Zovem se Nanfu. Na kineskom, „nan“ znači „muško“. A „fu“ znači „stub“. Moja porodica se nadala muškom detetu, koji bi kasnije postao stub porodice. Uprkos tome što sam ispala žensko, svakako su me nazvali Nanfu. (Smeh) Rođena sam 1985, šest godina pre nego što je Kina objavila politiku jednog deteta. Odmah nakon mog rođenja, došli su predstavnici lokalnih organa i naredili mojoj mami da se steriliše. Moj deda im se suprotstavio, jer je želeo da ima unuka koji će da nasledi prezime. Na kraju, mojim roditeljima je dozvoljeno da imaju drugo dete, ali morali su da sačekaju pet godina i da plate poveliku kaznu. Dok smo odrastali, moj brat i ja bili smo okruženi jedincima. Sećam se da sam osećala sramotu zato što sam imala mlađeg brata. Mislila sam da je moja porodica nešto zgrešila jer je imala dvoje dece. Tada se nisam pitala odakle dolaze ti osećaji srama i krivice. Pre godinu i po dana, rodila sam svoje prvo dete. To je bila najlepša stvar koja mi se desila u životu. Kada sam postala majka, iz potpuno nove perspektive sam gledala na svoje detinjstvo, i to me je podsetilo na moj raniji život u Kini. U prošle tri decenije, svako u mojoj porodici morao je da traži dozvolu od vlade kako bi imao dete. I pitala sam se kako li je bilo ljudima koji su živeli pod politikom jednog deteta. Tako sam odlučila da napravim dokumentarac o tome. Jedna od osoba koje sam intervjuisala bila je babica koja je dočekala sve bebe u mom selu, uključujući i mene. Imala je 84 godine kada sam je intervjuisala. Pitala sam je: „Da li se sećaš koliko beba si dočekala tokom celog svog rada?“ Za to nije mogla da mi kaže broj. Rekla je da je uradila 60 000 prinudnih abortusa i sterilizacija. Ponekad, rekla je, stariji fetus preživeo bi abortus, i ona bi ubila bebu nakon porođaja. Sećala se kako su joj se ruke tresle dok je obavljala posao. Njena priča me je šokirala. Kada sam odlučila da napravim film, očekivala sam de će to biti jednostavna priča o izvršiocima i žrtvama. O ljudima koji su sprovodili politiku i ljudima koji žive sa posledicama. Ali to nije bilo ono što sam videla. Kada sam završavala intervju sa babicom, primetila sam deo njene kuće koji je bio ukrašen detaljnim, ručno rađenim zastavama. I svaka zastava ima sliku bebe na sebi. To su bile zastave koje su poslale porodice kojima je pomogla oko problema neplodnosti. Objasnila je da joj je bilo dosta abortusa i sterilizacija, pa je sada jedini njen posao da pomogne porodicama da dobiju bebe. Rekla je da je bila puna krivice zato što je sprovodila politiku jednog deteta, i nadala se da će pomaganjem porodicama da dobiju bebe moći da se iskupi za ono što je uradila u prošlosti. Postalo mi je jasno da je i ona bila žrtva te politike. Sve u njoj joj je govorilo da su njeni postupci ispravni i neophodni za opstanak Kine. Radila je ono što je mislila da je dobro za njenu zemlju. Znam koliko je bila snažna ta poruka. Bila je svuda oko mene dok sam odrastala. Štampana je na šibicama, kartama za igru, udžbenicima, posterima. Propaganda koja hvali politiku jednog deteta bila je svuda oko nas. [Svako ko odbije sterilizaciju biće uhapšen] A bile su tu i pretnje u slučaju neposlušnosti. Poruke su nam toliko bile usađene u glave da sam odrastala sramoteći se toga što imam mlađeg brata. Snimajući ljude, videla sam kako propaganda može da utiče na njihove umove i na njihova srca, i kako se njihova spremnost na žrtvovanje za nešto veće i bitnije izvrće u nešto vrlo mračno i tragično. Kina nije jedino mesto u kome se ovo dešava. Ne postoji ni jedna jedina zemlja na svetu u kojoj nije prisutna propaganda. A u društvima koja bi trebalo da budu otvorenija i slobodnija nego u Kini, može da bude još teže da se propaganda prepozna. Sakriva se na otvorenom, u vestima, reklamama, političkim kampanjama i društvenim mrežama. Bez našeg primećivanja nam menja misli. Svako društvo podložno je prihvatanju propagande kao istine, a nijedno društvo gde propaganda zamenjuje istinu ne može biti istinski slobodno. Hvala vam. (Aplauz)