Oduvek uglavnom pišem o arhitekturi, o zgradama i pisanje o arhitekturi se zasniva na određenim pretpostavkama. Arhitekta projektuje zgradu i ona postane mesto ili kad mnogo arhitekata projektuje mnogo zgrada, nastane grad i bez obzira na ovu komplikovanu mešavinu političkih, kulturoloških i ekonomskih sila koje oblikuju ova mesta, na kraju vi možete da odete i posetite ih. Možete da se šetate između njih. Možete da ih omirišete. Da osetite. Možete da iskusite njihovo postojanje. Ono što me je zainteresovalo poslednjih nekoliko godina je da kako sve manje izlazim napolje u svet, sve više i više provodim vremena pred ekranom kompjutera. Posebno pošto sam 2007. godine nabavio iPhone, nisam samo sedeo pred ekranom po ceo dan, nego kad bih pred kraj dana ustao, gledao sam u ovaj mali ekran koji sam nosio u džepu. Ono što me je veoma iznenadilo je kako se brzo moja veza sa fizičkim svetom promenila. U ovom veoma kratkom periodu, bez obzira da li je to biti onlajn 15 godina ili sve vreme biti onlajn četiri ili pet godina, naš odnos prema našem okruženju se promenio tako da je naša pažnja stalno podeljena. Mi gledamo i u ekrane i u spoljni svet oko nas. Ono što je ostavilo još veći utisak na mene i na šta sam se zaista navukao, je ideja da svet u ekranu izgleda nije imao sopstvenu fizičku pojavu. Ako potražite slike interneta sve što ćete naći je ova Opteova slavna slika interneta gde je predstavljen kao Mlečni put, ovaj bezgranični prostor gde jednostavno nema nas. Izgleda da to nikada nećemo potpuno razumeti. To me stalno podseća na sliku Zemlje sa Apoloa, slika plavog klikera i ta sličnost kao da upućuje na to da nikada nećemo razumeti internet kao celinu. Mi smo nekako veoma mali u odnosu na prostor koji zauzima. Ako imamo taj svet i taj ekran i ako postoji taj fizički svet oko mene, nikada ne bih mogao da ih povežem na jednom mestu. A onda se dogodilo ovo. Jednog dana mi je pukao internet, kao što to ponekad biva i momak iz kablovske je došao da ga popravi i počeo je prvo među prašnjavom gomilom kablova iza kauča, da bi nastavio do lica moje zgrade, u podrumu i na kraju u dvorištu iza i tamo je bila ta velika zbrka kablova naslonjena na zid. A onda je video vevericu kako trči uz žicu, i rekao je: "Evo ga vaš problem. Veverica vam gricka internet." (Smeh) Ovo se činilo neverovatnim. Internet je tako transcendentna ideja. To je set protokola koji je promenio sve od kupovine preko druženja do revolucija. To definitivno nije nešto što bi veverica mogla da sažvaće. (Smeh) Ali, sve je ukazivalo na to da jeste tako. Veverica je zaista grickala moj internet. (Smeh) I onda mi se javila slika, šta bi se desilo kada bi izvukao žicu iz zida i počeo da je pratiš. Kuda bi te vodila? Da li je internet u stvari mesto koje biste mogli da posetite? Da li bih i ja mogao tamo? Koga bih sreo? Da li tamo zaista ima nečega? Odgovor je, po svim tačkama, ne. Ovo je internet, ova crna kutija sa crvenom lampicom, kao što je predstavljeno u humorističkoj seriji "The IT Crowd". Obično, živi na vrhu Big Bena jer je tamo najbolji prijem signala, ali uspeli su da srede da ga njihova koleginica pozajmi za to popodne i iskoristi u prezentaciji na poslu. Internetsko Veće staraca je bilo voljno da im udovolji nakratko i onda je ona, gledajući u tu kutiju rekla: "Ovo je internet? Ceo internet? Je li težak?" Oni odgovaraju: "Naravno da nije, internet nema težinu". Bilo mi je neprijatno. Tražio sam nešto za čim izgleda samo budale tragaju. Internet je ta neka bestelesna masa ili zaista samo blesava crna kutija sa crvenom lampicom koja treperi. To tamo nije bio stvarni svet. Ali, u stvari, jeste. Tamo negde postoji stvarni svet interneta i tamo sam proveo oko dve godine, na internet mestima. Bio sam u velikim centrima podataka koji koriste energiju koliko i oveći gradovi u kojima se nalaze i posetio sam mesto poput ovog, u ulici Hadson broj 60 u Njujorku, što je adresa jedne od zgrada na svetu, jedne od malog broja zgrada, oko tuce zgrada, gde se sastaje i spaja više internetskih mreža nego bilo gde na svetu. Taj spoj je nepobitno fizički proces. Tu se ruter jedne mreže, recimo Fejsbuka ili Gugla ili B.T.-a ili Comcasta ili Time Warnera, bilo šta da je, spaja sa uobičajeno žutim optičkim kablom na tavanici i dole u ruter neke druge mreže i to je nepobitno fizička manifestacija koja je iznenađujuće intimna. Ova zgrada nalik zgradi Hadson 60 i desetku drugih zgrada, ima 10 puta više mreža koje se u njoj spajaju nego celi sledeći niz zgrada. Lista ovih zgrada je jako kratka. A ova zgrada na Hadsonu je interesantna jer udomljava oko šest vrlo važnih mreža, koje su nakačene na podvodne kablove koji putuju ispod okeana, koji povezuje Evropu i Ameriku i sve nas. To su kablovi na koje posebno hoću da se osvrnem. Ako je internet globalni fenomen, a mi živimo u globalnom selu, to je zbog toga što postoje ti kablovi ispod okeana, kablovi poput ovih. U ovoj dimenziji oni su veoma mali. Možete ih držati u ruci. Nisu veći od baštenskog creva. Ali u drugoj dimenziji oni su veoma ekspanzivni i rastežu se koliko god možete da zamislite. Rastežu se preko celog okeana. Dugi su 5 ili 8 hiljada kilometara i ako su nauka i računarska tehnologija iza toga vrlo komplikovane, osnovni fizički proces iza toga je vrlo jednostavan. Svetlo uđe na jednom kraju okeana i izađe na drugom i obično dolazi iz zgrade koja se zova "dolazna stanica", obično je ušuškana negde kraj obale i postoje pojačivači koji su na okeanskom dnu koji izgledaju malo poput tune i na svakih 80 km, oni pojačavaju signal. Pošto je brzina signala veoma velika, osnovna jedinica je 10 gigabita u sekundi što je verovatno bar hiljadu puta brže od vaše konekcije kod kuće, a što može da nosi 10 000 video strimova, ali ne samo to, tu ne ide samo jedan svetlosni talas kroz jedno vlakno, već ćete staviti verovatno 50 ili 60 ili 70 različitih talasnih dužina ili boja svetlosti kroz jedno jedino vlakno i imaćete verovatno osam vlakana u jednom kablu, po četiri u oba smera. Oni su sićušni. Nisu deblji od dlake. Onda se oni spoje negde na kontinentu. Spoje se u šahtu poput ovog. Bukvalno, ovo je mesto gde se uključuje kabl dugačak 8 000 km. Ovo je u Halifaksu, kabl koji se proteže od Halifaksa do Irske. I sam pejsaž se menja. Pre tri godine, kada sam počeo da razmišljam o ovome, bio je jedan kabl uz Zapadnu obalu Afrike, predstavljen na ovoj mapi Stiva Songa u vidu te tanke crne linije. Sada ima šest kablova i biće još, po tri niz obe obale. Kad se jedanput zemlja uključi sa jednim kablom, oni shvate da to nije dovoljno. Ako hoće da prave industriju oko toga, moraju da znaju da njihova veza nije slaba, već je stalna. Ako se kabl prekine morate da šaljete brod u vodu, bacite kuku, podignete ga, pronađete drugi kraj i onda osigurate njihovu vezu i ponovo bacite u vodu. To je jako težak fizički posao. Ovo je moj prijatelj Simon Kuper, koji je doskora radio za Tata komunikacije, komunikaciono krilo Tate, velikog indijskog industrijskog konglomerata. Nikad ga nisam sreo. Samo smo komunicirali preko sistema teleprezentacije, koji me uvek natera da mislim o njemu kao o čoveku unutar interneta. (Smeh) On je Englez. U industriji podvodnih kablova Englezi dominiraju, izgleda da svi imaju 42 godine. (Smeh) Zato što su svi počeli u isto vreme kad i bum pre dvadesetak godina. Tata je počela kad i biznis u komunikacijama kad su doneli dva kabla, jedan preko Atlantika i drugi preko Pacifika i nastavili su da dodaju deliće na njih, dok nisu napravili pojas oko sveta, što znači da će poslati vaše bitove na istok ili zapad. To je bukvalno svetlosni zrak oko sveta i ako se kabl prekine na Pacifiku, oni će ga poslati u drugom pravcu. Kad to urade počinju da gledaju mesta koja bi još umrežili. Tražili bi neumrežena mesta, a to je sever i jug, uglavnom kablovi za Afriku. Ono što me zadivljuje je Simonova neverovatna geografska mašta. On razmišlja o svetu neverovatno ekspanzivno. Bio sam posebno zainteresovan jer sam želeo da vidim kako se pravi jedan takav kabl. Vidite, sve vreme provedeno onlajn, doživljavamo ove prolazne trenutke povezanosti, nekakvu kratku bliskost, tvit ili Fejsbvuk post ili mail i deluje da postoji fizička dimenzija toga. Delovalo je kao da je postojao momenat kada se kontinent uključio i želeo sam da to vidim. Simon je radio na novom kablu, WACS, Zapadno afrički kablovski sistem, koji se prostirao od Lisabona do zapadne obale Afrike, do Obale Slonovače, Gane, Nigerije, pa do Kameruna. Rekao je da dolazi uskoro, zavisi od vremenskih uslova, javiće mi kad i otprilike četiri dana unapred, rekao mi je da odem na tu plaži južno od Lisabona i malo posle 9 ovaj momak će izaći iz vode. (Smeh) Nosiće zelenu najlonsku nit, laganu nit koja se zove linija poruka, to je bio prvi link između mora i zemlje, taj link će imati moć nad putem svetlosti od 15 000 km. Onda je buldozer počeo da vuče kabl iz ovog specijalizovanog broda za dolazne kablove i on je plutao na bovama dok nije došao na pravo mesto. Onda možete videti pregled engleskih inženjera. A zatim, kad je bio na pravom mestu, on je otišao nazad u vodu držeći veliki nož, odsekao svaku bovu koja je zatim odskočila u vazduh i kabl je pao na morsko dno. To je radio sve vreme izlaska sa broda i kad je završio dali su mu čašu soka i kolač, a zatim je ponovo skočio u vodu i otplivao nazad na obalu i zapalio cigaretu. (Smeh) Onda kad je kabl bio na obali, počeli su sa pripremom povezivanja sa drugim krajem, sa kablom koji je donet sa dolazne stanice. Prvo sa testerom za metal, pa su počeli da ga na neki način ogoljuju od plastike sa - nalik kuvarima u kuhinjama, na kraju su radili kao draguljari da bi dobili ova vlakna tanka kao dlaka kose da bi ih poravnali sa kablom koji je upravo spušten i sa ovom mašinom za varenje ih povezali i osigurali. Kad vidiš ove momke sa ovom testerom za metal prestaješ da misliš o internetu kao o oblaku. Počinje da bude vrlo fizički. Ono što me je takođe iznenadilo je da ma koliko je to bazirano na sofisticiranoj tehnologiji, ma koliko je to neverovatno nova stvar, fizički proces je tu oko nas vrlo dugo kao i njegova kultura. Vidite lokalne radnike. Vidite engleskog inženjera koji daje uputstva u pozadini. Još važnije, mesta su ista. Ovi kablovi još uvek povezuju klasične gradove luke, mesta kao Lisabon, Mombasu, Mumbai, Singapur, Njujork. Proces na obali traje tri-četiri dana, a onda kad je gotov, postavljaju poklopac na šaht preko toga pesak i zaboravimo na to. Deluje mi kao da pričamo mnogo o oblaku, ali svaki put kad stavimo nešto na njega, damo mu neku odgovornost. Manje smo povezani sa njim. Puštamo druge ljude da brinu o tome. To nije u redu. Postoji jedna rečenica Nila Stivensona da bi umreženi ljudi trebalo da znaju nešto o žicama za mrežu. Mislim da bi trebalo da znamo odakle internet dolazi i treba da znamo šta je to što nas sve fizički povezuje. Hvala vam. (Aplauz) (Aplauz) Hvala. (Aplauz)