Imamo istorijske podatke
koji nam omogućavaju
da znamo kako su se stari Grci oblačili,
kako su živeli, kako su se borili.
A kako su razmišljali?
Jedna prirodna ideja je
da su najdublji aspekti ljudskih misli -
naša sposobnost da zamišljamo,
da budemo svesni,
da maštamo -
uvek bili isti.
Druga mogućnost
je da su društveni preobražaji
koji su oblikovali našu kulturu
možda takođe izmenili
strukturalnu osnovu ljudske misli.
Svi možemo imati
različita mišljenja o ovome.
Zapravo, to je dugogodišnja
filozofska rasprava.
Međutim, da li je ovo pitanje
uopšte pristupačno nauci?
Hteo bih da ovde predložim
da na isti način
na koji možemo rekonstruisati
kako su izgledali gradovi Antičke Grčke
samo na osnovu nekoliko cigala,
spisi kulture predstavljaju
arheološke zapise,
fosile ljudske misli.
Zapravo,
sprovodeći neku vrstu psihološke analize
nekih od najstarijih knjiga
ljudske kulture,
Džulijan Džejms je 1970-ih godina smislio
veoma smelu i radikalnu hipotezu
da su pre samo 3 000 godina
ljudi bili ono što bismo
danas nazvali šizofreničarima.
Tvrdio je to
na osnovu činjenice da su se prvi ljudi
opisani u ovim knjigama
ponašali dosledno
u različitim tradicijama
i na različitim mestima na svetu,
kao da čuju i povinuju se glasovima
za koje su smatrali da dolaze od bogova
ili od muza,
što bismo danas nazvali halucinacijama.
Tek zatim, kako je vreme prolazilo,
počeli su da prepoznaju
da su oni bili ti koji ih proizvode,
vlasnici tih unutrašnjih glasova.
Time su stekli introspekciju,
sposobnost da razmišljaju
o sopstvenim mislima.
Dakle, Džejnsova teorija je da svest,
bar onako kako je doživljavamo danas,
kada osećamo da upravljamo
svojim postojanjem,
predstavlja prilično skorašnje
kulturološko razviće.
Ova teorija je prilično spektakularna,
ali ima jedan očigledan problem,
a to je da je izgrađena samo na osnovu
nekoliko vrlo specifičnih primera.
Postavlja se pitanje da li se teorija
da je introspekcija izgrađena
pre svega 3 000 godina u ljudskoj istoriji
može proveravati
na kvantitativan i objektivan način.
Problem toga kako se pozabaviti ovim
prilično je očigledan.
Platon se nije samo probudio
jednog dana i onda napisao:
„Zdravo, ja sam Platon
i od danas imam
potpuno introspektivnu svest.“
(Smeh)
To nam zapravo govori
o tome šta je suština problema.
Treba da otkrijemo nastanak koncepta
koji nikada nije izrečen.
Reč „introspekcija“ se ne javlja nijednom
u knjigama koje želimo da analiziramo.
Dakle, naš način da to rešimo
jeste da izgradimo prostor reči.
To je veliki prostor koji sadrži sve reči
na takav način da udaljenost
između bilo koje od njih dve
ukazuje na to koliko su blisko povezane.
Tako, na primer,
hteli biste da reči „pas“ i „mačka“
stoje vrlo blizu jedna druge,
ali da reči „grejpfrut“ i „logaritam“
budu veoma udaljene.
Ovo mora da važi
za bilo koje dve reči u prostoru.
Postoje različiti načini
na koje možemo konstruisati prostor reči.
Jedan način je da samo pitamo stručnjake,
otprilike onako kako radimo sa rečnicima.
Druga mogućnost
je da sledimo jednostavnu pretpostavku da,
kada su dve reči povezane,
one imaju običaj da se javljaju
u istim rečenicama,
u istim pasusima,
u istim dokumentima,
češće nego što je očekivano
da će se desiti pukom verovatnoćom.
Ova jednostavna hipoteza,
taj jednostavan metod,
uz neke trikove računanja
koji imaju veze sa činjenicom
da je to veoma složen
i visoko dimenzionalan prostor,
ispostavilo se da je prilično efikasna.
Samo da vam dam predstavu
o tome koliko to dobro funkcioniše,
ovo je rezultat koji dobijamo
kada radimo analizu za neku poznatu reč.
Najpre možete videti
da se reči automatski organizuju
u semantička susedstva.
Tako imate voće, delove tela,
delove kompjutera,
naučne termine i tako dalje.
Algoritam takođe identifikuje
da koncepte organizujemo hijerarhijski.
Tako, na primer,
možete videti da se naučni termini
dele na dve potkategorije
astronomskih i fizičkih termina.
Zatim, tu su i vrlo fine stvari.
Na primer, reč „astronomija“
čije mesto deluje malo bizarno,
zapravo se nalazi baš gde treba da bude,
između onoga što jeste,
prave nauke,
i onoga što opisuje,
astronomskih termina.
Možemo ovako doveka.
Zapravo, ako neko vreme zurite u ovo
i samo nasumično stvarate putanje,
videćete da ovo pomalo deluje
kao bavljenje poezijom.
To je tako jer je, na neki način,
šetanje ovim prostorom kao šetnja kroz um.
Poslednja stvar
je da ovaj algoritam takođe identifikuje
koje su naše intuicije,
koje reči treba da budu glavne
u okolini introspekcije.
Tako su, na primer,
reči poput „ja“, „krivica“,
„razum“ i „osećanje“
veoma bliske „introspekciji“,
ali su druge reči kao što su „crveno“,
„fudbal“, „sveća“ i „banana“
veoma udaljene.
Tako, jednom kada sačinimo taj prostor,
pitanje o istoriji introspekcije
ili istoriji bilo kog koncepta
koje je ranije delovalo
apstraktno i nekako nejasno
postaje konkretizovano,
postaje prijemčivo kvantitativnoj nauci.
Sve što treba da uradimo
je da uzmemo knjige,
digitalizujemo ih,
uzmemo ovu bujicu reči kao putanju
i projektujemo ih na prostor,
a zatim postavimo pitanje
da li ta putanja provodi znatno vreme
kružeći u blizini koncepta introspekcije.
Na ovaj način
mogli bismo analizirali
istoriju introspekcije
u tradiciji Antičke Grčke,
za koju imamo
najbolje dostupne pisane zapise.
Dakle, uzeli smo sve knjige -
samo smo ih poređali po vremenu -
za svaku knigu uzmemo reči
i projektujemo ih u prostor,
zatim postavimo pitanje za svaku reč
koliko je blizu introspekcije
i to samo uprosečimo.
Zatim upitamo da li se, kako vreme odmiče,
ove knjige sve više i više približavaju
konceptu introspekcije.
To je upravo ono što se dešava
u tradiciji Antičke Grčke.
Možete videti da kod najstarijih knjiga
u homerovskoj tradiciji
postoji mali porast knjiga
koje se približavaju introspekciji.
Međutim, oko četiri veka pre Hrista,
ovo počinje da se vrlo brzo pojačava
do skoro petostrukog porasta
knjiga koje se sve više
i više približavaju
konceptu introspekcije.
Jedna od lepih stvari u vezi sa ovime
je to što sada možemo da pitamo
da li ovo takođe važi
i u drugačijoj, nezavisnoj tradiciji.
Sproveli smo ovu istu analizu
u judeo-hrišćanskoj tradiciji
i dobili gotovo isti obrazac.
Još jednom, vidite mali porast
u najstarijim knjigama Starog zaveta,
a zatim se povećava mnogo brže
u novim knjigama Novog zaveta.
Zatim dobijamo vrhunac introspekcije
u „Ispovestima“ Svetog Avgustina
oko četiri veka posle Hrista.
Ovo je bilo veoma značajno
jer Svetog Avgustina priznaju akademici,
filolozi i istoričari
kao jednog od osnivača introspekcije.
Zapravo, neki ga smatraju
ocem savremene psihologije.
Dakle, naš algoritam,
koji ima svojstvo kvantitativnosti,
objektivnosti,
i naravno, izuzetno je brz -
izvršava se u svega deliću sekunde -
može da zabeleži
neke od najvažnijih zaključaka
ove duge tradicije istraživanja.
Ovo je na neki način
jedna od lepota nauke,
a to je da se sada ova ideja može prevesti
i generalizovati
na mnogo različitih domena.
Na isti način na koji smo se pitali
o prošlosti ljudske svesti,
možda je najizazovnije pitanje
koje možemo postaviti sebi
da li nam ovo može nešto reći
o budućnosti naše svesti.
Preciznije rečeno,
da li nam reči koje izgovaramo danas
mogu reći nešto o tome
gde će naš um biti za nekoliko dana,
za nekoliko meseci
ili za nekoliko godina.
Kao što i mnogi od nas danas nose senzore
koji detektuju naše otkucaje srca,
naše disanje,
naše gene,
u nadi da nam to može pomoći
da sprečimo oboljenja,
možemo se zapitati da li nam nadgledanje
i analiziranje reči koje izgovorimo,
tvitujemo, šaljemo imejlom i napišemo
može unapred reći da li nešto može
da krene naopako sa našim umom.
Sa Giljermom Sečijem,
koji je bio moj brat u ovoj avanturi,
upustio sam se u ovaj zadatak.
To smo uradili analizom
snimljenog govora 34 mladih ljudi
koji su bili pod visokim rizikom
obolevanja od šizofrenije.
Odredili smo mere govora prvog dana,
a zatim smo se zapitali
da li se svojstva govora mogu predvideti
u okviru perioda od skoro tri godine,
budući razvoj psihoze.
Uprkos našim nadama,
naišli smo na neuspeh za neuspehom.
Jednostavno nije bilo
dovoljno semantičkih informacija
da bi se predvidela
buduća organizacija uma.
Bilo ih je dovoljno
za razlikovanje grupe šizofreničara
od kontrolne grupe,
pomalo kao što smo radili
sa antičkim tekstovima,
ali ne i da bi se prevideo
budući nastanak psihoze.
Međutim, onda smo shvatili
da možda nije najvažnije šta su govorili,
već kako su to govorili.
Konkretnije,
nije u pitanju to
koliko su semantički bile bliske,
već koliko daleko i brzo su preskakale
iz jedne semantičke blizine u drugu.
Tako smo došli do merila
koji smo nazvali semantička koherentnost,
koje u suštini meri istrajnost govora
u okviru jedne semantičke teme,
jedne semantičke kategorije.
Ispostavilo se
da je u ovoj grupi od 34 ljudi
algoritam zasnovan
na semantičkoj koherentnosti
mogao predvideti sa tačnošću od 100 odsto
kod koga će se javiti psihoza,
a kod koga neće.
To je nešto što se nije moglo postići,
čak ni približno,
sa svim ostalim
postojećim kliničkim merilima.
Jasno se sećam, dok sam radio na ovome,
sedeo sam za svojim kompjuterom
i video gomilu tvitova
koje je objavio Polo.
Polo je bio moj prvi student
u Buenos Ajresu,
a u to vreme je živeo u Njujorku.
Bilo je nečeg u njegovim tvitovima -
nisam mogao da kažem šta je to tačno
jer ništa nije eksplicitno rečeno -
ali mi se javila snažna slutnja,
snažna intuicija da nešto nije u redu.
Uzeo sam telefon i pozvao Pola,
a on se zaista nije osećao dobro.
Ovaj jednostavan podatak,
to čitanje između redova
pri čemu sam mogao kroz reči
da osetim njegova osećanja,
bio je jednostavan,
ali vrlo efikasan način da se pomogne.
Ono što vam danas poručujem
jeste da se približavamo razumevanju toga
kako možemo pretvoriti
tu intuiciju koju svi imamo,
koju svi delimo,
u algoritam.
Na taj način,
možda ćemo u budućnosti videti
vrlo drugačiji oblik mentalnog zdravlja,
zasnovan na objektivnoj,
kvantitativnoj i automatizovanoj analizi
reči koje pišemo
i reči koje izgovorimo.
Hvala.
(Aplauz)