Mitovi i zablude o evoluciji.
Hajde da pričamo o evoluciji.
Verovatno ste čuli
da neki ljudi misle da je ideja sporna
iako se mnogi naučnici sa tim ne slažu.
Čak i ako ne pripadate tim ljudima
i mislite da prilično dobro
razumete evoluciju
verovatno i dalje verujete
u neke stvari
koje nisu sasvim tačne,
poput:
"Evolucija predstavlja
prilagođavanje organizma okruženju."
Ovo je jedna zastarela,
sada odbačena,
teorija evolucije.
Gotovo 60 godina pre nego što je
Darvin objavio svoju knjigu,
Žan Baptist Lamark je rekao
da bića evoluiraju tako što razvijaju
određene karakteristike tokom života
i onda ih prenose na potomstvo.
On je mislio, na primer,
da zato što žirafe provode život
istežući se da dohvate lišće
na visokim granama,
njihovi mladunci će se roditi
sa dužim vratovima.
Ali danas znamo da genetika
ne funkcioniše tako.
U stvari, jedinka ne evoluira uopšte.
Zapravo, slučajne genetske mutacije
dovode to toga
da se neke žirafe rađaju
sa dužim vratovima
i to im daje bolje šanse da prežive
nego one koje nisu imale toliko sreće,
što nas dovodi do
"preživljavanje najsposobnijih".
Ovo zvuči kao da evolucija uvek bira
najveće,
najjače
ili najbrže jedinke,
što u stvari nije slučaj.
Prvo, evoluciona spremnost
se odnosi na to
koliko je jedinka prilagođena
trenutnom okruženju.
Ako bi svo visoko drveće
iznenada nestalo
i ostala samo trava
sve one dugovrate žirafe
ne bi više bile u prednosti.
Drugo, evolucija se ne ostvaruje
kroz preživljavanje
već kroz razmnožavanje.
I svet je pun stvorenja
poput mužjaka morskog đavola,
koji je toliko mali i nespreman
da preživi na rođenju
da mora brzo da nađe partnera
pre nego što umre.
Ali barem možemo reći
da ako organizam umre,
a nije se razmnožio pre toga
on je evolutivno beskoristan,
zar ne?
Pogrešno!
Zapamtite, prirodna selekcija
se ne događa
na nivou organizma
već na genetskom nivou,
a gen koji postoji u jednom organizmu
postoji i kod njegovih rođaka.
Dakle, gen koji podstiče neku životinju
da se žrtvuje
kako bi pomogla preživljavanje
i buduće razmnožavanje
svoje braće, sestara ili rođaka,
može postati rasprostranjenija
nego životinje koje su usmerene
na samo-preživljavanje.
Sve što obezbeđuje da se
što više kopija gena
prenese na sledeću generaciju
će poslužiti svrsi,
izuzev
evolucionoj svrsi.
Treba imati na umu
da kada kažemo stvari poput:
"Geni žele da naprave
što više svojih kopija"
ili
"prirodna selekcija",
mi, u stvari, koristimo metafore.
Geni ne žele ništa
i ne postoji spoljni mehanizam
koji određuje koji geni su najbolji
i treba ih sačuvati.
Sve što se događa je
da nasumične genetske mutacije
utiču na organizam koji ih poseduje
da se ponaša ili razvija
na drugačiji način.
Neke od posledica su da se više kopija
mutiranih gena prenosi
na sledeću generaciju
i tako dalje.
Niti postoji neki predodređeni plan
po kome se ide ka savršenoj formi.
Za ljudsko oko nije savršeno
da ima slepu mrlju
gde optički nerv izlazi iz mrežnjače,
ali oko se tako razvilo
od jednostavne fotoreceptorske ćelije.
Opšte uzev, možda bi za ljude bilo
mnogo bolje da su razvili potrebu
za hranljivim materijama i vitaminima
nego samo za kalorijama.
Ali tokom vekova,
tokom kojih su naši preci evoluirali,
kalorija nije bilo dovoljno
i ništa nije moglo nagovestiti
da će se ovo kasnije
tako brzo promeniti.
Dakle, evolucija nastupa slepo,
korak
po korak,
po korak,
stvarajući svu raznovrsnost
koju vidimo oko nas.