Ja sam etnobotaničar. To je naučnik koji radi u tropskim prašumama da bi zabeležio kako ljudi koriste lokalne biljke. Ovo radim već jako dugo; i želim da vam kažem, ti ljudi poznaju te šume i ta medicinska blaga bolje nego što ćemo ih mi ikada poznavati. Ali isto tako, ove kulture, ove urođeničke kulture, nestaju mnogo brže od samih šuma. Najznačajnija i najugroženija vrsta u prašumi Amazonije nije jaguar, nije orao harpija, već su to izolovana i nekontaktirana plemena. Pre četiri godine sam povredio stopalo u nezgodi tokom planinarenja i otišao sam kod lekara. Prepisala mi je grejanje, prepisala mi je hlađenje, aspirin, opioidne analgetike, lekove protiv upala, injekcije kortizona. Nije dalo rezultate. Nekoliko meseci kasnije, bio sam na severoistoku Amazona. Ušao sam u selo i šaman mi je rekao: "Ti hramlješ." To neću zaboraviti dok sam živ. Pogledao me je i rekao: "Izuj cipelu i daj mi svoju mačetu." (Smeh) Otišao je do palme i odsekao paprat, bacio ju je u vatru, stavio na moje stopalo, ubacio u lonac vode, i dao mi da popijem čaj. Bol se nije pojavljivala sedam meseci. Kada se vratila, ponovo sam otišao da vidim šamana. Pružio mi je isti tretman i od tada sam, već tri godine, izlečen. Kod koga biste se vi radije lečili? (Aplauz) Ipak, da ne bude zabune - zapadnjačka medicina je najuspešniji sistem lečenja ikada izmišljen, ali je i pun rupa. Gde je lek protiv raka dojke? Gde je lek protiv šizofrenije? Gde je lek protiv želudačnog refluksa? Gde je lek protiv nesanice? Činjenica je da ovi ljudi mogu ponekad, ponekad, ponekad da izleče stvari koje mi ne možemo. Ovde vidite vrača u severoistočnom Amazonu kako leči lajšmanijazu, vrlo opasnu protozoalnu bolest od koje boluje 12 miliona ljudi širom sveta. Zapadnjački način lečenja su injekcije antimona. One su bolne, skupe, i najverovatnije loše po vaše srce; to je teški metal. Ovaj čovek je leči pomoću tri biljke iz prašume Amazona. Ovo je magična žaba. Moj kolega, pokojni čuveni Loren Mekintajer, koji je otkrio jezero izvorište Amazona, lagunu Mekintajer u peruanskim Andima, bio je izgubljen na granici Perua i Brazila pre oko 30 godina. Spasila ga je grupa izolovanih Macez Indijanaca. Dali su mu znak da ih prati u šumu, što je on i učinio. Oni su tamo izvadili korpe od palminog lišća. Izvadili su te zelene sapo žabe - to su veliki stvorovi, ovoliki - i počeli su da ih ližu. Ispostavilo se da su one vrlo halucinogene. Mekintajer je pisao o tome, i to je pročitao urednik časopisa Haj Tajms. VIdite da etnobotaničari imaju prijatelje u raznim neobičnim kulturama. Ovaj momak je odlučio da se spusti do Amazona i da ovo proba, to jest da lizne, što je i uradio, i napisao je: "Pritisak mi je probio plafon, izgubio sam punu kontrolu nad svojim telesnim funkcijama, onesvestio sam se i pao kao mrtav, probudio sam se u ležaljci šest sati kasnije, i osećao se kao Bog naredna dva dana." (Smeh) Hemičar iz Italije je ovo pročitao i rekao: "Nisam baš zainteresovan za teološke aspekte zelene sapo žabe. Ali šta je to sa promenom pritiska?" To je italijanski hemičar koji radi na novom načinu lečenja visokog pritiska baziranog na peptidima u koži zelene sapo žabe, a drugi naučnici traže lek protiv zlatnog stafilokoka, koji je otporan na lekove. Biće paradoks ukoliko se ovi izolovani Indijanci i njihova magična žaba pokažu kao jedan od lekova. Ovo je Ajauaska šaman u severozapadnom Amazonu, usred jahe ceremonije. Poveo sam ga u Los Anđeles da upozna službenika fondacije koja sakuplja novac za očuvanje njihove kulture. Taj čovek je pogledao vrača, i rekao: "TI nisi išao na medicinski fakultet, zar ne?" Šaman je odgovorio: "Ne, nisam". On je rekao: "Pa šta onda možeš da znaš o lečenju?" Šaman ga je pogledao i rekao: "Znaš šta? Ukoliko se inficiraš, idi kod lekara. Ali mnoge ljudske patnje su bolesti srca, uma i duha. Zapadna medicina im ne može ništa. Ja ih lečim." (Aplauz) Ali nije sve bajno u učenju o novim lekovima od prirode. Ovo je zmija otrovnica iz Brazila, čiji otrov je izučavan ovde na Univerzitetu u Sao Paulu. On je kasnije razvijen u AKE inhibitore. To je prvoklasni lek protiv hipertenzije. Hipertenzija je uzrok preko 10 procenata svih smrtnih slučajeva na svetu danas. Ovo je industrija vredna 4 milijarde dolara zasnovana na otrovu brazilske zmije, a Brazilci nisu dobili ni dinara. Ovo nije prihvatljiv način poslovanja. Tropske prašume su nazvane najvećim izrazom života na zemlji. U Surinamu postoji izreka koju veoma volim: "Prašume sadrže odgovore na pitanja koja tek treba da postavimo." Ali, kao što znate, ona vrlo brzo nestaje - ovde u Brazilu, u Amazonu, širom sveta. Ovu fotografiju sam snimio iz malog aviona leteći iznad istočne granice rezervata urođenika Šingu u državi Mato Groso koja je odavde u pravcu severozapada. U gornjem delu fotografije vidite gde Indijanci žive. Linija u sredini je istočna granica rezervata. Gornja polovina - Indijanci, donja polovina - belci. Gornja polovina - čudesni lekovi, donja polovina - samo nekoliko žgoljavih krava. Gornja polovina - ugljenik vezan u šumi gde mu je i mesto, donja polovina - ugljenik u atmosferi gde pokreće promenu klime. Zapravo, drugi po redu uzročnik oslobađanja ugljenika u atmosferu je uništavanje šuma. Ali kada govorimo o uništavanju, važno je da imamo na umu da je Amazon najmoćniji od svih predela. To je mesto lepote i čuda. Najveći mravojed na svetu živi u tropskoj prašumi, teži 40 kg. Tarantula golijat, koja jede ptice je najveći pauk na svetu. I ona se nalazi u Amazonu. Raspon krila orla harpije je preko 2m. I crni kajman - ovi monstrumi teže više od pola tone. Poznati su kao ljudožderi. Anakonda, najveća zmija, kapibara, najveći glodar. Primerak odavde, iz Brazila, težio je 91 kg. Hajde da posetimo mesto na kome žive ova stvorenja, severoistočni Amazon, dom plemena Akurijo. Nekontaktirani narodi imaju mističnu i iskonsku ulogu u našoj mašti. Ovo su ljudi koji najbolje poznaju prirodu. Ovo su ljudi koji zaista žive u potpunoj harmoniji sa prirodom. Po našim merilima, neki bi ove ljude odbacili kao primitivne. "Oni ne umeju da zapale vatru, ili nisu umeli kada su prvi put kontaktirani". Ali oni poznaju šumu daleko bolje od nas. Akurijosi imaju 35 reči za med. i drugi Indijanci im se dive kao pravim gospodarima "Smaragdnog carstva". Ovde vidite lice mog prijatelja Ponea. Kada sam kao tinejdžer glasno slušao Rolingstonse u Nju Orleansu, mom rodnom gradu, Pone je bio šumski nomad, lutao je džunglama severoistočnog Amazona u maloj grupi, tražeći divljač, tražeći lekovite biljke, tražeći ženu u drugim malim nomadskim grupama. Ali, ljudi poput njega koji znaju stvari koje mi ne znamo, imaju puno toga da nas nauče. Ipak, ukoliko odete u amazonsku šumu, u njenom većem delu nema urođeničkih naroda. Ovo ćete pronaći: izrezbarene stene koje su urođenički narodi, nekontaktirani narodi koristili da naoštre kamenu sekiru. Ove kulture koje su nekada plesale, vodile ljubav, pevale bogovima, obožavale šumu, sve što je ostalo su ovi otisci u steni, kao što ovde možete da vidite. Hajde da se preselimo u zapadni Amazon, koji je pravi epicentar izolovanih naroda. Svaka od ovih tački predstavlja malo, nekontaktirano pleme, i današnje veliko otrkiće je da verujemo da postoji 14 ili 15 izolovanih grupa samo u kolumbijskom Amazonu. Zašto su ovi ljudi izolovani? Oni znaju da mi postojimo, znaju da postoji spoljni svet. Ovo je oblik otpora. Oni su odabrali da ostanu izolovani, i mislim da je njihovo ljudsko pravo da tako i ostane. Zašto su ovo plemena koja se kriju od čoveka? Evo zašto. Očigledno, nešto od ovoga je počelo 1492. Ali krajem prošlog veka postojala je trgovina gumom. Potražnja za prirodnom gumom iz Amazona pokrenula je botaničku groznicu, ekvivalentnu zlatnoj groznici. Guma za gume za bicikle, guma za automobilske gume, guma za cepeline. To je bila mahnita trka da se dođe do te gume, i čovek sa leve strane, Hulio Arana, je jedan od pravih negativaca u ovoj priči. Njegovi ljudi, njegovo preduzeće, i slična preduzeća su ubijala, masakrirala, mučila i kasapila Indijance poput Vitotosa koje vidite na desnoj strani slajda. Čak i danas, kada ljudi izlaze iz šume, priča retko ima srećan kraj. Ovo su Nukaki. Oni su kontaktirani '80-ih godina. Tokom jedne godine, svi stariji od 40 godina su umrli. I setite se, ovo su društva bez pisma. Stari ljudi su biblioteke. Svaki put kada šaman umre kao da je izgorela biblioteka. Oni su oterani sa svoje zemlje. Trgovci drogom su preuzeli zemlju Nukaka, a Nukaki žive kao prosjaci u javnim parkovima istočne Kolumbije. Od zemlje Nukaka, želim da vas povedem na jugozapad do najzanosnijeg predela na svetu: Nacionalnog parka Čiribiketi. On je bio okružen sa tri izolovana plemena i zahvaljujući kolumbijskoj vladi i kolumbijskim kolegama sada je proširen. Veći je od države Merilend. On je riznica botaničke raznovrsnosti. Prvi put ga je botanički istraživao 1943. moj mentor Ričard Šultiz, koji se vidi ovde na vrhu planine Bel, svete planine Karihonasa. I dopustite da vam pokažem kako izgleda danas. Leteći iznad Čiribiketa, shvatite da su ovi izgubljeni planinski svetovi i dalje izgubljeni. Nijedan naučnik nije bio na njihovom vrhu. Zapravo, niko nije bio na vrhu planine Bel od Šultiza 1943. I završićemo ovde sa planinom Bel ka istoku ovog snimka. Da vam pokažem kako izgleda danas. Ovo ne samo da je riznica botaničke raznovrsnosti, ne samo da je dom za tri izolovana plemena, već je i najveća riznica prekolumbijske umetnosti na svetu: preko 200.000 slika. Holandski naučnik Tomas van der Hamen ju je nazvao Sikstinskom kapelom amazonske prašume. Ali krenimo od Čiribiketija dole prema jugoistoku ponovo u kolumbijski Amazon. Setite se, kolumbijski Amazon je veći od Nove Engleske. Amazonija je velika šuma i Brazilu pripada njen veliki deo, ali ne sva. Krećući se dole do ova dva nacionalna parka Kauinari i Pure u kolumbijskom Amazonu - to na desnoj strani je granica sa Brazilom - su dom za nekoliko grupa izolovanih i nekontaktiranih naroda. Izvežbano oko može da vidi krovove ovih malokasa, tih dugačkih kuća, i da vidi kulturnu raznolikost. Ovo su, zapravo, različita plemena. Iako ovako izolovana, dopustite da vam pokažem kako u njih ulazi spoljni svet. Ovde vidimo pojačanu trgovinu i saobraćaj u Putumaju. Sa stišavanjem građanskog rata u Kolumbiji, spoljni svet je počeo da se pojavljuje. Na severu, imamo ilegalne rudnike zlata, kao i sa istoka, iz Brazila. Postoji povećan lov i ribolov u komercijalne svrhe. Na jugu vidimo ilegalnu seču šume, a međunarodni trgovci drogom pokušavaju da prođu kroz park i stignu do Brazila. Zbog ovoga u prošlosti niste smeli da se petljate sa izolovanim Indijancima. I ukoliko vam se čini da ova fotografija nije izoštrena zato što je snimljena u žurbi, evo razloga. (Smeh) Ovo izgleda kao - (Aplauz) Ovo izgleda kao hangar u brazilskom Amazonu. Ovo je umetnička izložba u Havani, na Kubi. Grupa se zove Los Karpinteros. Ovo je njihovo shvatanje razloga zbog kojih ne treba da se petljate sa nekontakiranim Indijancima. Ali svet se menja. Ovo su Maško-Pirosi na granici Brazila i Perua koji su se našli van džungle jer su ih suštinski izbacili međunarodni trgovci drogom i drvoseče. A u Peruu, na delu je jako opasan posao. Zove se ljudski safari. Oni vas dovedu do izolovanih grupa kako biste ih fotografisali. Naravno, kada im date odeću i oruđa takođe im prenesete i bolesti. Mi ovo nazivamo "neljudskim safarijima". Ovo su ponovo Indijanci na granici Perua, koji su preplavljeni letovima koje finansiraju misionari. Oni hoće da dođu do njih i preobrate ih u hrišćane. Znamo kako se to završava. Šta može da se učini? Da se uvede tehnologija među kontaktirana plemena, ne među izolovana plemena, i to na kulturološki delikatan način. Ovo je savršen spoj drevne šamanske mudrosti i tehnologije 21. veka. Ovo smo do sada uradili sa preko 30 plemena, mapirali smo, i sproveli i povećali zaštitu preko 70 miliona hektara prašume njihovih predaka. (Aplauz) Tako ovo dopušta Indijancima da preuzmu kontrolu nad sudbinom njihove kulture i okruženja. Oni tada postavljaju i stražarnice kako bi držali podalje strance. Ovo su Indijanci, obučeni kao urođenički čuvari parka, koji obilaze granice i drže spoljašnji svet na bezbednoj distanci. Ovo je slika stvarnog kontakta. Ovo su Čitonaua Indijanci na granici Brazila i Perua. Oni su izašli iz džungle tražeći pomoć. Na njih su pucali, njihove dugačke kuće malokas su paljene. Neki od njih su masakrirani. Korišćenje automatskog oružja radi pokolja nekontaktiranih naroda je najpodlije i najodvratnije kršenje ljudskih prava danas na našoj planeti i to mora da se zaustavi. (Aplauz) Dozvolite da završim sledećim rečima: ovaj posao može biti blagotvoran za dušu, ali je težak i može biti opasan. Dvojica mojih kolega su nedavno preminula u padu malog aviona. Oni su služili šumi kako bi zaštitili nekontaktirana plemena. Tako da je pitanje, za kraj, šta nas čeka u budućnosti. Ovo je narod Uraj u Brazilu. Šta njih čeka u budućnosti, i šta čeka nas? Hajde da razmišljamo drugačije. Hajde da poboljšamo svet. Ukoliko će klima da se promeni, hajde da imamo klimu koja se menja nabolje, a ne nagore. Hajde da živimo na planeti punoj bujne vegetacije u kojoj izolovani narodi mogu da ostanu u izolaciji, mogu da očuvaju tu misteriju i to znanje ako tako odluče. Hajde da živimo u svetu gde šamani žive u ovim šumama i leče sebe i nas tim mističnim biljkama i svetim žabama. Još jednom hvala. (Aplauz)