[Ridgewood--Queens]

["New York Close Up"]

["Jamian Juliano-Villani Kreće na posao"]

To je jednostavna rutina:

ulazim,

podgrijem kavu,

sjednem za kompjuter, pogledam stvari

očistim svoje kistove,

i onda krenem na posao.

Nisam imala slobodnog vremena otkad
sam započela, što je ludo.

Jednom kada imate rokove,
to je kao predstojeća osuda na propast,

Kao svodnik!

Kao da stalno dugujete nekome nešto.

Stres ubija kreativnost.

Ako napravite lošu sliku
a vaš je posao da ste umjetnik

to je nešto najgore.

To je sramotno.

Kao da imaš čokoladu po cijelom licu
ili tako nešto--

i ideš na neku gala večeru.

Ti si dobar onoliko koliko
je tvoja zadnja slika--

što je loše--

ali, znate, to je neka vrsta istine.

Odrastala sam usred ničega,
u New Jerseyu.

i samo sam željela otići iz New Jerseya
i odmah doći u New York.

Činilo se da je New York mjesto gdje su
svi umjetnici odlazili postati umjetnici.

["Painters Painting"]

Gledala sam "Painters Painting"--

Stella i Rauschenberg
i bla bla bla,

i svi su oni, znate, u New Yorku--

i sjede na ljestvama, prekriveni bojom.

Za mene kao tinejdžerku, to je bilo
čudesno.

"To je..."

"To je to!"
Razumijete?

Sada to manje idealiziram

jer dolazak u New York
i sam ulazak u umjetnički svijet--

to je ludo!

Imala sam mali milijun loših poslova.

Konobarica u noćnoj smjeni.

Radila sam u društvenom domu.

Podučavala gimnastiku.

Učiteljica u vrtiću.

Uređivala knjige za marinca
koji je bio opsjednut brodovima.

Putovala sam na posao i nazad
od posla u restoranu u New Jerseyu.

pa sam mogla dobiti svoj prvi 
stan u New Yorku.

Zapravo sam slikala na krevetu,

i bila budna svaku noć kako bi slikala.

Polako sam dobila malo veću sobu--

i onda sam dobila malo veću sobu.

Prije tri godine, dobila sam
moj prvi pravi studio ikada.

To je bilo kao Božić, svaki dan.

--Užasno.

Slike su, mislim...

One su nezgodne.

Trebaš ih napraviti boljima,
napraviti čudnijma,

napraviti ih pametnijima,
napraviti ih glupljima.

Samo naslikaš snjegovića
u pustinji...

To je to? Zbilja?

Kao da nema drugog koraka, 
znate?

Je li to kao kratak vic?

Imam smisao za humor
i vrlo lak način pristupa nečemu.

Upravo izmisliš vic,

i onda od tamo
kako možeš to izjednačiti,

psihološko ili osobno?

To je kao ping pong
naprijed i natrag, naprijed i natrag,

dok nisu samo
sve te stvari koje idu ovako

negirajući sebe.

Donijela sam mnogo čudnih odluka
baš ovdje

usred noći.

Ali puno od toga je razgovor s 
drugim ljudima.

Ako imaš sve te drugačije glasove
koji ulaze,

manje je od podučavanja jedan na jedan.

[Ajay Kurian, Umjetnik]

Preko puta hodnika je Ajay

koji je izvanredan umjetnik.