - svetao i promenjivog oblika. Može se koristiti za bilo šta, nastupe, filmove, instalacije. Prvi program ticaće se kulturnog dijaloga i diplomatije i organizovan je u partnerstvu sa Savetom za međunarodne odnose. Forma i sadržaj su ovde zajedno. Mehur je anti-spomenik. Ideje demokratije učešća predstavljene su kroz popustljivost umesto kroz čvrstinu. Umetnost i politika imaju dvosmislen prostor unutar zidova muzeja, ali u samom srcu muzeja, meša se njegov vazduh sa demokratskim vazduhom Centra. I mehur će se naduvati, nadamo se po prvi put krajem 2013. Hvala vam. (Aplauz)