Kako je Adolf Hitler, tiranin koji je proveo jedan od najvećih genocida u ljudskoj povijesti, došao na vlast u demokratskoj zemlji? Priča počinje na kraju Prvog svjetskog rata. Sa uspješnim napadima Saveznika 1918., Njemačka je shvatila da ne može pobijediti u ratu te su potpisali sporazum o prekidu sukoba. Kako je njihova kraljevska vlada pala, građanski nemiri i štrajk radnika proširili su se zemljom. Bojeći se Komunističke revolucije, velike stranke udružile su se kako bi spriječile ustanke, uspostavljajući parlamentarnu Vajmarsku republiku. Jedan od prvih zadataka nove vlade bio je implementiranje primirja koje su postavili Saveznici. Kao dodatak gubitku desetine teritorija i raspuštanja vojske, Njemačka je morala prihvatiti odgovornost za rat i platiti reparacije, što je onesposobilo već slabu ekonomiju. Sve ovo je viđeno kao poniženje od strane mnogih nacionalista i veterana. Pogrešno su vjerovali da se u ratu moglo pobijediti da vojsku nisu izdali političari i prosjednici. Za Hitlera, ti pogledi su postali opsesija, a njegova zadrtost i paranoja dovele su ga do toga da je okrivio Židove. Njegove riječi pale su na plodno tlo u društvu sa puno anti-semita. Do tog trenutka, stotine tisuća Židova bilo je integrirano u njemačko društvo, ali mnogi Nijemci vidjeli su ih kao izopćenike. Nakon Prvog svjetskog rata, židovski uspjeh doveo je do neutemeljenih optužbi za ratno profiterstvo i subverzije. Ne može se dovoljno naglasiti da su te teorije stvorene iz straha, bijesa, i zadrtosti, ne činjenica. No ipak, Hitler je s njima uspio. Kad se pridružio maloj nacionalističkoj stranci, njegovo manipulativno javno govorništvo gurnulo ga je u vodstsvo i privlačilo je sve veće mase. Kombinirajući anti-semitizaim sa populističkim zamjeranjima Nacisti su odbacili komunizam i kapitalizam kao međunarodne židovske zavjere da se uništi Njemačka. Nacistička stranka na početku nije bila popularna. Nakon što su imali neuspješan pokušaj zbacivanja vlade, stranka je zabranjena, i Hitler uhićen zbog izdaje. Nakon otpusta godinu dana kasnije, počeo je ponovno graditi pokret. I onda, 1929., dogodila se velika depresija. Dovela je do povlačenja zajmova američkih banaka iz Njemačke, i već poljuljana njemačka ekonomija srušila se preko noći. Hitler je iskoristio gnjev ljudi, nudeći im prigodne žrtvene janjce i obećanja da će vratiti prijašnju veličinu Njemačke. Vodeće stranke nisu se mogle nositi s krizom dok je ljevica bila previše oslabljena unutarnjim sukobima. Tako da se dio frustrirane javnosti priklonio nacistima, povećavajući njihove glasove u parlamentu sa 3% na 18% u dvije godine. 1932., Hitler se kandidirao za predsjednika, te je izbore izgubio od odlikovanog ratnog junaka generala von Hindenburga. Ali sa 36% glasova, Hitler je demonstrirao doseg svoje podrške. Sljedeće godine, savjetnici i poslovni vođe uvjerili su Hindenburga da Hitlera postavi za Kancelara, u nadi da će iskoristiti njegovu popularnost za svoje ciljeve. Iako je kancelar bio samo administrativni predsjednik parlamenta, Hitler je polako širio snagu svog položaja. Dok su njegove pristalice formirale paramilitarne grupe i borile se s prosvjednicima na ulicama. Hitler je dizao strah od komunističkog ustanka i tvrdio da samo on može povratiti red i mir. Onda, 1933., mladi radnik osuđen je za paljenje zgrade parlamenta. Hitler je iskoristio taj događaj da uvjeri vladu da mu da hitne ovlasti. U roku od nekoliko mjeseci, sloboda tiska poništena je, druge stranke su raspuštene, i donesen je zakon protiv Židova. Mnogi rani Hitlerovi radikalni pristaše uhićeni su i pogubljeni, zajedno s potencijalnim rivalima, i kada je predsjednik Hindenburg umro u kolovozu 1934., bilo je jasno da se novi izbori neće dogoditi. Što je uznemirujuće, mnoge rane mjere nisu tražile represiju. Hitlerovi govori iskorištavali su ljudski strah i ljutnju da dobije podršku za sebe i naciste. U međuvremenu, poslovni ljudi i intelektualci, želeći biti na pravoj strani javnog mnijenja, podržali su Hitlera. Uvjeravali su sebe i jedni druge da je njegova ekstremna retorika samo za nastupe. Desetljećima kasnije, njegovo uzdizanje ostaje upozorenje o krhkosti demokratskih institucija kada su suočene sa gnjevnim masama i vođom koji je spreman hraniti njihov bijes i iskorištavati strah.