Ja sam astronautkinja.
Dvaput sam letjela space shuttleom
i gotovo šest mjeseci živjela na
Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS).
Ljudi me često pitaju istu stvar,
a to je: "Kako je u svemiru?"
kao da je to tajna.
Svemir pripada svima nama.
Voljela bih vam pomoći da shvatite
zašto je to mjesto za sve nas čarobno.
Dan nakon svog 50. rođendana
popela sam se u rusku kapsulu
u Rusiji
i lansirali su nas u svemir.
Lansiranje je nešto najopasnije
što činimo, ali i najuzbudljivije.
Tri, dva, jedan... Polijećemo!
Osjetila sam svaki drhtaj
kontroliranoga bijesa raketnih motora
koji su nas odbacili sa Zemlje.
Postajali smo sve brži i brži,
sve dok se, nakon osam i pol minuta,
prema planu, ti motori nisu zaustavili.
Puf!
Našli smo se u bestežinskom stanju.
Misija i čarolija su započeli.
Dimitrij, Paolo i ja kružili smo
oko Zemlje u svojoj sićušnoj letjelici,
pažljivo se približavajući
svemirskoj postaji.
To je zamršeni ples
pri više od 28.000 km/h
između naše kapsule
veličine automobila Smart
i svemirske postaje
veličine nogometnog igrališta.
Dolazimo kad te dvije letjelice
pristanu uz nježni sudar.
Otvaramo prolaze,
tapšamo se i nespretno
grlimo pri nultoj gravitaciji
i sad nas je šestoro.
Mi smo svemirska obitelj, instant obitelj.
Najbolje od svega što sam
gore doživjela za mene je letenje.
Bilo mi je super.
Osjećala sam se kao Petar Pan.
Ne radi se o plutanju.
Samo jedan dodir prsta
može vas zbilja odgurnuti kroz
čitavu svemirsku postaju,
i onda se nekako dočekate
vrhom nožnih prstiju.
Jedna od meni najdražih stvari bila
je tiho kliziti kroz svemirsku postaju
koja je jurila kroz noć.
Katkad sam se pitala zna li ona da sam tu,
u tišini.
No i razgovor o tom čudu s posadom
dio je onoga što mi je bilo važno.
Tipičan dan u svemiru
počinje savršenim putovanjem na posao.
Probudim se, otklizim u laboratorij
i pozdravim najbolji
mogući jutarnji pogled.
To je stvarno brzo putovanje,
samo 30 sekundi,
i nikad nam ne dosadi
gledanje kroz taj prozor.
Mislim kako nas podsjeća
da smo zapravo još vrlo blizu Zemlji.
Naša posada bila je druga
koja je koristila kanadsku robotsku ruku
za hvatanje dostavnog broda
veličine školskog autobusa
koji je sadržavao desetak
različitih eksperimenata
i jedinu čokoladu koju ćemo vidjeti
tijekom iduća četiri mjeseca.
Čokoladu na stranu,
svaki od tih eksperimenata
daje odgovor na još
jedno znanstveno pitanje
do kojeg ne možemo doći
ovdje dolje na Zemlji.
To je poput različitih leća pomoću kojih
možemo uvidjeti odgovore na pitanja kao:
"Što je s izgaranjem?"
"Što je s dinamikom fluida?"
A spavanje je predivno.
Vi biste možda obrnuto,
ili na lijevom boku,
no ja volim spavati sklupčana
u malu loptu i slobodno lebdjeti.
Pranje rublja? Ma kakvi!
Mi ukrcamo svoje prljavo rublje
u praznu dostavnu letjelicu
i pošaljemo ga u svemir.
Kupaonica.
To svakoga zanima.
Teško je za razumjeti
pa sam pripremila kratki video.
Htjela sam da djeca shvate
da vakuum spašava stvar
i da je tek blagi dašak
dovoljan da sve ode kamo treba.
Dobro, u pravom životu bude tako.
(Smijeh)
Recikliranje? Naravno.
Uzimamo svoju mokraću,
skladištimo je, filtriramo i zatim pijemo.
Zapravo je vrlo ukusna.
(Smijeh)
Sjedimo oko stola,
jedemo hranu koja loše izgleda,
no zapravo je dobrog okusa.
Ali ono što je važno je
okupljanje oko stola,
kako u svemiru, tako i na Zemlji.
To je ono što učvršćuje
zajedništvo posade.
Meni je glazba bila način da ostanem
povezana s ostatkom svijeta.
Svirala sam duet između Zemlje i svemira
s Ianom Andersonom iz grupe Jethro Tull
prigodom 50. obljetnice
prvog ljudskog leta u svemir.
Povezanost s obitelji bila je jako važna.
Razgovarala sam sa svojom obitelji
skoro svaki dan dok sam bila gore,
a sinu sam čitala knjige da na
taj način budemo zajedno.
To je jako važno.
A kad bi svemirska postaja
prelijetala Massachusetts,
moja bi obitelj istrčala van i gledala
kako najsjajnija zvijezda plovi nebom.
Ja bih gledala dolje
i ne bih mogla vidjeti svoju kuću,
ali mnogo mi je značila
spoznaja da ljudi koje najviše volim
gledaju gore dok ja gledam dolje.
Svemirska postaja za mene je bila
mjesto spajanja misije i čarolije.
Ta misija, taj posao
predstavlja nužne korake
u nastojanju da odemo
dalje od svog planeta
i neophodna je za razumijevanje
održivosti ovdje na Zemlji.
Bilo mi je drago biti dijelom toga.
Da sam sa sobom mogla
povesti i svoju obitelj,
ne bih se nikad vratila kući.
Moj pogled iz postaje naučio me
da svi dolazimo iz istog mjesta.
Svi imamo svoju ulogu.
Naime, Zemlja je naš brod.
Svemir je naš dom.
A svi smo posada Svemirskoga broda Zemlja.
Hvala vam.
(Pljesak)