Mitovi i zablude o evoluciji. Hajde da pričamo o evoluciji. Verovatno ste čuli da neki ljudi misle da je ideja sporna iako se mnogi naučnici sa tim ne slažu. Čak i ako ne pripadate tim ljudima i mislite da prilično dobro razumete evoluciju verovatno i dalje verujete u neke stvari koje nisu sasvim tačne, poput: "Evolucija predstavlja prilagođavanje organizma okruženju." Ovo je jedna zastarela, sada odbačena, teorija evolucije. Gotovo 60 godina pre nego što je Darvin objavio svoju knjigu, Žan Baptist Lamark je rekao da bića evoluiraju tako što razvijaju određene karakteristike tokom života i onda ih prenose na potomstvo. On je mislio, na primer, da zato što žirafe provode život istežući se da dohvate lišće na visokim granama, njihovi mladunci će se roditi sa dužim vratovima. Ali danas znamo da genetika ne funkcioniše tako. U stvari, jedinka ne evoluira uopšte. Zapravo, slučajne genetske mutacije dovode to toga da se neke žirafe rađaju sa dužim vratovima i to im daje bolje šanse da prežive nego one koje nisu imale toliko sreće, što nas dovodi do "preživljavanje najsposobnijih". Ovo zvuči kao da evolucija uvek bira najveće, najjače ili najbrže jedinke, što u stvari nije slučaj. Prvo, evoluciona spremnost se odnosi na to koliko je jedinka prilagođena trenutnom okruženju. Ako bi svo visoko drveće iznenada nestalo i ostala samo trava sve one dugovrate žirafe ne bi više bile u prednosti. Drugo, evolucija se ne ostvaruje kroz preživljavanje već kroz razmnožavanje. I svet je pun stvorenja poput mužjaka morskog đavola, koji je toliko mali i nespreman da preživi na rođenju da mora brzo da nađe partnera pre nego što umre. Ali barem možemo reći da ako organizam umre, a nije se razmnožio pre toga on je evolutivno beskoristan, zar ne? Pogrešno! Zapamtite, prirodna selekcija se ne događa na nivou organizma već na genetskom nivou, a gen koji postoji u jednom organizmu postoji i kod njegovih rođaka. Dakle, gen koji podstiče neku životinju da se žrtvuje kako bi pomogla preživljavanje i buduće razmnožavanje svoje braće, sestara ili rođaka, može postati rasprostranjenija nego životinje koje su usmerene na samo-preživljavanje. Sve što obezbeđuje da se što više kopija gena prenese na sledeću generaciju će poslužiti svrsi, izuzev evolucionoj svrsi. Treba imati na umu da kada kažemo stvari poput: "Geni žele da naprave što više svojih kopija" ili "prirodna selekcija", mi, u stvari, koristimo metafore. Geni ne žele ništa i ne postoji spoljni mehanizam koji određuje koji geni su najbolji i treba ih sačuvati. Sve što se događa je da nasumične genetske mutacije utiču na organizam koji ih poseduje da se ponaša ili razvija na drugačiji način. Neke od posledica su da se više kopija mutiranih gena prenosi na sledeću generaciju i tako dalje. Niti postoji neki predodređeni plan po kome se ide ka savršenoj formi. Za ljudsko oko nije savršeno da ima slepu mrlju gde optički nerv izlazi iz mrežnjače, ali oko se tako razvilo od jednostavne fotoreceptorske ćelije. Opšte uzev, možda bi za ljude bilo mnogo bolje da su razvili potrebu za hranljivim materijama i vitaminima nego samo za kalorijama. Ali tokom vekova, tokom kojih su naši preci evoluirali, kalorija nije bilo dovoljno i ništa nije moglo nagovestiti da će se ovo kasnije tako brzo promeniti. Dakle, evolucija nastupa slepo, korak po korak, po korak, stvarajući svu raznovrsnost koju vidimo oko nas.