Prošle godine sam vam rekao tri stvari. Rekao sam vam da statistički podaci o svetu nisu na raspolaganju na pravi način. Zbog toga i dalje imamo zastarelo mišljenje o visoko razvijenim zemljama i zemljama u razvoju, koje je pogrešno. I da animirani grafički prikazi mogu uticati na promenu. Stvari se menjaju. Danas, na web stranici Odeljenja za Statistiku Ujedinjenih Nacija, piše, od prvog maja, moguć puni pristup bazama podataka. (Aplauz) I, ako mogu da vam pokažem sliku na ekranu. Dakle, tri stvari su se dogodile. UN su otvorile pristup svojim podacima, a mi imamo novu verziju softvera koja radi na mreži, pa ne morate više da je skidate. I da ponovim šta ste videli prošle godine. Mehurići su zemlje. Ovo ovde je plodnost - broj dece po svakoj ženi - a ovde je dužina života u godinama. Ovde je 1950, ovo su visoko razvijene zemlje, a ovde su zemlje u razvoju. Nekad smo se delili na "mi" i "oni". Velike razlike su vladale u svetu. Ali onda se to promenilo. I prilično dobro je teklo i evo što se događa. Veliki crveni mehur je Kina, a plavi ovde je Indija. Idu preko svega ovoga. Ove godine ću da pokušam da budem malo ozbiljniji i pokazaću vam kako su se stvari zaista promenile. Afrika se ističe kao problem ovde dole, zar ne? Porodice su još velike, a HIV epidemija je unazadila zemlje. To je manje-više ono što smo videli prošle godine, a evo kako će se to razvijati ubuduće. I ja ću dalje govoriti, je li to moguće? Jer, vidite, prikazujem vam statistike koje još ne postoje. Jer danas smo ovde. Je li moguće da se ovo dogodi? Ovde prikazujem ceo svoj životni vek, znate? Očekujem da ću da živim 100 godina. A ovde smo danas. Možemo li ovde da pogledamo ekonomsku situaciju u svetu? I hteo bih da je uporedim s preživljavanjem dece. Zamenićemo ose: ovde je smrtnost dece, to jest, preživljavanje. četvoro dece umire ovde, 200 onde. A ovo je BDP po stanovniku, na ovoj osi. A ovo je 2007. Ako vratim vreme, dodao sam malo istorijskih statistika - idemo, idemo, idemo - nije bilo puno statističkih podataka pre 100 godina. Neke zemlje su još i tada imale statistike. Idemo do početka arhive i dođemo do 1820. godine. Evo, jedino Austrija i Švedska imaju tako stare statistike. (Smeh) Ali one su bile ovde dole. Imale su 1000 dolara po osobi godišnje A umirala je petina njihove dece pre svog prvog rođendana. Evo što se dešava u svetu, ako pustimo ceo svet, kako su polagano postajali bogatiji, dodavali su i statističke podatke. Nije li prelepo kad imamo podatke? Vidite li koliko je to važno? A ovde, deca ne žive duže. Prošli vek, 1870, bilo je loše za decu u Evropi, jer većina ovih podataka je za Evropu. Tek na kraju veka je više od 90% dece doživelo prvi rođendan. Evo Indije, s prvim njihovim podacima. A ovde je SAD kako se pomera ovde, zarađuje sve više novca. Uskoro ćemo da vidimo Kinu kako se pojavljuje na samoj ivici. Kreće se prema gore jer joj Mao Tse Tung daje zdravlje, ne previše bogatstva. Ovde je umro, a Deng Sjaoping donosi novac, pa se Kina kreće ovamo. A mehurići se i dalje penju, i ovako svet izgleda danas. (Aplauz) Pogledajmo sad SAD. Imam funkciju ovde, kojom mogu reći svetu da ostane kakav je. Onda uzmem SAD - jer želimo da vidimo pozadinu - stavim ih ovako, i idemo unazad. I vidimo da se SAD pomeraju prema desno od većine. Sve vreme imaju više novca od ostalih. Godine 1915. SAD su imale novca kao Indija. Indija danas. A to znači da su SAD bile bogatije, ali im je umiralo više dece nego Indiji danas, proporcionalno. A pogledajte ovde, uporedite ih s Filipinima danas. Filipini danas imaju skoro istu ekonomsku snagu kao SAD za vreme Prvog svetskog rata. Ali SAD moramo pomeriti prilično u budućnost da postignu isti nivo kvaliteta zdravstvenog sistema kao što ga imaju Filipini danas. Tek oko 1957. je zdravstvo u SAD-u na istom nivou kao na Filipinima danas. I to je ona drama sveta koju mnogi zovu globalizacija: Azija, arapske zemlje, Latinska Amerika su daleko naprednije u zdravstvenom sistemu, obrazovanju i ljudskim resursima nego što su ekonomski. Postoji raskorak u onome što se danas dešava u novim ekonomijama. U njima društvene beneficije, društveni napredak su ispred ekonomskog napretka. A 1957. SAD su imale istu ekonomsku moć kao Čile danas. I koliko daleko moramo da pomerimo SAD da bismo imali isti nivo zdravlja kao Čile danas? Mislim da moramo ići do... evo 2001. ili 2002. SAD su zdrave kao Čile danas. Čile brzo hvata korak. Za nekoliko godina možda će Čile imati manju smrtnost novorođenčadi nego SAD. To je stvarno promena, da postoji 30 do 40 godina razlike u zdravlju. A nakon zdravlja dolazi nivo obrazovanosti. A ima i puno infrastrukturnih stvari i ljudskih resursa. Sad, to možemo pomeriti. Hteo bih da vam pokažem brzinu promene, kako se brzo sve događa. Idemo nazad u 1920. i želim da pogledam Japan. I Švedsku i SAD. Organizovaću trku između žućkastog Forda i crvene Tojote i smeđkastog Volva. (Smeh) I evo idemo, krećemo. Tojota ima loš start ovde dole, vidite a Ford SAD-a ide ovde po terenu van puta. A Volvu ide sasvim fino. Ovde je rat, Tojota je malo sletela s puta, ali se sad vraća i postaje zdravija od Švedske - vidite li to? Pretiču Švedsku i sad su zdraviji od Švedske. To je trenutak u kome sam prodao svoj Volvo i kupio Tojotu. (Smeh) Sad jasno vidimo da je brzina promene u Japanu bila enormna. Stvarno su nas dostigli. To se menja postupno. Moramo gledati kroz generacije da bismo to shvatili. Dozvolite da vam pokažem istoriju moje porodice – napravili smo grafik. To je ista stvar, novac dole, a ovde zdravlje. To je moja porodica. Ovo je Švedska, 1830, kad je moja pra-pra-baka rođena. Švedska je bila kao Sijera Leone danas. Ovde je pra-baka rođena, 1863. A Švedska je bila kao Mozambik. A ovde je rođena moja baka, 1891. Brinula se za mene kad sam bio mali, dakle više ne govorim o statistici već o istoriji u mojoj porodici. Tada verujem statistici, kad je potvrdi moja baka. (Smeh) Mislim da je to najbolji način provere istorijske statistike. Švedska je bila poput Gane. Zanimljivo je gledati ogromnu raznolikost u podsaharskoj Africi. Prošle godine sam vam rekao, i reći ću vam opet, moja je majka rođena u Egiptu, a… ko sam ja? Ja sam Meksikanac u našoj porodici. A moja ćerka je rođena u Čileu, a unuka u Singapuru, danas najzdravijoj zemlji na svetu. Pretekla je Švedsku pre dve-tri godine, s manjom stopom smrtnosti dece. Ali oni su jako maleni, znate. Svi su tako blizu bolnici da ih nikad u tome ne možemo preteći. (Smeh) Ali svaka čast Singapuru. Singapur je danas najbolji. Ovo izgleda kao dobra priča. Ali u stvarnosti nije to tako lako, da sve bude dobra priča. Moram da vam pokažem još jednu mogućnost alata. Možemo takođe da napravimo da boja predstavlja varijablu. Šta ću odabrati ovde? Emisiju ugljen-dioksida, metričke tone po stanovniku. Ovo je 1962. kad su SAD emitovale 16 tona po osobi. Kina je emitovala 0.6, a Indija 0.32 tone po stanovniku. A šta se dešava kad krenemo napred? Evo, vidite lepu priču kako se postaje bogatiji i zdraviji. Svi su to postigli na račun emisije ugljen-dioksida. Niko to još nije uspeo da postigne drugačije. Nemamo sveže podatke jer su to danas "vrući" podaci. Evo nas u 2001. U razgovorima sa svetskim vođama, znate, mnogi kažu da je problem u novim ekonomijama koje emituju previše ugljen-dioksida. Ministar Okoline Indije je rekao "Vi ste ti koji su prouzrokovali problem." Zemlje OECD-a, bogate zemlje, one su izazvale klimatske promene. "Ali, mi vam to opraštamo, jer niste znali. Ali od sada, računamo po stanovniku. Od sada, računamo po stanovniku. I svako je odgovoran za emisiju po stanovniku." Ovo vam stvarno pokazuje da nismo nigde videli ekonomski i zdravstveni napredak bilo gde u svetu bez uništavanja klime. A to zaista mora da se promeni. Kritikovali su me da pokazujem previše pozitivnu sliku sveta, ali ja ne mislim da je to tako. Svet je prilično neuredno mesto. Ovo možemo zvati Dolarskom ulicom. Svi žive u ovoj ulici ovde. Kućni broj na kojem žive odgovara iznosu dolara koji zarade na dan. Ova porodica zarađuje oko jednog dolara na dan. Vozimo se ulicom i dođemo do porodice koja zarađuje dva do tri dolara na dan. Vozimo se dalje i pojavljuje se prva bašta u ulici. Oni zarađuju 10 do 50 dolara na dan. A kako oni žive? Ako pogledamo krevet, vidimo da spavaju na prostirci na podu. Evo šta je granica siromaštva - 80% porodičnih prihoda služi za pokrivanje energetskih potreba, hrane za taj dan. Ovde je dva do pet dolara, imate krevet. A ovde je puno lepša spavaća soba. Držao sam ovo predavanje za Ikeu i oni su odmah hteli da vide ovde sofu. (Smeh) A evo ovde sofe, kako se pojavi odavde. A zanimljivo je, kad pogledate okolo u panoramskoj slici, vidite da porodica i dalje sedi na podu, iako je ovde sofa. Ako pogledate u kuhinju, videćete da nema velike razlike za žene između jednog i deset dolara. To se dešava tek ovde, kad postoje dobri radni uslovi u porodici. A ako zaista želite da vidite razliku, pogledajte toalet. Ovo se može poboljšati, i ovo. Ovo sve fotografije iz Afrike i sve se to može puno poboljšati. Možemo se rešiti siromaštva. Moje istraživanje nije bilo u informacionoj tehnologiji ili slično. Proveo sam 20 godina razgovarajući s afričkim seljacima koji su bili na ivici izgladnelosti. A ovo su rezultati istraživanja o potrebama seljaka. Dobro je što ne možete da vidite ko su istraživači na ovoj slici. Istraživanje u siromašnom društvu daje prave rezultate samo ako stvarno živite s ljudima. Ako živite u siromaštvu, jedino je bitno preživeti. Važno je imati dovoljno hrane. A ovi mladi farmeri, to su devojke - jer su njihovi roditelji umrli od HIVa i SIDE - one razgovaraju s obrazovanim poljoprivrednikom. Ovo je jedan od najboljih poljoprovrednika u Malaviju, Junatambe Kumbira. I on razgovara koju vrstu kasave bi one trebalo da uzgajaju - to je najbolji pretvarač sunčeve energije u hranu koji je čovek otkrio. A one su vrlo, vrlo željne saveta kako bi preživele u siromaštvu. To je jedan kontekst. Izaći iz siromaštva. Te žene su nam rekle: "Dajte nam tehnologiju. Mrzimo ove motike, kopanje satima. Dajte nam mlin, da možemo same obrađujemo naše žito, onda ćemo moći da same platitimo ostalo." Tehnologija vas može izvući iz siromaštva, ali potrebno je i tržište kako bi se izašlo iz siromaštva. Ova je žena presrećna dok vozi svoje proizvode na pijacu. I ona je vrlo zahvalna za javna ulaganja u obrazovanje, jer zna da računa i neće je prevariti na pijaci. Želi da njeno dete bude zdravo kako bi mogla da ide na pijacu, a ne da mora da ostane kod kuće. A treba joj i infrastruktura – puno je lakše sa asfaltiranim putem. I krediti pomažu. Mikro krediti su joj omogućili bicikl, znate. A pristup informacijama će joj pomoći da zna kad i s kojom robom da ide na pijacu. To se može postići. Moje dvadesetogodišnje iskustvo u Africi govori da su naizgled nemoguće stvari ipak moguće. Africi ne ide loše. U 50 godina oni su s nivoa pre-srednjovekovne Evrope došli na nivo Evrope od pre 100 godina, s državama koje funkcionišu. Rekao bih da je podsaharska Afrika imala najveći napredak u celom svetu u posljednjih 50 godina. Jer mi zaboravljamo odakle su oni krenuli. Glupa je ideja koja upoređuje napredak nas, Argentine i Mozambika u proteklih 50 godina i kaže da se Mozambiku ide lošije. Moramo da naučimo malo više o svetu. Imam suseda koji poznaje 200 vrsta vina. On zna sve. Zna naziv grožđa, temperaturu i sve. Ja poznajem sam dve vrste vina - crno i belo. (Smeh) Ali moj sused poznaje samo dve vrste zemalja - industrijalizovane i one u razvoju. A ja ih poznajem 200. Ja poznajem, imam podatke... Ali to se može. (Aplauz) Ali moram da se uozbiljim. A kako biti ozbiljan? Napravite PowerPoint prezentaciju. (Smeh) Svaka čast Office paketu, zar ne? (Smeh) Šta je ovo, šta je to, šta vam govorim? Govorim vam da postoji mnogo dimenzija razvoja. Svi žele vaše projekte ljubimce. Ako ste u velikim korporacijama, obožavate mikro kredite. Ako se borite kao nevladina organizacija, volite ravnopravnost polova. Ili ako ste učitelj, volite UNESCO, i tako dalje. Na globalnom nivou nam treba više od naših stvari. Treba nam sve. Sve ove stvari su bitne za razvoj, posebno ako ste upravo izašli iz siromaštva i treba da stvorite blagostanje. Ono o čemu treba da mislimo je koji su ciljevi razvoja i koja su sredstva razvoja. Prvo ću oceniti koja su najvažnija sredstva. Ekonomski rast je meni, kao profesoru javnog zdravlja, najvažnija stvar za razvoj, jer on objašnjava 80% preživljavanja. Upravljanje. Imati vladu koja funkcioniše - to je ono što je izvuklo Kaliforniju iz bede 1850. Vlada je ta koja je konačno učinila da zakon profunkcioniše. Obrazovanje, ljudski resursi su važni. Zdravlje je isto važno, ali ne toliko kao sredstvo. Okolina je važna. Ljudska prava su važna, ali dobijaju samo jedan plusić. A šta je s ciljevima? Čemu težimo? Ne zanima nas novac. Novac nije cilj. To je najbolje sredstvo, ali mu dajem nulu kao cilju. Vlada, pa zabavno je glasati, ali to nije cilj. I ići u školu, ni to nije cilj, to je sredstvo. Zdravlju dajem dva boda. Mislim, lepo je biti zdrav, posebno o mojim godinama - mogu ovde da stojim, jer sam zdrav. To je dobro, dobija dva plusa. Okolina je vrlo, vrlo bitna. Ništa neće ostati unucima ako je ne štitimo. Ali gde su važni ciljevi? Naravno, to su ljudska prava. Ljudska prava su cilj, ali ne toliko važno sredstvo za ostvarenje razvoja. I kultura. Kultura je najvažnija, rekao bih, jer to je ono što donosi radost u životu. To je vrednost života. Dakle, naizgled nemoguće je moguće. Čak i afričke zemlje to mogu da postignu. I pokazao sam vam sliku gde je naizgled nemoguće moguće. I zapamtite, molim vas zapamtite moju glavnu poruku, a to je ova: naizgled nemoguće je moguće. Možemo imati dobar svet. Pokazao sam vam slike, dokazao u prezentaciji i mislim da ću vas uveriti kulturom. (Smeh) (Aplauz) Donesite mi moj mač! (Aplauz) Gutanje mača... (Smeh) je iz drevne Indije. (Smeh) To je kulturni izraz koji je hiljadama godina nadahnjivao ljude da razmišljaju izvan očiglednog. (Smeh) A ja ću vam sada dokazati da je naizgled nemoguće moguće tako što ću ovaj komad čelika - čvrstog čelika - ovo je vojni bajonet švedske vojske, 1850, poslednje godine kad smo imali rat. I to je čvrsti čelik – možete čuti. I ja ću - (Smeh) tu čeličnu oštricu gurnuti kroz moje telo od krvi i mesa i dokazati vam da je naizgled nemoguće moguće. Mogu li vas zamoliti za trenutak apsolutne tišine? (Bubanj) (Aplauz)