Dakle, krećemo: letimični pogled na igru.
Mora biti ozbiljno ako New York Times,
na naslovnici svog tjednika od 17. 2.
objavljuje priču o igri.
Pri dnu piše: "Složenije je
od rodnog pitanja.
Izuzetno, ali opasno zabavna.
I pješčanik novih ideja o evoluciji."
Nije loše, osim ako pogledate
naslovnicu, što nedostaje?
Vidite li ikog odraslog?
No, vratimo se u 15. stoljeće.
Ovo je gradski trg u Europi,
a tu su i 124 različite vrste igara.
Sve dobi, samostalna igra, fizičke
i društvene igre, zadirkivanje.
To je to. Mislim da je ovo tipična slika
gradskog trga iz tog vremena.
Mislim da smo možda
izgubili nešto u našoj kulturi.
Zato ću vas provesti kroz
jedno izuzetno događanje.
Sjeverno od Churchilla, Manitoba,
u listopadu i studenom
nema leda na zaljevu Hudson.
A ovaj polarni medvjed kojeg vidite,
ovaj mužjak od 550 kg
divlji je i poprilično gladan.
Tu je i Norbert Rosing, njemački fotograf,
snima seriju fotografija
ovih haskija privezanih lancem.
Slijeva stiže mužjak polarnog medvjeda,
grabežljivog pogleda.
Bili vi u Africi
ili s lutalicom za petama,
to je taj kruti grabežljivi pogled
koji vam kaže da ste u nevolji.
A nasuprot tom grabežljivom pogledu
je razigrana ženka haskija i maše repom.
I događa se nešto jako neobično.
To se kruto i stereotipno ponašanje -
koje bi završilo obrokom - mijenja.
A ovaj polarni medvjed
stoji iznad haskija,
uvučenih kandži i očnjaka, i promatra.
I započinju nevjerojatni balet.
Baletom igre.
To je u prirodi jače od mesožderske ćudi
i inače neminovne kratke borbe do smrti.
Vidite haskija kako medvjedu izlaže vrat,
a pogledate li pomnije, stanje se mijenja.
Oni su u stanju igre.
A upravo to stanje
omogućava da ovo dvoje istraže moguće.
Počinju ono što
nijedno od njih ne bi učinilo
bez signala za igru.
A to je divan primjer
kako se razlika u moći
može poništiti prirodnim procesom
prisutnim u svima nama.
Kako sam se počeo time baviti?
John je spomenuo da sam se
bavio ubojicama, i jesam.
Ubojica s tornja Teksaškog sveučilišta
otvorio mi je oči,
kada smo proučavali
njegovo tragično masovno ubojstvo,
obzirom na važnost igre.
Temeljitim proučavanjem,
kod ove smo osobe otkrili
da je bio radikalno lišavan igre.
Zvao se Charles Whitman.
Naš je konzilij, s brojnim
renomiranim znanstvenicima,
na kraju te studije stekao dojam
da su ga odsutnost igre i progresivno
potiskivanje razvojno normalne igre,
učinili sklonijim počiniti ovu tragediju.
A to je otkriće izdržalo test vremena,
nažalost, čak i nedavno, na
Politehničkom fakultetu u Virginiji.
I druga istraživanja rizičnih populacija
ukazivala su mi na važnost igranja,
no nisam stvarno shvaćao
o čemu se radilo.
Godinama sam bilježio
anamneze igranja pojedinaca,
sve dok nisam počeo shvaćati da to
doista nisam potpuno razumio.
I mislim da to ionako nitko od nas
potpuno ne razumije.
Ali postoje različita gledišta
koja mogu dati taksonomiju,
način razmišljanja o tome.
A za ljude je ova slika
početna točka igranja.
Kad se ta majka i ta beba
gledaju oči u oči,
i kada beba dovoljno poraste
da može komunicirati osmijehom,
ono što se spontano događa
je provala radosti kod majke.
I ona počinje brbljati, gugutati
i smiješiti se, kao i beba.
Ako bismo ih priključili
na elektroencefalogram,
njihove bi desne strane mozga
postale usklađene,
tako da je pojava ove,
jedne od najranijih situacija igre,
kao i njena fiziologija, nešto što
tek počinjemo razumijevati.
Za nas ljude svaki se element
neke složenije igre
nadograđuje na ovu osnovu.
Pokazat ću vam jedan
od načina gledanja na igru,
ali to nikada nije samo
jedna jedina stvar.
Osvrnut ćemo se na fizičku igru,
koja predstavlja spontanu želju
da izbjegnemo ozbiljnost.
Ovo je divokoza.
Ako imate loš dan, pokušajte ovo:
skačite gore-dolje, migoljite se
- osjećat ćete se bolje.
A možda ćete se osjećati kao ovaj lik,
koji to radi bez nekog
posebnog razloga.
Nema naročitu svrhu,
i baš to igru čini sjajnom.
Ako je svrha važnija
od samog igranja,
onda to vjerojatno nije igra.
Postoji i potpuno druga vrsta igre,
a to je igra objektima.
Ovaj je japanski makaki napravio grudu
i on ili ona će je zakotrljati niz brdo.
Ne bacaju je jedan na drugog, već je
ovo osnovni element zaigranosti.
U manipulaciji predmetima,
ljudska je ruka u potrazi za mozgom,
mozak je u potrazi za rukom,
a igra je sredstvo koje ih
najbolje povezuje.
Laboratorij za mlazni pogon
(JPL) je sjajno mjesto.
Našli su dva savjetnika,
Franka Wilsona i Natea Johnsona.
Frank Wilson je neurolog,
Nate Johnson je mehaničar.
Podučavao je mehaničare
u srednjoj školi u Long Beachu
i otkrio da njegovi učenici
više ne znaju rješavati probleme.
I pokušao je shvatiti zašto.
Sâm je došao do zaključka,
da učenici koji nisu znali
rješavati popravke automobila,
nisu radili svojim rukama.
Frank Wilson je napisao knjigu „Ruka”.
Sreli su se - JPL ih je zaposlio.
JPL, NASA i Boeing, prije nego što
zaposle nekog na rješavanju
problema u istraživanju i razvoju,
čak i ako je to najbolji student
s Harvarda ili Cal Techa -
ako nije popravljao automobile,
ni u ranoj dobi radio rukama,
niti se igrao rukama, nije u stanju
problemski razmišljati.
Dakle, igra je praktična i vrlo je važna.
A igra se rađa iz radoznalosti
i istraživanja. (Smijeh)
Ali to mora biti sigurno istraživanje.
Ovo je u redu -
dječak se zanima za anatomiju,
a ovo mu je mama. Druge situacije
ne bi bile baš tako dobre.
No, radoznalost i istraživanje
su elementi igranja.
Ako želite negdje pripadati,
trebate socijalnu igru.
Socijalna igra je dio onoga
o čemu danas pričamo
i nusprodukt je igranja.
Fizička igra.
Ove lavice izgledaju kao da se bore.
Pogledate li bolje, one su
poput polarnog medvjeda i haskija:
uvučene kandže, ravno krzno, blag pogled,
otvorena usta bez očnjaka,
lagani pokreti,
izvijeni pokreti - sve je to
karakteristično za igru.
A fizička igra je za sve nas
odlično sredstvo za učenje.
Predškolskoj bi djeci trebalo dozvoliti
skakanje, udaranje, zviždanje,
vrištanje, kaotičnost, a kroz to
i razvoj emocionalne kontrole,
uz mnoge druge socijalne nusproizvode
- kognitivne, emocionalne i fizičke,
koji su sastavni dio fizičke igre.
Igra gledatelja, rituala -
katkad sudjelujemo.
Vi koji ste iz Bostona, znate
da je ovo bio trenutak - rijedak
- kad su Red Soxi osvojili World Series.
Ali pogledajte samo lica
i govor tijela svih
na ovoj mutnoj slici, i imat ćete
dojam da se svi oni igraju.
Igra mašte.
Volim ovu sliku moje kćeri,
sad joj je gotovo 40.
Podsjeća me na njeno
pričanje priča i njenu maštu,
njeno pripovjedačko umijeće
u toj predškolskoj dobi.
Zaista važan dio igranja
je samostalna imaginativna igra.
A volim i ovu jer isto tako
govori o tome tko smo.
Svi imamo svoju unutarnju naraciju,
našu vlastitu unutarnju priču.
Priča je jedinica razumijevanja
najvećeg dijela našeg mozga.
Danas vam pričam priču o igri.
Ovaj Bušman, čini se,
govori o ovoliko dugačkoj ribi,
a to je osnovni element situacije igre.
Što onda igra čini za mozak?
Pa, mnogo toga.
Dosta toga ne znamo o tome
kako djeluje na ljudski mozak,
jer financiranje istraživanja
na temu igre nije baš izdašno.
Išao sam u Carnegie tražiti sredstva.
Već su mi kao akademiku bili dali
pozamašna sredstva
za istraživanje o pijanim vozačima.
Premda uvjeren u svoju dobru reputaciju,
nakon pola sata pričanja o igri,
postalo mi je očito da nisu mislili
da je igra dovoljno ozbiljna.
Bilo je to prije nekoliko godina,
- mislim da je taj val sada iza nas,
a val igre je sada na vrhuncu,
jer postoje dobri znanstveni dokazi.
Ništa ne potiče mozak tako kao igra.
Trodimenzionalna igra aktivira mali mozak,
šalje obilje impulsa u frontalni režanj -
izvršni dio - pomaže razvoju
kontekstualne memorije
i još mnogo toga.
Dakle, bila mi je izuzetno
korisna stručna avantura
istražiti neuroznanost povezanu
s igrom i okupiti ljude
koji u svojim zasebnim disciplinama
o njoj nisu razmišljali na takav način.
A o tome se djelomice radi
u Nacionalnom institutu za igru.
A ovo je jedan od načina
kako proučavati igru -
nabaviti EEG s 256 elektroda.
Žao mi je što nemam razigranog ispitanika,
ali ovo omogućuje mobilnost
koja ograničava stvarno istraživanje igre.
Imamo scenarij igranja majke i djeteta
za kojeg se nadamo
da ćemo ga uskoro završiti.
To navodim zato da posložim
svoja razmišljanja o konkretizaciji
onoga što igra čini.
Životinjski svijet je to konkretizirao.
U životinjskom svijetu,
ako uzmete štakore,
koji se kao mladunci instinktivno igraju,
i ne dozvolite im igru
-- oni ciče, hrvaju se,
ruše jedni druge, to je dio njihove igre.
Ako to ponašanje zaustavite
u jednoj eksperimentalnoj skupini,
a dozvolite ga u drugoj,
pa zatim štakorima
date ogrlicu natopljenu mirisom mačke,
oni će instinktivno pobjeći i sakriti se.
Prilično pametno -
ne žele da ih ubije mačka.
I što se događa?
I jedni i drugi se skrivaju.
Ne-igrači nikada ne izlaze
- ugibaju.
Igrači polako istražuju okoliš
i počinju ponovno ispitivati stvari.
To mi govori, barem kod štakora,
a mislim da imaju
iste neurotransmitere kao i mi
i sličnu strukturu moždane kore,
da igra može biti vrlo važna
za naše preživljavanje.
Još je mnogo istraživanja o životinjama
o kojima bih mogao govoriti.
Evo, ovo je posljedica
uskraćivanja igre. (Smijeh)
Za ovo je trebalo mnogo vremena.
Morao sam savladati Homera,
snimiti mu mozak
na različite načine, no kao lijenčini,
mozak mu se smanjio.
A znamo da se kod domaćih životinja
i kod ostalih, kad im se uskrati igra,
- a i kod štakora -
ne razvije se normalan mozak.
Dakle, ovaj program kaže
da suprotnost igre nije rad,
već depresija.
Jeste li razmišljali o životu bez igre -
bez humora, bez flerta, bez filmova,
bez igara, bez mašte ...
Zamislite samo neku kulturu ili život,
odraslu osobu ili dijete,
bez igre.
A ono jedinstveno za našu vrstu
je upravo to da smo mi zaista stvoreni
za cjeloživotnu igru.
A svi imamo sposobnost
signaliziranja igre.
Svi zapamte psa s plaže Carmel
snimljenog prije par tjedana.
Ono što će uslijediti iz takvog ponašanja
je igra.
Budite u to sigurni.
Signali za igru grade povjerenje.
Kao odrasli počinjemo gubiti te signale,
kroz kulturu ili drugačije.
Šteta.
Mislim da imamo još puno za učiti.
Ovo je razigrano lice Jane Goodall
uz jednu od njenih omiljenih čimpanzi.
Tako je jedan dio
signalnog sustava za igru
vezan za glas, lice, tijelo, geste.
Može se reći, kada sudjelujemo
u zajedničkoj igri,
grupama je stvarno važno
dobiti osjećaj sigurnosti
kroz razmjenu vlastitih signala za igru.
Možda vam je ova riječ nepoznata,
no trebala bi vam biti
biološko ime i prezime.
Jer neotenija znači zadržavanje
kvaliteta nezrelosti i u odrasloj dobi.
A mi smo, po mišljenju
fizičkih antropologa,
prema brojnim studijama, najneoteničniji,
najmladalačkiji, najfleksibilniji,
najpodatniji od svih bića.
I stoga, najrazigraniji.
A to nam omogućuje prilagodljivost.
Način gledanja na igru
koji također želim naglasiti,
je anamneza igranja.
Vaša osobna povijest igranja
je jedinstvena,
a često nije nešto o čemu
posebno razmišljamo.
Ovo je knjiga koju je napisao
savršeni igrač
po imenu Kevin Carroll.
Kevin Carroll je odrastao
u izuzetno lošim uvjetima:
majka alkoholičarka, otac odsutan,
iz užeg centra Philadelphije,
crnac, morao je brinuti o mlađem bratu.
Kad bi gledao na igralište
s prozora sobe u kojoj je bio zatočen,
osjećao se drugačije.
I krenuo je za tim.
Njegov život je preobrazba života
od siromaštva i vjerojatnog
zatvora ili smrti,
do lingvista i košarkaškog trenera.
A sada je motivacijski govornik.
I govori o igri kao transformacijskoj sili
kroz cijeli svoj život.
Još jedna povijest igranja,
koja je, mislim, još uvijek u tijeku.
Oni među vama koji se sjećaju Ala Gorea,
iz njegovog prvog mandata,
a onda iz njegove uspješne,
ali izgubljene predsjedničke utrke,
mogu ga se sjetiti kao ukočenog
i ne baš sasvim svojeg čovjeka,
barem ne u javnosti.
Čitajući njegovu povijest,
prilično dostupnu u novinama,
čini mi se, barem s gledišta psihijatra,
da je velik dio njegovog života
bio programiran.
Vrela ljeta u Tennesseeju provodio je
u vrlo napornom radu.
Njegov otac senator i Washington D.C.
od njega su mnogo očekivali.
I mada mislim da je sigurno imao
razvijenu sposobnost za igru -
jer znam ponešto o tome -
tad nije imao snagu
koju mislim da sad ima,
jer sad obraća pažnju na ono što on voli
i na vlastite unutrašnje porive,
što se, mislim, kod svih nas temelji
na našoj povijesti igranja.
Ono što bih volio ohrabriti
na razini pojedinca
je da posegnete u prošlost,
najdalje što možete,
za najjasnijom, najradosnijom,
najrazigranijom slikom koju imate,
bilo da je s igračkom,
s rođendana ili praznika.
I gradite počevši od te emocije
do onog što ima veze
s vašim sadašnjim životom.
I otkrit ćete, možda i promijeniti posao,
što se dogodilo mnogima
koje sam naveo da to učine -
kako bi se osnažili kroz svoju igru.
Ili ćete moći obogatiti svoj život
dajući joj prednost
i posvećujući joj pažnju.
Većina nas radi s grupama, i ovo iznosim
jer Škola D, Škola za dizajn na Stanfordu,
zahvaljujući Davidu Kelleyu
i mnogim drugima
- vizionarima njenog osnivanja,
omogućila je da se naša grupa sastane
i formira tečaj "Od igre do inovacije".
Vidjet ćete da se na ovom tečaju istražuje
stanje igre kod ljudi, slično
stanju bijelog medvjeda i haskija,
i njena važnost
u kreativnom razmišljanju:
„istražiti ponašanje u igri,
njezin razvoj i biološku osnovu;
primijeniti te principe
kroz promišljanje dizajna,
promovirati inovaciju u poslovnom svijetu;
a studenti će raditi s partnerima
iz stvarnog svijeta
na dizajnerskim projektima
široke primjene.”
Ovo je naš prvi pothvat u ovom području.
Radimo već dva - tri mjeseca
i stvarno je zabavno.
Tu je naš uzorni učenik, labrador,
koji je mnoge od nas
naučio što je stanje igre,
i izuzetno star i krhki profesor
koji sve to vodi.
Tu su i Brendan Boyle, Rich Crandall
i sasvim desno netko tko će, mislim,
s Georgeom Smootom dobiti
Nobelovu nagradu - Stuart Thompson,
za neuroznanost.
Tu smo, dakle, Brendan iz IDEO-a
i mi ostali koji sjedimo sa strane
i promatramo ove studente
kako praktično primjenjuju
principe igre u učionici.
A jedan je od njihovih projekata bio
otkriti što to sastanke čini dosadnima,
i pokušati nešto promijeniti.
Slijedi studentski film
upravo o tome.
Komentator: stanje toka (flow)
je mentalno stanje privida
u kojem je osoba potpuno
zadubljena u ono što radi.
Karakteriziraju ga osjećaj
žive koncentracije,
potpune uključenosti i uspjeha
u ostvarivanju te aktivnosti.
Ključni uvid koji smo stekli
u vezi sa sastancima,
je da se redaju jedan za drugim,
tako da remete dan.
Sudionici sastanka ne znaju
kad će se vratiti zadatku
koji su ostavili za svojim stolom.
Ali ne mora biti tako.
(Glazba)
Neki mudri čudaci,
na ovom mjestu zvanom Škola D,
smislili su sastanak iz kojeg možete
doslovno iskoračiti kad se završi.
Skinite sastanak i budite spokojni
jer mu se možete vratiti.
Jer kad vam god bude zatrebao,
sastanak doslovno visi u vašem ormaru.
Sastanak kojeg možete nositi.
Jer kad ga obučete, istog trena
imate sve što vam je potrebno
za zabavan, produktivan
i koristan sastanak.
A kad ga skinete -
tad počinje prava akcija.
(Glazba)
(Smijeh) (Pljesak)
Stuart Brown: Stoga bih vas sve ohrabrio
da se aktivirate,
ne po principu ili rad ili igra,
gdje ćete odvojiti malo vremena za igru,
već da vam život postane prožet
iz minute u minutu, iz sata u sat,
fizičkim igrama,
igrama objektima,
socijalnim igrama,
igrama zamišljanja i preobrazbe.
I mislim da će vam život biti
bolji i ispunjeniji.
Hvala.
(Pljesak)
John Hockenberry:
To što pričate zvuči mi kao
da ljudi mogu doći u iskušenje
i u osvrtu na vaš rad
reći:
Prema mom popularno-znanstvenom
razumijevanju igre,
na neki način,
to kako ljudi i životinje
postupaju u igri,
neka je vrsta pripreme
za aktivnost odraslih.”
Vaš rad, čini se, sugerira
da je to potpuno pogrešno.
SB: Da, Mislim da to nije točno,
vjerojatno zato što su nas, mislim,
životinje tome naučile.
Ako spriječite mačku da se igra,
što možete učiniti, svi smo vidjeli
kako se mačke igraju,
ostat će jednako dobar grabežljivac
kao da se i nije igrala.
A ako zamislite dijete
koje se pretvara da je King Kong,
ili vozač formule ili vatrogasac,
neće baš svako postati
vozač formule ili vatrogasac.
Tako da postoji jaz između
pripreme za budućnost -
kako većina ljudi razumije igru
- i razmišljanja o njoj
kao zasebnoj biološkoj cjelini.
A tu je i moje praćenje životinja
u zadnjih 4-5 godina
zaista promijenilo moju perspektivu,
od liječnika do onog što sam danas,
a to je da igra ima
svoje biološko mjesto,
baš kao što ga imaju spavanje i snovi.
I ako na spavanje i snove
gledate s biološke strane,
životinje spavaju i sanjaju,
time ponavljaju i rade stvari
koje potiču pamćenje,
a to su vrlo važni elementi
spavanja i snova.
Sljedeći evolucijski korak kod sisavaca
i stvorenja s "božanskim viškom neurona",
bit će igranje.
A činjenica da polarni medvjed i haski,
ili svraka i medvjed,
ili Vi i ja i naši psi, možemo
mijenjati uloge i imati takvo iskustvo,
izdvajaju igru kao nešto posebno.
I ona je izuzetno važna za učenje
i razvoj mozga.
Tako da to nije tek nešto
što radite u slobodno vrijeme.
JH: Znam da u svojoj
znanstveno-istraživačkoj zajednici
morate svoje postojanje, kao i ostali,
opravdati subvencijama i projektima -
kako sprečavate da -
a neki od znanstveno utemeljenih podataka
do kojih ste došli vruća su tema,
kako sprečavate interpretaciju
Vašeg rada od strane medija,
ili interpretaciju implikacija Vašeg rada
od strane znanstvene zajednice,
nešto poput metafore o Mozartu,
gdje se kaže: „Oh,
magnetska rezonancija pokazuje
da igra potiče inteligenciju.
Skupimo djecu, zatvorimo ih u torove,
neka se igraju mjesecima,
bit će genijalci i upisat će Harvard.”
Kako sprečavate ljude
da rade takve stvari
na osnovu podataka do kojih dolazite?
SB: Mislim da je jedini način
na koji to umijem raditi,
okupiti savjetnike koje imam,
počevši od praktičara
koji su u stanju kroz improvizaciju,
ludiranje ili na neki drugi način,
dovesti do stanja igre.
Tako da ljudi znaju da to postoji.
A onda uzmete stručnjaka za fMRI
pa uzmete Franka Wilsona,
uzmete i druge znanstvenike istraživače,
uključujući i neuroendokrinologe,
okupite ih u grupu fokusiranu na igru,
pa onda postane prilično teško
sve to ne shvatiti ozbiljno.
Nažalost, na ovom se ne radi dovoljno
da bi Znanstvena fundacija,
Institut za mentalno zdravlje
ili itko drugi u SAD-u sve to
zaista ozbiljno razmotrio.
Mislim, nećete čuti da nešto
poput raka ili srčanih bolesti
ima veze s igrom.
Za mene je to dugoročno jednako
bitno za preživljavanje,
kao i poznavanje elementarnih stvari
u vezi s javnim zdravstvom.
JH: Stuart Brown, najljepša Vam hvala.
(Pljesak)