Čuli ste za IQ,
vašu opću inteligenciju,
ali što je Psy-Q?
Koliko znate o tome što vas
može naživcirati i
koliko ste dobri u predviđanju
tuđeg ponašanja ili
čak vlastitog?
I koliko toga što mislite da znate o
psihologiji je zapravo pogrešno?
Saznajmo odbrojavajući top 10 mitova
o psihologiji.
Vjerojatno ste čuli da su muškarci i žene
psihološki gledano toliko
različiti da se čini kao da su
jedni s Marsa, a drugi s Venere.
Ali koliko su oni
uistinu različiti?
Kako bismo to saznali, najprije
pogledajmo nešto
što ih ustinu razlikuje
i istovremeno stvara prave
psihološke razlike.
Ono u čemu se uistinu razlikuju je
koliko daleko mogu baciti loptu.
Ukoliko pogledamo podatke
za muškarce,
možemo vidjeti tzv. distribucijsku
krivulju.
Nekolicina je može baciti
ustinu daleko, a nekolicina nimalo,
ali većina do prosječne udaljenosti.
I žene imaju sličnu distribuciju,
ali postoje ogromne razlike.
Zapravo, prosječan muškarac može
dobaciti dalje
nego 98 % svih žena.
Sada pogledajmo kako neke psihološke
spolne razlike
izgledaju na istoj standardiziranoj skali.
Svaki će vam psiholog reći
da su muškarci bolji od žena
u prostornoj orijentaciji
i čitanju karte, npr. - i to
je istina, no
pogledajmo koliko je značajna
ova razlika.
Malena je, linije su toliko blizu
da se skoro preklapaju.
U biti, prosječna je žena bolja od
33 % muškaraca i, naravno,
da se radi o 50 %,
dva spola bila bi potpuno jednaka.
Treba biti svjestan da ova razlika, kao
i ona koju ću vam sljedeću pokazati
zapravo je najveća psihološka
spolna razlika
ikad otkrivena u psihologiji.
I evo sljedeće.
Svaki će vam psiholog reći da su žene
bolje
u jezicima i gramatici.
Evo rezultata na
standardiziranom gramatičkom testu.
Evo žena. A evo i muškaraca.
Da, žene su u prosjeku bolje, ali
linije su toliko blizu
da je 33 % muškaraca bolje od
prosječne žene
i, opet, da se radi o 50 %,
to bi predstavljalo potpunu spolnu
jednakost.
Pa se ne radi o Marsu i Veneri.
Ako išta, više se radi o Marsu i
Snickersu:
više-manje isti, ali jedan ima malo više
lješnjaka, luckastiji je, od onog drugog.
Neću reći koji je koji.
Sad ste se zagrijali.
Hajdemo vas psihoanalizirati koristeći
se Rorschachovim testom mrlja.
Vjerojatno možete vidjeti dva, ne znam,
medvjeda ili čovjeka ili nešto.
Ali što mislite da rade?
Podignite ruku ukoliko mislite da
se pozdravljaju.
Nema baš previše ljudi.
Dobro.
Tko misli da si daju pet?
Dobro. Tko misli da se tuku?
Samo nekolicina.
Dobro, ukoliko mislite da se pozdravljaju
ili si daju pet,
to znači da ste druželjubiva osoba.
Ako mislite da se tuku,
malo ste agresivnija osoba.
Uglavnom, jeste li ljubavnik ili
borac.
A što je s ovom?
Na ovu se nema što glasovati,
pa svi recite što vidite.
Jedan, dva, tri.
(Publika viče)
Čuo sam hrčak. Tko je to rekao?
Prilično zabrinjavajuće.
Tip je rekao hrčak.
Trebali biste ovdje vidjeti neku
dvonožnu životinju i
njen odraz na
drugoj strani.
Ukoliko niste, to znači da imate problema
u obrađivanju kompleksnih situacija
u kojima se štošta događa.
Osim što, naravno, to uopće
ne znači to.
Rorschachov test mrlja u biti
nema baš nikakvu vrijednost
kad se oradi o dijagnosticiranju
osobnosti
i moderni ih psiholozi ne koriste.
U biti, jedno nedavno istraživanje otkrilo
je da kada pokušavate
dijagnosticirati osobnosti pomoću
Rorschachovog testa,
šizofrenija se dijagnozira
kod šestine inače sasvim normalnih
sudionika.
Stoga, ukoliko niste ostvarili
najbolje rezultate na ovome,
možda jednostavno niste
vizualni tip.
Hajdemo napraviti još jedan brzi test
da saznamo.
Kad pravite kolač, -- ponovno podignite
ruke --
koristite li radije knjigu za recepte
sa slikama?
Da, nekolicina.
Prijatelj vam govori kako da to napravite?
Ili krenete, pa kud vas put odvede?
Ovdje ima dosta ljudi.
Dakle,ukoliko ste rekli A,
to znači da ste vizualni tip
i najbolje učite kad vam se informacije
prezentiraju u vizualnom obliku.
Ako ste rekli B, to znači
da ste auditivni tip i
najbolje učite kad su vam informacije
prezentirane u auditivnom obliku.
A ukoliko ste rekli C, to znači da ste
kinestetički tip i
najbolje učite kad negdje zaglavite i
koristite vlastite ruke.
Osim što, kao što ste
vjerojatno pretpostavili,
cijela je stvar potpuni mit.
Tipovi učenja su izmišljeni i nisu
dokazani od strane znanosti.
To znamo jer su u strogo kontroliranim
ekperimentima,
kad učenicima damo materijal
za učenje ili
u njihovom preferencijskom ili u onom
drugom stilu,
nema baš nikakve razlike u količini
informacija koju zadrže.
I ako o tome razmislite na trenutak,
očito je da to tako mora biti.
Očito je da najbolji oblik
prezentacije ne ovisi o
vama, već o onome što pokušavate
naučiti.
Npr. biste li mogli naučiti voziti
auto
samo slušajući nekoga kako vam
govori što da radite
bez kinestetičkog iskustva?
Biste li mogli riješiti simultane
jednadžbe
u glavi bez da ih zapišete?
Možete li ponavljati za
ispite iz arhitekture
pomoću interpretativnog
plesa kao kinestetički tip?
Ne. Trebati povezati materijal za
učenje s
oblikom prezentacije, a ne s
vama.
Znam da su mnogi od vas izvrsni
studenti
koji su nedavno dobili rezultate GCSE-a.
Ukoliko niste dobili rezultate
kojima ste se nadali,
ne možete kriviti svoj način učenja,
ali mogli biste kriviti svoje gene.
Ovdje se radi o nedavnom istraživanju na
Sveučilišu u Londonu koje je
otkrilo da je 58 % varijacija
među studentima i njihovim
GCSE-rezultatima
povezano s genetskim faktorima.
To zvuči kao precizna brojka,
pa otkud mi to znamo?
Kada želimo odvojiti relativne činitelje
gena i okoline, najčešće se okrenemo
istraživanju na blizancima.
Jednojajčani blizanci dijele
100 % okoline
i 100 % gena,
dok dvojajčani dijele 100 % okoline,
ali poput uobičajenih braće i sestara,
dijele samo 50 % gena.
Stoga uspoređujući sličnosti u
GCSE-rezultatima jednojajčanih blizanaca
nasuprot dvojajčanim i pomoću
napredne matematike,
možemo vidjeti koliko je razlika u
uspješnosti rezultat okoline,
a koliko je rezultat gena.
Ispostavilo se da je 58 % zasluga
gena.
Stoga nije namjera obezvrijediti sav trud
koji ste uložili vi i vaši profesori.
Ukoliko niste dobili GCSE-rezultate kakvim
ste se nadali,
uvijek možete kriviti svoje roditelje,
ili barem njihove gene.
No ono na što ne možete svaliti
krivnju je
dominantnost lijeve ili desne
strane mozga
jer to je mit.
Mit je da je lijevi dio mozga logičan,
idu mu jednadžbe poput ove, a
desni dio mozga je kreativniji, pa
je bolji u glazbi.
To je mit jer gotovo sve što radimo
podrazumijeva da gotovo svi dijelovi
mozga surađuju, čak i
u naobičnijim stvarima poput
vođenja razgovora.
Jedan od razloga zašto je ovaj mit
preživio jest
to što u njemu ima zrnce istine.
Uz ovaj mit povezana je ideja da
su ljevaci kreativniji od dešnjaka, što
ima smisla jer mozak kontrolira suprotne
ruke,
pa je kod ljevaka
desna strana mozga neznatno
aktivnija
od lijeve strane, a
drži se da je desna strana mozga
kreativnija.
Nije samo po sebi istina da
su ljevaci kreativniji od dešnjaka.
Istina je da su ambidekstrualni ljudi
ili oni koji koriste obje ruke za
različite zadatke
kreativniji od onih koji koriste
samo jednu za sve
jer kod ambidekstrualnih ljudi
obje strane mozga često
međusobno komuniciraju,
što je zaslužno za stvaranje fleksibilnog
načina razmišljanja.
Mit o kreativnom ljevaku
polazi od činjenice da je
ambidekstrualni pojedinac
uobičajeniji među ljevacima
nego među dešnjacima, pa
ima zrnce istine u ideji kreativnog
ljevaka,
ali ne previše.
Ima još jedan povezan mit.
Vjerojatno ste čuli da
koristimo tek 10 %
našeg mozga.
I ovo je potpun mit.
Gotovo sve što radimo, čak i
najobičnije stvari,
aktiviraju gotovo cijeli
naš mozak.
Unatoč tome, naravno da je istina
da mnogi od nas ne koriste mozak
onoliko koliko bi mogli.
Što možemo napraviti kako
bismo više koristili mozak?
Možda bismo mogli slušati Mozarta.
Jeste li čuli za Mozartov efekt?
Ideja je da vas slušanje Mozarta
čini pametnijima i
poboljšava vaš uspjeh na
IQ-testovima.
Ono što je zanimljivo kod ovog
mita jest da
unatoč tome što je to mit,
imamo i tu zrnce istine.
Originalno istraživanje otkrilo je
da su sudionici koji su slušali Mozarta
po nekoliko minuta
ostvarili bolji rezultat na sljedećem
IQ-testu
od onih koji su jednostavno sjedili
u tišini.
Za produžetak istraživanja unajmljeni
su neki od ljudi koji su voljeli Mozarta
i grupa ljudi
koji su bili fanovi horor-priča Stephena
Kinga.
Ljudima su puštali glazbu ili priče.
Oni kojima se Mozart sviđao više
od priča
IQ im je porastao više od Mozarta
nego od priča,
ali ljudima kojima su se više sviđale
priče od Mozarta
IQ je više porastao slušajući priče
Stephenea Kinga
nego slušajući Mozarta.
Istina je da slušajući nešto u čemu
uživamo
daje nam injekciju zadovoljstva, pa
nam IQ kratkotrajno poraste kad
se radi o uskom spektru zadataka.
Ništa ne sugerira da će vas slušanje
Mozarta
ili priča Stephena Kinga
dugotrajno opametiti.
Druga verzija Mozartovog mita kaže
da vam slušanje Mozarta može i
popraviti zdravlje.
Nažalost, to se nije
pokazalo istinitim
ni za nekoga tko je slušao Mozarta
gotovo svaki dan,
sam Mozart.
on je obolio od gonoreje, kozica,
artritisa i sifilisa,
za koji se vjeruje da ga
je na kraju i ubio.
Ovo da sugerirati da je Mozart trebao
biti malo pažljiviji pri izboru
seksualnih partnera.
Ali kako biramo partnere?
Mit koji šire sociolozi je taj da su naše
preferencije za romantičnog partnera
proizvod naše kulture,
da su kulturalno specifične.
Ali istraživanja to ne potvrđuju.
Poznato istraživanje ispitivalo je ljude
iz 32 različite kulture iz cijelog svijeta
od Amerikanaca do plemena Zulu,
a ispitivali su što mi to tražimo
u partneru.
U svakoj kulturi na svijetu
muškarci su više cijenili fizičku
privlačnost partnera nego
što su to činile žene.
U svakoj kulturi, žene su
više važnosti pridavale ambiciji
i prihodima.
U svakoj su kulturi
muškarci preferirali žene
mlađe od njih u prosjeku
od 2.66 godina, ako se ne varam,
a u svakoj su kulturi žene
preferirale muškarce starije od njih
u prosjeku od 3.42 godine, a zato
u našoj kulturi imamo mentalitet
"sponzoruša i sponzora".
Sada se mičemo od
partnerskih pogodaka i promašaja
do onih u košarci ili nogometu
ili što već volite.
Mit je da sportaši imaju
igre života tijekom kojih jednostavno
ne mogu profulati,
poput ovog tipa.
Ali u biti, ono što se događa kad
statistički analiziramo obrazac
pogodaka i promašaja,
ispada da je gotovo uvijek nasumično.
Naš mozak
stvara obrasce
utemeljene na slučajnostima.
Ukoliko bacite novčić,
niz glave ili pisma pojavit će se negdje
u gomili slučajnosti i
zbog toga naš mozak voli stvarati
obrasce tamo gdje ih nema,
mi gledamo na te nizove i dajemo im
značenja i kažemo:
"Danas mu baš ide",
dok bi isti taj obrazac dobili
kad bi samo nasumično postizali
pogotke i promašaje.
Kao izuzetak ovdje imamo penale.
Nedavno istraživanje proučavalo je
penale u nogometu koje je
pokazalo da su igrači koji
predstavljaju
zemlje s lošim
uspjesima u penalima
kao, npr. Engleska,
brže odrađuju penale od onih zemalja
koje imaju bolji rezultat i vjerojatno
kao rezultat toga, skloniji su
promašajima.
Postavlja se pitanje
postoji li način na koji možemo poboljšati
naš učinak?
Možete ih kažnjavati
za propuste i pratiti popravljaju li se
zahvaljujući tome.
Sudionici Milgramova eksperimenta
mislili su da se ispituje
učinkovitost kazne
na poboljšanje učinka.
Vjerojatno ste čuli
za taj eksperiment
ako ste student psihologije.
Sudionici su bili spremni dati
ono za što
su mislili da je smrtonosni električni
udar kolegi sudioniku
kad bi dao pogrešan odgovor,
samo zato
što im je netko u bijeloj
kuti rekao da to učine.
Ali ova je priča mit iz tri razloga..
Kao prvo i najvažnije, kuta nije bila
bijela, već siva.
Kao drugo, sudionicima je bilo rečeno
prije istraživanja i
podsjetilo ih se svaki put kad bi
se netko zabrinuo
da su udari bolni, ali nisu smrtonosni
i nisu izazivali nikakvu trajnu štetu.
Kao treće, sudionici nisu zadavali
udare
samo zato što im je netko u kuti
to rekao.
Kad su poslije istraživanja
intervjuirali,
svi su sudionici rekli da su čvrsto
vjerovali
da je istraživanje o učenju i kažnjavanju
imalo značajnu znanstvenu svrhu
koja bi dala značajne dobiti
znanosti za razliku
od kratkotrajnih nesmrtonosnih
neugodnosti koje su
izazivali sudionicima.
Dobro, pričam već 12 minuta. i
vjerojatno tu sjedite i slušate me,
analizirate
moje govorne
obrasce i govor tijela i
pokušavate odlučiti imate li razloga
ozbiljno shvatiti moje riječi.
Govorim li istinu ili lažem?
Ako je tako, svi ste vjerojatno
podbacili.
Iako svi mi mislimo da znamo
prepoznati lažljivca
po govoru tijela i govornim
obrascima,
stotine psiholoških testova tijekom
godina dokazali su
da se svi mi, uključujući policajce i
detektive,
oslanjamo na sreću kad pokušavamo otkriti
laži preko govora tijela
i verbalnih obrazaca.
Zanimljivo je da postoji jedna
iznimka:
TV-obraćanja za nestale
članove obitelji.
Lako je predvidjeti kad su članovi
obitelji uistinu nestali
i kad su ih ubili oni koji se obraćaju.
Lažni davatelji molbi češće tresu glavama,
odvraćaju pogled i
griješe u govoru, dok
oni iskreni češće
izražavaju nadu da će se osoba
sigurno vratiti i
izbjegavaju brutalan jezik.
Npr. mogli bi reći "oduzet nam je"
umjesto "ubijen".
Kad smo već kod toga, vrijeme je
da završim s ovim govorom,
ali najprije vam u trideset sekundi
želim prikazati
sveobuhvatni psihološki mit.
Mit je da je psihologija samo kolekcija
zanimljivih teorija,
a sve one govore nešto korisno i
sve imaju nešto za ponuditi.
Nadam se da sam vam u zadnjih
nekoliko minuta
pokazao da to nije istina.
Moramo procijeniti psihološke
teorije
gledajući kakva predviđanja
prave,
bilo da vas slušanje Mozarta čini
pametnijima,
da učite bolje kad su vam informacije
prezentirane u vašem stilu učenja
ili što god to bilo, sve su to
predviđanja koja se daju empirijski
ispitati i možemo napredovati
jedino
tako da usporedimo ova predviđanja s
podacima
u strogo kontroliranim ekperimentima.
To je jedini način na koji možemo
otkriti koja od
ovih teorija ima dobre temelje,
a koja je,
poput onih o kojima sam vam danas govorio,
tek mit.
Hvala vam.
(Pljesak)