Sjećam se kako nas je majka
dovela u Britanski muzej u Londonu.

Majčina je obitelj bila iz Iraka.

Odmah nas je odvela u asirske galerije

i u dvoranu s reljefom
„Lov na lavove kralja Asurbanipala”.

Nema ništa zanimljivije kao kad
s deset godina otkrijete prvi strip

i saznate da ga je vaš narod izradio.

Okrenula se prema nama
i pitala nas: „A što to radi ovdje?”

Tad smo snažno
osvijestili činjenicu

da ti muzeji nisu samo ti
pristojni relikvijari za predmete

koji se razmjenjuju među kulturama,

nego da su ti predmeti nasilno oduzeti.

Bio je to muzej, ali i palača zločina.

[Michael Rakowitz: Proganjanje Zapada]

„Nevidljivi neprijatelj
ne bi trebao postojati”

djelo je koje sam počeo raditi 2006.

U razdoblju nakon
američke invazije na Irak

više od 8 000 rukotvorina
ukradeno je iz Iračkog nacionalnog muzeja.

Počeo sam razmišljati što bi
za te rukotvorine značilo

da se vrate kao duhovi
i opsjedaju muzeje na Zapadu.

U ovaj su projekt, nažalost,
uključena i arheološka nalazišta

koja su devastirale
skupine kao što je ISIS.

Ovo je instalacija „Dvorana F”
u sjeverozapadnoj palači Nimruda.

Kada je uništena 2015.,
u njoj je bilo dvjesto reljefa.

No prvotno je u njoj bilo njih 600.

Većina njih iskopana je sredinom 1800-ih

i zatim odaslana
u različite ustanove na Zapadu.

Zapad pripisuje vrijednost
umjetninama iz tog dijela svijeta,

no ne postoji nikakva simetrija
kad u obzir uzmete način

na koji se obezvrjeđuju
narodi iz tih krajeva.

Reljefi su postavljeni
prema prvotnom arhitektonskom otisku.

Ovim se projektom posjetitelja
želi staviti u položaj Iračana

u toj palači jedan dan prije
nego što ju je ISIS razorio.

I pokazati kolikom dijelu povijesti
nisu imali pristup kao i praznine

u i kroz koje su bili prisiljeni gledati.

I ovi au artefakti bili nasilno uklonjeni,
kao i moju obitelj iz majčine domovine.

Obitelj moje majke napustila je Irak 1947.

zbog pojave nacionalističkih ideologija
na Bliskom istoku.

Irački Židovi zatekli su se
u nemogućem položaju.

Kada su ušli u SAD, bili su suočeni 
s brojnim asimilacijskim pritiscima.

No njihova priča
nije bila priča o odricanju.

Moje bake i djedovi bili su prvi
umjetnici instalacija koje sam upoznao.

U kući u Great Necku, Long Islandu,
podovi su bili puni predmeta iz Iraka.

Kao i zidovi.

A sve što je dolazilo iz kuhinje
sasvim je sigurno bilo iz Iraka.

RAT U GOLFSKOM ZALJEVU

Bio sam u višim razredima srednje škole,
braća i ja doživjeli smo Prvi golfski rat.

Majka nam je rekla:

„Znate li da u New Yorku
nema iračkih restorana?”

Željela je istaknuti da se u SAD-u
iračka kultura svodila na naftu i rat.