Govorit ću o svijesti. Zašto o svijesti? Pa, to je začudno zanemarena tema, i u našoj znanstvenoj i u našoj filozofskoj kulturi. Zašto je to začudno? Pa, to je najvažniji aspekt naših života iz vrlo jednostavnog, logičkog razloga, naime, nužni uvjet da bi išta bilo važno u našim životima, jest da smo svjesni. Stalo vam je do znanosti, glazbe, umjetnosti, čega god -- no to ne vrijedi ako ste zombi ili ako ste u komi, zar ne? Zato je svijest broj jedan. Drugi je razlog to što, kad se ljudi konačno počnu zanimati za svijest, kao što smatram da trebaju, imaju tendenciju govoriti najužasnije stvari. I onda, čak i kad ne govore najužasnije stvari i kad zaista pokušavaju ozbiljno istraživati, pa, bilo je sporo. Progres je bio spor. Kada me je ovo počelo zanimati, mislio sam, pa, to je jednostavan problem u biologiji. Neka oni što bodu mozgove počnu raditi i shvate kako to radi u mozgu. Tako sam otišao u UCSF i razgovarao sa svim neurobiolozima ondje, i pokazali su nestrpljenje, kao što to znanstvenici često čine kada im postavljate neugodna pitanja. No, ono što me iznenadilo je, jedan je čovjek ogorčeno rekao, jako poznat neurobiolog, rekao je, "Gledaj, u mojoj disciplini u redu je interesirati se za svijest, no prvo moraš dobiti poziciju. Prvo dobij poziciju." Radio sam na ovome dugo vrijeme. Mislim da bi sada i mogli dobiti poziciju radeći na svijesti. Ako je tako, onda je to pravi korak unaprijed. Zašto postoji taj čudan otpor i čudno neprijateljstvo prema svijesti? Mislim da je to kombinacija dvije odlike naše intelektualne kulture koje vole misliti da su suprotne jedna drugoj, no u stvari dijele isti set pretpostavki. Jedna odlika je tradicija religioznog dualizma: Svijest nije dio fizičkog svijeta. Ona je dio duhovnog svijeta. Pripada duši, a duša nije dio fizičkog svijeta. To je tradicija Boga, duše i besmrtnosti. Postoji i druga tradicija koja misli da je suprotna, no prihvaća najgoru pretpostavku. Ta tradicija misli da smo tvrdi znanstveni materijalisti: Svijest nije dio fizičkog svijeta. Ili uopće ne postoji, ili je nešto drugo, kompjuterski program ili neka druga stvar, ali u svakom slučaju nije dio znanosti. I ulazio sam u raspravu od koje me trbuh bolio. Išla je ovako. Znanost je objektivna, svijest je subjektivna, dakle, ne može postojati znanost svijesti. U redu, dakle, te blizanačke tradicije nas paraliziraju. Vrlo je teško izaći iz tih blizanačkih tradicija. I imam samo jednu pravu poruku u ovom predavanju, a to je, svijest je biološki fenomen poput fotosinteze, probave, mitoze -- svih bioloških fenomena -- i jednom kad to prihvatite, većina, iako ne svi, velikih problema vezanih uz svijest, jednostavno nestane. I razmotrit ću neke od njih. U redu, obećao sam da ću vam ispričati neke od nečuvenih stvari izrečenih o svijesti. Prva: Svijest ne postoji. To je iluzija, poput zalazaka sunca. Znanost je pokazala da su zalasci sunca i duge iluzije. Tako, svijest je iluzija. Druga: Pa, možda postoji, ali je zapravo nešto drugo. To je kompjuterski program u mozgu. Treća: Ne, jedina stvar koja zapravo postoji je ponašanje. Sramotno je koliko je biheviorizam bio utjecajan, no vratit ću se na to. I četvrta: Možda svijest postoji, no ne može učiniti nikakvu razliku u svijetu. Kako bi duhovnost mogla išta pomaknuti? Kad god mi netko to kaže, pomislim, želiš li vidjeti kako duhovnost nešto pomiče? Pogledaj, svjesno odlučim podići svoju ruku, i vražja stvar ide gore. (smijeh) Štoviše, primijetite ovo: ne kažemo, "pa, to je pomalo kao vrijeme u Ženevi, nekada ide gore, a nekada ne." Ne, ide gore kad god ja želim da ide. U redu, reći ću vam kako je to moguće. Nisam vam još dao definiciju. Ne možete to učiniti ako ne date definiciju. Ljudi uvijek kažu da je svijest jako teško definirati. Ja mislim da ju je lako definirati, ako ne pokušate dati znanstvenu definiciju. Nismo spremni za znanstvenu definiciju, no evo zdravorazumske definicije. Svijest se sastoji od svih tih stanja osjećanja ili osjeta ili svjesnosti. Počinje ujutro kad se probudite iz sna bez snova, i nastavlja se cijeli dan dok ne zaspete ili umrete ili na drugi način postanete nesvjesni. Snovi su oblik svijesti po ovoj definiciji. To je zdravorazumska definicija. To je naš cilj. Ako ne govorite o tome, ne govorite o svijesti. Ali oni misle, "Ako je to to, onda je to užasan problem. Kako bi takva stvar mogla postojati kao dio stvarnog svijeta?" A ovo, ako ste ikada imali filozofiju kao predmet, je poznato kao slavni problem odnosa uma i tijela. Mislim da ima jednostavno rješenje. Obrazložit ću vam ga. Evo ga: Sva naša svjesna stanja, bez iznimke, uzrokovana su neurobiološkim procesima u mozgu na nižoj razini, a ostvaruju se u mozgu kao svojstva na višoj razini ili svojstva sustava. Otprilike je misteriozno kao i tekuće stanje vode. Tekuće stanje nije nešto dodatno što H2O molekule proizvode. To je stanje u kojem se sustav nalazi. I kao što staklenka puna vode može ići od tekućeg do krutog ovisno o ponašanju molekula, tako vaš mozak može ići od stanja u kojem je nesvjestan do stanja svjesnosti, ovisno o ponašanju molekula. Slavni problem odnosa duha i tijela je toliko jednostavan. Ali sad nailazimo na neka teža pitanja. Specificirajmo točno svojstva svijesti, tako da možemo odgovoriti na ona četiri prigovora koja sam uputio. Prvo svojstvo jest da je stvarna i ireducibilna. Ne možete je se riješiti. Razlika između stvarnosti i iluzije je razlika između toga kako se stvari nama čine i kakve zaista jesu. Čini se kao da postoji -- kao francuski "arc-en-ciel" -- čini se kao da postoji luk na nebu, ili se čini kao da sunce zalazi iza planina. To se nama čini, ali to se zaista ne događa. No to je distinkcija između onoga kako se stvari nama čine i kakve su zaista, ne možete napraviti tu distinkciju za samo postojanje svijesti, zato što, kad se razmatra samo postojanje svijesti, ako se svjesno vama čini da ste svjesni, onda ste svjesni. Hoću reći, ako mi hrpa stručnjaka priđe i kaže, "Mi smo neurobiolozi i istražili smo vas, Searle, i uvjereni smo da niste svjesni, vi ste vrlo pametno konstruiran robot", ne bih mislio, "pa, možda su oni u pravu". Ne bih to ni na trenutak pomislio jer, Descartes je možda napravio puno pogrešaka, no u ovome je bio u pravu. Ne možete sumnjati u postojanje vlastite svijesti. U redu, to je prvo svojstvo svijesti. Stvarna je i ireducibilna. Ne možete je se riješiti tako što pokažete da je iluzija na način na koji to možete s drugim standardnim iluzijama. Sljedeće svojstvo je ono koje nas je dugo mučilo, a to je da sva naša svjesna stanja imaju kvalitativan karakter. Postoji nešto kako je to piti pivo koje je različito od onog kako je to obračunavati porez ili slušati glazbu, a ovaj kvalitativan osjećaj automatski generira treće svojstvo, naime, svjesna stanja su po definiciji subjektivna u smislu da postoje samo kao iskustvo nekog ljudskog ili životinjskog subjekta, nekog sebstva koje ih doživljava. Možda ćemo moći izgraditi svjestan stroj. Budući da ne znamo kako to naši mozgovi rade, još nismo u poziciji izgraditi svjestan stroj. U redu. Još jedno svojstvo svijesti je da dolazi u unificiranim poljima svijesti. Tako da nemam samo prizor ljudi ispred mene i zvuk mog glasa i težinu mojih cipela, nego se meni oni pojavljuju kao dio jednog jedinstvenog velikog svjesnog iskustva koje se proteže unaprijed i unatrag. To je ključ razumijevanja ogromne moći svijesti. I nismo bili u mogućnosti postići to u robotu. Razočaranje robotike dolazi zbog činjenice da ne znamo kako napraviti svjesnog robota, pa tako nemamo stroj koji je sposoban za takvo što. U redu, sljedeće svojstvo svijesti, nakon ovog veličanstvenog unificiranog svjesnog iskustva, je da uzročno utječe na naše ponašanje. Dao sam vam znanstvenu demonstraciju podizanjem svoje ruke, no kako je to moguće? Kako može biti da ova misao u mom mozgu može pomicati materijalne objekte? Reći ću vam odgovor. Mislim, ne znamo detaljni odgovor, no znamo osnovni dio odgovora, a to je, postoji niz neuronskih impulsa, i oni završavaju tamo gdje se acetilkolin izlučuje na krajnjim dijelovima aksona motornih neurona. Oprostite što ovdje koristim filozofsku terminologiju, no kada je izlučen iz krajnjih dijelova aksona motornih neurona, puno se divnih stvari dogodi u ionskim kanalima i prokleta ruka ode gore. Mislite o ovome što sam vam rekao. Jedan te isti događaj, moja svjesna odluka da podignem ruku, ima level deskripcije gdje ima sve ove duhovne kvalitete. Ona je misao u mom mozgu, no istovremeno, zaposlena je izlučivanjem acetilkolina i činjenjem raznih drugih stvari dok putuje od motornog korteksa do živčanih vlakana u ruci. Ovo nam govori da je naš tradicionalni vokabular za raspravljanje o ovim stvarima potpuno zastario. Jedan te isti događaj ima level deskripcije gdje je neurobiološki, i drugi nivo deskripcije gdje je mentalni, a to je jedan događaj, i tako priroda funkcionira. Tako je moguće da svijest uzročno utječe. S tim na umu, kad smo prošli ova razna svojstva svijesti, vratimo se natrag i odgovorimo na neke od ranih prigovora. Prvi je bio da svijest ne postoji, da je iluzija. Već sam odgovorio na to. Ne mislim da oko toga trebamo brinuti. No sljedeće je imalo nevjerojatan utjecaj, i možda je još aktualno, a to je, "Ako svijest postoji, zapravo je nešto drugo. Zapravo je digitalni kompjuterski program u vašem mozgu i kako bi kreirali svijest trebamo pravi program. Zaboravite na hardver. Svaki hardver će poslužiti ako je dovoljno bogat i stabilan da nosi program". Znamo da je to pogrešno. Mislim, svatko tko je uopće razmišljao o kompjuterima može vidjeti da je to pogrešno, zato što je komputacija definirana kao manipulacija simbolima, obično jedinicama i nulama, ali bilo koji simboli će poslužiti. Dobijete algoritam koji možete programirati u binarni kod, i to je definirajuća značajka kompjuterskog programa. No znamo da je to čisto sintaktički. To je simbolički. Znamo da stvarna ljudska svijest ima nešto više od toga. Uz sintaksu, ima i sadržaj. Ima semantiku. Ovaj argument, dao sam ovaj argument 30 -- o Bože, ne želim misliti o tom -- pred više od 30 godina, no postoji dublji argument impliciran u onome što sam vam rekao, i želim vam ga ukratko reći, a to je, svijest stvara realnost neovisnu od promatrača. Stvara svijest novca, vlasništva, vlade, braka, CERN konferencija, koktel-zabava i ljetnih praznika, i sve ovo su kreacije svijesti. Njihovo postojanje je ovisno o promatraču. Samo u odnosu na svjesne djelatnike je komad papira novac ili skupina zgrada sveučilište. Zapitajte se o komputaciji. Je li toliko apsolutna, poput sile i mase i gravitacijskog privlačenja? Ili je relativna u odnosu na promatrača? Neke su komputacije intrinzične. Zbrojim dva i dva kako bih dobio četiri. To se događa bez obzira što netko mislio. No kada izvadim svoj džepni kalkulator i izračunam, jedini intrinzični fenomen je elektronički sklop i njegovo ponašanje. To je jedini apsolutni fenomen. Sve ostalo je naša interpretacija. Komputacija postoji samo relativno u odnosu na svijest. Ili svjesni djelatnik izvodi komputaciju, ili ima stroj koji omogućava komputacijsku interpretaciju. To ne znači da je komputacija arbitrarna. Potrošio sam puno novca na ovaj hardver. No ipak postoji ova uporna konfuzija između objektivnosti i subjektivnosti kao svojstva realnosti i objektivnosti i subjektivnosti kao svojstva tvrdnji. Zaključak ovog dijela mog govora jest: Možete imati posve objektivnu znanost, znanost gdje dajete objektivno istinite tvrdnje, o domeni čije je postojanje subjektivno, čije postojanje je u ljudskom mozgu i sastoji se od subjektivnih stanja osjeta ili osjećanja ili svjesnosti. Tako da je prigovor da ne možete imati objektivnu znanost svijesti zato što je subjektivna, a znanost je objektivna, dosjetka. To je loša dosjetka o objektivnosti i subjektivnosti. Možete izreći objektivne tvrdnje o domeni koja je subjektivna po svom načinu postojanja, i to je ono što neurolozi rade. Imate pacijente koji zbilja pate od bolova, i pokušavate imati objektivnu znanost o tome. U redu, obećao sam opovrgnuti sve te ljude, a nije mi preostalo puno vremena, no dozvolite da opovrgnem još nekoliko. Rekao sam da je biheviorizam zacijelo jedna od najvećih sramota naše intelektualne kulture, zato što je opovrgnut onog trenutka kad pomislite na njega. Vaša mentalna stanja su identična s vašim ponašanjem? Pa, razmislite o razlici između osjećanja boli i ponašanja karakterističnog za bol. Neću demonstrirati to ponašanje, no mogu vam reći da nemam nikakvih bolova sada. Tako da je to očita pogreška? Zašto su tako pogriješili? Pogreška je bila -- i možete pročitati literaturu o ovome, možete ovo primjetiti -- oni misle da ako prihvatite ireducibilno postojanje svijesti, odustajete od znanosti. Odustajete od 300 godina ljudskog napretka i ljudske nade i ostaloga. A poruka s kojom vas želim ostaviti jest, svijest treba postati prihvaćena kao istinski biološki fenomen, onoliko subjektivan znanstvenoj analizi koliko god i drugi fenomen u biologiji, ili, dapače, u znanosti općenito. Puno vam hvala. (Pljesak)