Pogledajte ovu sliku.
Što bi to moglo biti?
Zastrašujuće čudovište?
Dva prijateljska medvjeda?
Ili nešto sasvim drugo?
Skoro stoljeće,
deset mrlja poput ovih korišteno je
kao nešto što se čini kao
gotovo mističan test ličnosti.
Dugo čuvane u tajnosti
za psihologe i njihove pacijente,
smatralo se da misteriozne slike
mogu objasniti djelovanje nečijeg uma.
Ali što nam mrlje mogu reći
i kako ovaj test funkcionira?
Stvoren početkom 20. stoljeća od strane
švicarskog psihijatra Hermanna Rorschacha,
Rorschachov je test zapravo manje
usmjeren na specifičnosti koje vidimo,
a više na opći pristup percepciji.
Kao umjetnik amater,
Hermann je bio fasciniran time kako
vizualna percepcija varira od osobe do osobe.
Taj je interes
ponio sa sobom na studij medicine,
gdje je naučio
da su naša osjetila duboko povezana.
Učio je kako naši procesi percepcije
ne samo da uočavaju senzorne podražaje,
nego ih transformiraju.
I kad je počeo raditi u psihijatrijskoj
bolnici u istočnoj Švicarskoj,
počeo je osmišljavati
niz zbunjujućih slika
kako bi dobio novi uvid
u zagonetne procese.
Koristeći ove slike mrlja,
Rorschach je počeo
ispitivati stotine zdravih pojedinaca
i psihijatrijskih
pacijenata s istim pitanjem:
što bi ovo moglo biti?
Međutim, Rorschachu nije bilo
najvažnije ono što su ispitanici vidjeli,
nego način na koji su pristupili zadatku.
Na koje su se dijelove
slike usmjerili ili ih ignorirali?
Jesu li vidjeli da se slika pomiče?
Je li im boja na pojedinim
mrljama pomogla da daju bolje odgovore
ili ih omela i prenerazila?
Razvio je sustav
kako bi kodirao odgovore ljudi,
sužavajući široki raspon interpretacija
na manji broj kojim može upravljati.
Sad je imao empirijska mjerila kojima
može kvantificirati različite ispitanike:
kreativne i maštovite,
orijentirane na detalje
i usmjerene na širu sliku,
i fleksibilne ispitanike
koji mogu prilagoditi svoj pristup.
Neki bi ljudi zapeli,
nudeći isti odgovor za više mrlja.
Drugi bi dali neobične i divne opise.
Odgovori su varirali kako i mrlje,
koje su nudile različite
vrste perceptivnih problema -
neke jednostavnije
za interpretirati od drugih.
Ali analiziranje
cjelokupnog pristupa ispitanika
dalo je stvarni uvid u njihovu psihologiju.
I kako je Rorschach
testirao sve više ljudi,
obrasci su se počeli nakupljati.
Zdravi pojedinci s jednakim osobnostima
često su koristili
upadljivo slične pristupe.
Pacijenti s razvijenom
istom mentalnom bolešću
također su slično izvršavali zadatak,
čineći test pouzdanim
dijagnostičkim alatom.
Njime su se čak mogla
dijagnosticirati neka stanja
teška za uočiti
koristeći druge dostupne metode.
Godine 1921.
Rorschach je objavio svoj sustav kodiranja
skupa s 10 mrlja za koje je smatrao
da daju najnijansiraniju sliku
perceptualnog pristupa ljudi.
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća
test je postao snažno
popularan u zemljama diljem svijeta.
Do 1960-ih,
službeno je korišten
na milijune puta samo u SAD-u.
Nažalost, samo pola
godine nakon što je objavio test,
Hermann Rorschach iznenada je umro.
Bez svoga izumitelja da ga drži na oku,
test kojim je metodološki
prikupio toliko podržavajućih podataka
počeo se koristiti na
svakakve spekulativne načine.
Istraživači su dali test
nacističkim ratnim kriminalcima,
nadajući se da će otkriti
psihološku osnovu masovnih ubojstava.
Antropolozi su slike
pokazivali zabačenim zajednicama
kao vrstu univerzalnog testa ličnosti.
Poslodavci su pristrano zapošljavali
temeljem reduktivnih tablica za kodiranje.
Kako je test napustio
kliničku i dospio u popularnu kulturu,
njegova je reputacija
među medicinskim osobljem pala
i mrlje su se prestajale
koristiti u kliničke svrhe.
Danas je ovaj test još uvijek kontroverzan
i mnogi ljudi
pretpostavljaju da je osporen.
Ali opsežni pregled iz 2013. svih
postojećih Rorschachovih istraživanja
pokazao je da pravilno
korištenje testa daje pouzdane rezultate
koji mogu pomoći
u dijagnozi mentalnih bolesti
ili zaokružiti
pacijentov psihološki profil.
Teško da je samostalan ključ u ljudski um,
nijedan test nije.
Ali vizualni pristup i izostanak
samo jednog točnog odgovora
nastavlja pomagati psiholozima
kako bi stvorili složeniju sliku
o tome kako ljudi vide svijet.
Dovodeći nas na korak bliže
razumijevanju obrazaca
u podlozi naše percepcije.