Dakle, krećemo: preletećemo preko igre. Mora da je ozbiljno, ako Njujork Tajms, na naslovnici svog nedeljnog magazina od 17. februara, objavljuje priču o igri. Na dnu kaže: "Složenija je od rodnog pitanja. Izuzetno, ali opasno zabavna. Peskarnik za nove ideje o evoluciji." Nije loše, osim ako pogledate naslovnu stranu, šta nedostaje? Vidite li neku odraslu osobu? Hajde da se vratimo u 15. vek. Ovo je trg u Evropi, i mešavina 124 različite vrste igre. Sva godišta, samostalne i pokretne igre, igre s pravilima, igre zadirkivanja. I eto. Mislim da je ovo tipična slika trga iz tog vremena. Mislim da smo verovatno izgubili nešto u svojoj kulturi. Stoga, provešću vas kroz, po mom mišljenju, jedan izuzetan sled. Severno od Čerčila, Manitoba, u oktobru i novembru nema leda u zalivu Hadson, i ovaj beli medved koga vidite, ovaj mužjak od 550 kila, je divalj i prilično gladan. A nemački fotograf Norbert Rosing je prisutan jer pravi seriju fotografija ovih haskija, koji su na povocu. A sa leve strane, na scenu stupa ovaj divlji mužjak belog bedveda, sa predatorskim pogledom. Svako od vas ko je bio u Africi, ili koga je jurio agresivni pas, poznaje taj fiksirani predatorski pogled koji vam govori da ste u nevolji. Ali sa druge strane predatorskog pogleda stoji ženka haskija u razigranom naklonu i maše repom. I dešava se nešto izuzetno neobično. To fiksirano ponašanje, koje je kruto i stereotipno i završava se obrokom, menja se. I ovaj beli medved staje iznad haskija, uvučenih kandži, uvučenih očnjaka, i osmatra. I započinju neverovatni balet. Igru baleta. Ovo je u prirodi: nadjačava mesoždersku prirodu i ono što bi inače bila kratka borba do smrti. Ako bolje pogledate haskija koji drži svoj vrat prema belom medvedu, i onda pogledate još malo bolje, oni su u izmenjenom stanju. Oni se nalaze u stanju igre. A to je stanje koje omogućava ovim stvorenjima da istraže moguće. Oni počinju da rade nešto što inače nijedan od njih ne bi uradio bez signala za igru. I ovo je čudesan primer kako razlika u moći može biti prevaziđena uz pomoć prirodnog procesa koji je u svima nama. Kako sam počeo da se bavim ovim? Džon je spomenuo da sam se bavio ubistvima, i jesam. Ubica sa Teksaškog univerziteta mi je otvorio oči, retroaktivno, kada smo proučavali njegovo tragično masovno ubistvo, u vezi sa značajem igre. Temeljnim proučavanjem, kod ove osobe smo otkrili da je bio lišavan igre. Zvao se Čarls Vitman. Naš odbor, sastavljen od velikog broja naučnika, na kraju te studije je stekao utisak da su ga odsustvo igre i postupna zabrana razvojno primerenih igara, učinili podložnijim da počini ovu tragediju. A taj nalaz je izdržao test vremena, nažalost, čak i nedavno, na Politehničkom fakultetu u Virdžiniji. I druga istraživanja rizičnih populacija ukazivala su mi na značaj igre, ali nisam shvatao o čemu je tačno reč. Mnogo godina sam beležio individualne istorije igre, pre nego što sam počeo da shvatam da nisam sve to u potpunosti razumeo. I mislim da niko od nas ne razume to u potpunosti. Ali postoje različiti pristupi koji vam mogu - mogu svima nama dati taksonomiju, način razmišljanja o tome. A ova slika, za ljudski rod, predstavlja početnu tačku igre. Kada se ta majka i beba pogledaju u oči, i kada beba dovoljno odraste da ima društveni osmeh, ono što se dogodi, spontano, jeste erupcija sreće od strane majke. Ona počinje da brblja i guče i smeši se, i beba takođe. Ako bismo ih priključili na elektroencefalogram, njihove desne strane mozga bi postale usklađene, tako da je radosno nastajanje ove, jedne od najranijih igrovnih situacija, kao i njena fiziologija, nešto što počinjemo da shvatamo. I voleo bih da verujete da se svaki element neke složenije igre nadograđuje na ovu osnovu, što se tiče nas ljudi. I zato ću vam sada pokazati jedan od načina gledanja na igru, ali to nikada nije samo jedna, pojedinačna stvar. Osvrnućemo se na igru pokreta, koja predstavlja spontanu želju da izbegnemo ozbiljnost. Ovo je planinska koza. Ako ste loše raspoloženi, probajte ovo: skačite gore-dole, vrtite se - osećaćete se bolje. A možda se budete osećali kao ova osoba, koja to takođe radi tek tako, bez svrhe. Nepostojanje naročite svrhe je ono što igru čini sjajnom. Ako je svrha važnija, onda ta radnja verovatno ne predstavlja igru. A postoji i potpuno druga vrsta igre, a to je igra sa predmetima. Ovaj japanski makaki je napravio grudvu, a on ili ona će se skotrljati niz brdo. I oni je ne bacaju jedan na drugog, ali to je osnovni element nestašluka. Ljudska ruka, prilikom manipulacije predmetima, jeste ruka u potrazi za mozgom, mozak je u potrazi za rukom, a igra je sredstvo koje ih povezuje na najbolji način. JPL (Laboratorija za mlazni pogon), čuli smo jutros, JPL je neverovatno mesto. Postavili su dva konsultanta, Frenka Vilsona i Nejta Džonsona, Frenk Vilson je neurolog, Nejt Džonson je mehaničar. Predavao je mehaniku u srednjoj školi u Long Biču, i shvatio je da njegovi učenici više ne umeju da rešavaju probleme. Pokušao je da shvati zašto. Sam je došao do zaključka da učenici koji više ne mogu da reše probleme, kao što je popravka auta, nisu nikad ništa radili rukama. Frenk Vilson je napisao knjigu pod imenom „Ruka”. Sreli su se - JPL ih je zaposlio. Sada JPL, NASA i Boing, pre nego što prime nekog da rešava probleme u istraživanju, čak i ako je u pitanju najbolji student sa Harvarda ili Kal Teka, ukoliko nije popravljao kola, nije radio ništa sa rukama, igrao se rukama, ne ume ni da se bavi rešavanjem problema. Tako da je igra praktična, i veoma je važna. Igra se rađa iz radoznalosti i želje za istraživanjem. (Smeh) Ali istraživanje mora biti bezbedno. Ovo je u redu - ovaj dečak se zanima za anatomiju, a ono je njegova mama. Druge situacije ne bi baš bile dobre. Ali radoznalost, istraživanje, su elementi igrovne situacije. Ako želite da pripadate negde, potrebna vam je društvena igra. Društvena igra je deo onoga o čemu danas pričamo, i predstavlja nusproizvod igrovne situacije. Borbena igra. Ove lavice, iz daljine izgledaju kao da se bore. Ali ako bolje pogledate, one su poput belog medveda i haskija: uvučene kandže, ravno krzno, blag pogled, otvorena usta bez očnjaka, baletski pokreti, izvijeni pokreti - sve to je karakteristično za igru. A borbena igra je za sve nas odlično sredstvo za učenje. Predškolskoj deci, na primer, treba dozvoliti da rone, udaraju, zvižde, vrište, budu haotični i kroz sve to značajno razviju emocionalnu kontrolu, kao i mnoge druge socijalne nusproizvode - kognitivne, emocionalne i fizičke - koji čine elemente borbene igre. Igra sa gledaocima, ritualna igra - učestvujemo u nekim od ovih. Vi koji ste iz Bostona znate da je ovo bio trenutak - redak - kada su Red Soksi pobedili na šampionatu u bejzbolu. Ali pogledajte lica i govor tela svih ljudi na ovoj mutnoj slici, imaćete utisak da se svi oni igraju. Imaginativna igra. Volim ovu sliku jer je moja ćerka, koja sad ima skoro 40, na ovoj slici, ali me podseća na njeno pričanje priča i njenu maštovitost, njenu sposobnost da ispreda priče u tim godinama - predškolskim. Za igrača je izuzetno važna samostalna imaginativna igra. A volim i ovu, jer takođe govori o onom ko smo. Svi mi imamo svoj unutrašnji narativ, to je naša sopstvena unutrašnja priča. Jedinica razumevanja većeg dela našeg mozga, jeste priča. Danas vam pričam priču o igri. Ovaj bušman, mislim, govori o ovoliko velikoj ribi koja je pobegla, ali to je osnovni element igrovne situacije. Pa šta onda igra čini za mozak? Pa, mnogo toga. Ne znamo mnogo toga o tome šta čini za ljudski mozak, jer finansiranje istraživanja na temu igre nije baš izdašno. Ušao sam u Karnegi tražeći sredstva. Već su mi bili dali velika sredstva kada sam radio istraživanje o pijanim vozačima - prekršiocima zakona, pa sam mislio da sam na dobrom putu, ali posle pola sata moje priče o igri, bilo je očigledno da nisu mislili da je igra dovoljno ozbiljna. Mislim, bilo je to pre nekoliko godina, da je taj talas sada prošao, a da je talas igre na vrhuncu, jer postoje naučno potvrđeni podaci. Ništa ne podstiče mozak tako dobro kao igra. Trodimenzionalna igra pokreće mali mozak, šalje mnogo impulsa u čeoni deo - u izvršni deo - pomaže razvoj kontekstualne memorije. i još mnogo toga. Jedan izuzetno plodan akademski poduhvat za mene bio je ispitivanje igre iz ugla neuronauke, kao i okupljanje ljudi koji u svojim zasebnim disciplinama nisu razmišljali o njoj na taj način. A na tome se, delom, temelji Nacionalni institut za igru. Jedan od načina da izučavate igru, jeste da nabavite elektroencefalogram sa 256 elektroda. Žao mi je što nemam razigranog subjekta, no ovo dozvoljava mobilnost, što ograničava konkretno proučavanje igre. I imamo igrovni scenario majke i deteta, za koji se nadamo da ćemo sada u hodu upotpuniti. Razlog zbog kojeg sam stavio ovo ovde je takođe i da bih složio svoje misli o konkretizaciji onoga što igra čini. Životinjski svet je to konkretizovao. U životinjskom svetu, ako uzmete pacove, koji su genetski predodređeni za igru u određenom periodu svog ranog života, i zabranite im igru - oni ciče, rvaju se obaraju jedni druge, to je deo njihove igre. Ako prekinete to ponašanje u grupi u kojoj sprovodite eksperiment, a dozvolite ga u drugoj grupi u kojoj sprovodite eksperiment, i onda prinesete tim pacovima ogrlicu natopljenu mirisom mačke, oni su genetski predodređeni da pobegnu i sakriju se. Prilično mudro - oni ne žele da ih mačka ubije. I šta se dogodi? Obe grupe se sakriju. Oni što se nisu igrali, ne izađu nikada - oni uginu. Oni koji su se igrali, polako istražuju okolinu i ponovo počinju da isprobavaju stvari. To mi govori, barem kod pacova - a mislim da imaju iste neurotransmitere kao i mi i sličnu strukturu moždane kore - da igra može biti prilično važna za preživljavanje. I postoji još mnogo studija o životinjama o kojim bih mogao govoriti. Evo, ovo je posledica uskraćivanja igre. (Smeh) Za ovo je bilo potrebno mnogo vremena - morao sam da oborim Homera, stavim ga na fMRI i SPECT, kao i na nekoliko EEG-ova, ali pošto je lenjivac, mozak mu se smanjio. I znamo da kod domaćih životinja, i drugih, kad im se uskrati igra, kod njih se - takođe i kod pacova - ne razvije normalan mozak. Program kaže da suprotno od igre nije rad, već je depresija. I mislim da ako razmišljate o životu bez igre, bez humora, bez flerta, bez filmova, bez igara, bez mašte i tako dalje. Pokušajte da zamislite kulturu ili život, odraslu osobu ili dete, bez igre. A ono što je jedinstveno za našu vrstu, jeste da smo mi zaista stvoreni da se igramo čitavog svog života. I svi imamo sposobnost da signaliziramo igru. Svi zapamte onog psa kog sam slikao na plaži Karmel pre dve nedelje. Ono što će uslediti iz takvog ponašanja je igra. Možete biti uvereni. Osnova poverenja među ljudima se uspostavlja kroz signale za igru. A počinjemo da gubimo te signale, kroz kulturu ili drugačije, kao odrasli. Šteta. Mislim da treba mnogo toga da naučimo. Džejn Gudal ovde ima razigrano lice pored jedne od svojih omiljenih šimpanzi. Deo signalnog sitstema za igru je vezan za glas, lice, telo, gestove. Znate, može se reći, i mislim, kada učestvujemo u kolektivnoj igri, da je grupama izuzetno važno da steknu osećaj sigurnosti kroz sopstvenu razmenu signala za igru. Možda ne znate ovu reč, ali bi ona trebalo da bude vaše biološko ime i prezime, jer neotenija znači zadržavanje osobina nezrelosti i u odraslom dobu. A mi smo, po mišljenju fizičkih antropologa, kako pokazuju mnogobrojne studije, najneoteničniji, najmladalačkiji, najfleksibilniji, najgipkiji od svih bića. I stoga, najrazigraniji. A to nam pomaže prilikom adaptacije. Postoji jedan ugao gledanja na igru koji takođe želim ovde da naglasim, a to je istorija igre. Vaša sopstvena istorija igre je jedinstvena. i često nije nešto o čemu naročito razmišljamo. Ovo je knjiga koju je napisao vešt igrač po imenu Kevin Kerol. Kevin Kerol je odrastao u izuzetno lošim okolnostima: majka alkoholičar, otac odsutan, unutrašnjost Filadelfije, crnac, morao je da brine o svom mlađem bratu. Shvatio je da kada je gledao na igralište sa prozora sobe u kojoj je bio zatvoren, da se osećao drugačije. I sledio je taj osećaj. I njegov život, transformacija njegovog života od uskraćenosti i onog što se moglo očekivati - potencijalni zatvor ili smrt, postao je lingvista, košarkaški trener i sada je motivacioni govornik. I govori o igri kao sili transformacije njegovog celokupnog života. Evo još jedne istorije igre za koju mislim da je još uvek u toku. Vi koji se sećate Ala Gora iz njegovog prvog mandata, a onda i iz njegove uspešne, ali izgubljene trke za predsednika, možda ga se sećate kao pomalo drvenog i kao nekog ko baš i nije svoj čovek, barem ne u javnosti. Ispitao sam njegovu istoriju, lako dostupnu u štampi, i čini mi se, barem gledajući iz ugla psihijatra, da je veliki deo njegovog života bio isprogramiran. Leta je provodio radeći izuzetno naporno, na vrelom suncu Tenesija Njegov otac senator i Vašington su mnogo očekivali od njega. I iako mislim da je svakako imao razvijen kapacitet za igru, jer znam ponešto o tome, nije imao snagu koju mislim da sad ima, jer obraća pažnju na svoje sopstvene strasti i sopstvene unutrašnje porive, a što mislim da ima osnovu u svima nama, u našoj istoriji igre. Ono što bih voleo da podstaknem na individualnom nivou jeste da ispitate prošlost, najdalje što možete da odete, do najjasnije, najradosnije, najrazigranije slike koju imate, bilo da je s igračkom, sa rođendana ili raspusta. I krenite od te emocije i povežite je sa svojim sadašnjim životom. I shvatićete, možda promenite i posao, što se desilo mnogima koje sam naveo da to urade kako bi se osnažili kroz svoju igru. Ili ćete biti u mogućnosti da obogatite svoj život dajući tome prioritet i posvećujući joj pažnju. Većina nas radi sa grupama, i ovo iznosim jer Škola D, Škola za dizajn na Stanfordu, zahvaljujući Dejvidu Keliju i mnogim drugima koji su imali viziju u vezi sa ovom ustanovom, omogućila je da se grupa nas sastane i kreira kurs pod nazivom "Od igre do inovacije". Videćete da se na ovom kursu ispituje stanje igre kod ljudi, koje liči na stanje belog medveda i haskija, i njen značaj u kreativnom mišljenju: „istražiti ponašanje u igri, njen razvoj i biološku osnovu; primeniti te principe kroz razmišljanje o dizajnu, promovisati inovaciju u poslovnom svetu, a studenti će raditi sa partnerima iz stvarnog sveta na dizajnerskim projektima sa širokom primenom.” Ovo je naš prvi poduhvat u ovoj oblasti. Oko dva i po, tri meseca smo u tome i veoma je zabavno. Evo našeg glavnog učenika labradora koji je mnoge od nas naučio šta je stanje igre, i izuzetno starog i oronulog profesora. I Brendan Bojl, Rič Krendal i sasvim desno je, mislim, osoba koja će zajedno sa Džordžom Smutom dobiti Nobelovu nagradu - Stjuart Tomson, za neuronauku. Dakle, imamo Brendana, on je iz IDEO-a, i mi ostali koji sedimo sa strane i posmatramo ove studente kako praktično sprovode principe igre u učionici. A jedan od njihovih projekata je bio da vide šta je to što sastanke čini dosadnim, i da pokušaju da učine nešto povodom toga. Ono što će uslediti je studentski film upravo o tome. Narator: Tok je mentalno stanje privida u kome je osoba potuno zadubljena u ono što radi. Karakterišu ga osećanje pobuđene koncentracije, potpuna angažovanost i uspeh u procesu određene aktivnosti. Ključna stvar koju smo naučili u vezi sa sastancima, jeste da ih ljudi sabiju jednog za drugim, tako da remete dan. Učesnici sastanka ne znaju kada će se vratiti svom poslu koji su ostavili za stolom. Ali ne mora biti tako. (Muzika) Neki mudri i često zastrašujući pustinjaci, u ovom mestu zvanom škola D, oblikovali su sastanak iz kog bukvalno možete iskoračiti kada se završi. Skinite sastanak i budite spokojni jer mi se možete vratiti. Jer kad vam opet bude trebao, sastanak bukvalno visi u vašem ormanu. Nosivi sastanak. Jer kad ga obučete, smesta dobijate sve što vam je potrebno da biste imali zabavan i produktivan i koristan sastanak. Ali kad ga skinete - tada počinje prava akcija. (Muzika) (Smeh) (Aplauz) Stjuart Braun: Ohrabrio bih sve vas da se aktivirate, ne po obrascu "rad ili igra", po kom ćete odvojiti malo vremena za igru, već da vam život postane prožet iz minuta u minut, iz sata u sat, telom, sa predmetima, društvenim igrama, igrama imaginacije i transformacije. I mislim da će vam život biti bolji, a vi više osnaženi. Hvala. (Aplauz) Džon Hokenberi: Meni to što govorite zvuči kao da ljudi mogu doći u iskušenje da se osvrnu na vaš rad i kažu: „Mislim da sam razumeo, prema mom popularno psihološkom shvatanju igre, da nekako, način na koji ljudi i životinje postupaju u igri, da je to neka vrsta pripreme za aktivnosti odraslih.” Čini se da vaš rad sugeriše da je to potpuno pogrešno. SB: Da, Mislim da to nije tačno, verovatno zato što su nas, mislim, životinje naučile tome. Ako sprečite mačku da se igra, što možete da uradite, svi smo videli kako se mačke igraju, ona će i dalje biti tako dobar predator kao i da se nije igrala. A ako zamislite dete koje se pretvara da je King Kong, ili vozač formule ili vatrogasac, neće svako postati vozač formule ili vatrogasac. Tako da postoji jaz između pripreme za budućnost - kako većina ljudi shvata igru - i razmišljanja o njoj kao zasebnoj biološkoj celini. A u vezi sa tim je moja potera za životinjama tokom prethodnih 4-5 godina zaista promenila moju perspektivu, od kliničara do onog što sam danas, a to je da igra ima svoje biološko mesto, kao što ga imaju spavanje i snovi. A ako na spavanje i snove gledate sa biološke strane, životinje spavaju i sanjaju, i one isprobavaju i rade druge stvari koje podstiču pamćenje, i ovo su veoma važni elementi spavanja i snova. Sledeći stepen evolucije kod sisara i stvorenja sa „božanstveno visokim brojem neurona”, jeste sposobnost igre. I činjenica da beli medved i haski, ili svraka i medved, ili Vi i ja i naši psi, možemo da menjamo uloge i steknemo to iskustvo, izdvajaju igru kao nešto zasebno. I izuzetno je važna za učenje i vežbanje mozga. Tako da to nije samo nešto što radite u slobodno vreme. DžH: Kako uspevate - pripadate naučno-istraživačkoj zajednici i morate da pravdate svoj rad subvencijama i projektima kao i svi drugi - kako sprečavate da - a neki od podataka do kojih ste došli, naučno utemeljenih, su vruća tema. Kako sprečavate interpretaciju Vašeg rada od strane medija, ili interpretaciju implikacija Vašeg rada od strane naučne zajednice, nešto poput metafore o Mocartu, gde se kaže: „Oh, magnetna rezonanca pokazuje da igra podstiče inteligenciju. Hajde da skupimo decu, stavimo ih u obore, i navedemo ih da se igraju mesecima, svi će postati genijalci i upisaće Harvard.” Kako sprečavate ljude da rade takve stvari na osnovu podataka do kojih dolazite? SB: Jedini način na koji to znam da radim, jeste da okupim savetnike koje imam, ima ih od praktičara koji umeju da kroz improvizaciju ili ludiranje ili neki drugi način, prizovu stanje igre. Tako ljudi znaju da to postoji. i onda uzmete jednog stručnjaka za fMRI, i uzmete Frenka Vilsona, a uzmete i druge vrste naučnika, uključujući i endokrinologe, i okupite ih u grupu fokusiranu na igru, i onda postane prilično teško da sve to ne shvatite ozbiljno. Na žalost, na ovom se ne radi dovoljno da bi Nacionalna naučna fondacija, Institut za mentalno zdravlje ili bilo ko drugi zaista ozbiljno razmotrio sve to. Mislim, nećete čuti da bilo šta poput raka ili srčanih oboljenja ima veze sa igrom. Ipak, ja to vidim kao nešto što je isto toliko bitno za preživljavanje kao što je učenje osnovnih stvari u vezi sa javnim zdravljem. DžH: Stjuart Braun, mnogo Vam hvala. (Aplauz)