Osećam se izuzetno srećno jer dolazim iz zemlje koja se generalno smatra najboljim mestom na svetu za žene. Godine 1975, kad mi je bilo sedam godina, Islanđanke su stupile u štrajk. Tog dana nisu radile, bilo da su imale profesionalne poslove ili su bile domaćice. Umarširale su u centar Rejkjavika - 90 procenata žena je učestvovalo - i mirno i u solidarnosti su tražile jednakost. Tog dana ništa na Islandu nije radilo jer ništa ne radi kad žene ne rade. (Aplauz) Pet godina kasnije, Islanđani su imali hrabrosti da budu prva država na svetu koja je demokratski izabrala ženu za predsednika. Nikad neću zaboraviti taj dan kad je predsednica Vigdis, kod nas je poznata po imenu, izašla na balkon svog doma, samohrana majka sa kćerkom pored sebe, kada je pobedila. (Aplauz) Ova žena je bila neverovatan uzor za mene i svakoga ko je tada odrastao, uključujući dečake. Često deli priču o tome kako joj je prišao dečačić, nakon nekoliko predsedničkih mandata, i upitao: "Mogu li dečaci zaista da budu predsednici kad odrastu?" (Smeh) Uzori su uistinu važni, no čak i uz tako snažne uzore, na kojima sam zahvalna, kad su me ohrabrivali da se kandidujem za predsednika, moja prva reakcija je bila: "Ko sam ja da se kandidujem za predsednika? Ko sam ja da bih bila predsednik?" Ispostavlja se da žene ređe razmišljaju o kandidovanju od muškaraca. Urađeno je istraživanje u SAD-u 2011. koje je pokazalo da 62 procenta muškaraca je razmišljalo da se kandiduje, a 45 procenata žena. To je razlika od 16 procentnih poena i ta ista razlika je postojala deceniju ranije. I zaista je šteta jer sam ubeđena da su svetu zaista potrebne žene vođe i više vođstva zasnovanog na principima uopšte. Pa se moja odluka da se kandidujem na kraju svodila na činjenicu da sam osećala kako moram da odradim svoj deo, čak iako nemam političkog iskustva, da iskoračim i pokušam da učestvujem u stvaranju sveta koji bi imao smisla i bio održiviji za našu decu, i sveta u kom zaista omogućujemo i našim dečacima i devojkama da budu sve što mogu da budu. I bio je to poduhvat mog života. Bilo je divno. Poduhvat je započeo sa skoro 20 potencijalnih kandidata. Svedeno je na devet kandidata koji su se kvalifikovali i na kraju je trka svedena na nas četvoro, tri muškarca i mene. (Aplauz) No tu i dalje nije kraj drami. Mislite da je kod vas u SAD-u drama, ali mogu - (Smeh) uveravam vas da smo imali sopstvenu dramu na Islandu. Naš predsednik, koji je to već 20 godina, je prethodno najavio da se neće kandidovati, što je verovatno uzrokovalo pojavu tolikog broja kandidata koji su razmatrali kandidovanje. Kasnije se predomislio kada je naš premijer dao ostavku nakon zloglasnih Panamskih papira koji su upleli njega i njegovu porodicu. I imali smo narodni protest na Islandu, pa je dotadašnji predsednik mislio kako nam treba vođa od poverenja. Nekoliko dana kasnije, povezanost njegove supruge i firmi njene porodice su takođe otkriveni u Panamskim papirima, te se on ponovo povukao iz trke. Pre nego što je to uradio, rekao je kako tako postupa jer smo tad imali dva kvalifikovana muškarca za koje je on smatrao da mogu da popune njegovu poziciju. Stoga, 9. maja, 45 dana pre dana izbora, moji izgledi i nisu bili sjajni. Nisam čak ni upala na grafikon u novinama. Ankete su pokazivale da imam jedan procenat, ali to je i dalje bilo najviše što je ijedna žena dobila najavivši svoju kandidaturu. Pa bi malo bilo reći da sam morala veoma da se trudim da dobijem mesto za stolom i pristup televiziji jer je mreža odlučila da će jedino uključiti one sa 2,5 procenata i više na anketama u prvu televizijsku debatu. Saznala sam tog popodneva kad je bila prva TV debata da ću učestvovati zajedo sa tri muškarca, a to sam saznala u živom prenosu na TV-u da sam imala tačno 2,5 posto podrške na dan prve TV debate. (Aplauz) Dakle, izazovi. Najveći izazovi sa kojim sam se suočila i prevazišla na ovom putovanju su se ticali medija, moći i novca. Počećemo s medijima. Neki tvrde da rod nije bitan kad se radi o medijima i politici. Ne mogu reći da se slažem. Ispostavilo se da je teže za mene i da dobijem pristup i prostor u medijima. Štaviše, vodeći kandidat se pojavio na medijskim emitovanjima 87 puta tokom meseci koji su prethodili izborima, dok sam se ja pojavila 31 put. I ne kažem da mediji ovo rade svesno. Mislim da ovo ima veze sa podsvesnom pristrasnošću jer u medijima, kao i svuda, imamo i svesne i podsvesne predrasude, i moramo da imamo hrabrosti da govorimo o tome, ako želimo to da promenimo. Kad sam konačno dobila pristup TV-u, prvo pitanje koje sam dobila je bilo: "Da li ćeš da odustaneš?" I to je bilo surovo. Ali naravno, sa 1 do 2,5 procenata na anketama možda je razumljivo. Ali mediji su zaista važni, i svaki put kad bih se pojavila na TV-u, videli bismo i doživeli rast na anketama, stoga znam iz prve ruke koliko je ovo važno i zašto moramo da govorimo o tome. Bila sam jedina od četiri finalna kandidata koja nije imala intervju na naslovnoj strani. Ponekad su me izostavljali kod pitanja koje su pitali druge kandidate i iz prenosa vesti o izborima. Pa, s ovim sam se suočila, ali reći ću sledeće, kao kompliment islandskim medijima. Skoro da uopšte nisu komentarisali moju kosu i odela. (Aplauz) Sva pohvala za njih. Ali tu je još jedno veoma važno iskustvo. Učestvovala sam kao nezavisan kandidat, bez bilo koje političke partije ili moći iza mene. To neiskustvo i nedostupnost resursa su verovatno koštali našu kampanju, ali su nam takođe omogućili da inoviramo i bavimo se politikom drugačije. Vodili smo pozitivnu kampanju i verovatno smo time promenili ton izbora za druge. Možda je to razlog što sam imala manje prostora na TV-u jer sam prema drugim kandidatima želela da pokažem poštovanje. Kada se pristup medijima pokazao komplikovanim, vodili smo sopstvene medije. Vodila sam uživo sesije na Fejsbuku, gde sam primala pitanja od glasača o bilo čemu i odgovarala na mestu. I postavljali smo sva pitanja i sve odgovore javno na Fejsbuk jer smo smatrali da je transparentnost važna, ako želite da učvrstite poverenje. A kad se pristup mladim glasačima pokazao komplikovanim, aktivirala sam se na Snepčetu. Imala sam mlade ljude koji su me naučili tome i koristila sam sve filtere na Snepčetu tokom poslednjeg dela kampanje. I zapravo sam morala mnogo da se šalim i da budem skromna jer mi je loše išlo. Ali nam je time rasla podrška među mladima. Dakle, moguće je voditi različit vid kampanje. Ali, nažalost, ne možete govoriti o politici, a da ne pomenete novac. Žao mi je što je tako, ali je istina, a mi smo imali manje finansijskih resursa od drugih kandidata. Ovo je verovatno delimično bilo zbog toga što je meni bilo teže da tražim finansijsku podršku. A možda sam imala i ambiciju da odradim što više sa što manje. Neki bi to nazvali mojom ženstvenošću. No čak i uz trećinu medija, trećinu finansijskih resursa i jedino sa ekipom preduzetnika, ali izuzetnom ekipom, uspeli smo sve da iznenadimo u izbornoj noći, kada su stigle prve cifre. Iznenadila sam se, kao što vidite na toj slici. (Smeh) Dakle, prve cifre, bila sam rame uz rame sa vodećim kandidatom. (Klicanje) Pa, trčite pred rudu jer nisam uspela u tome, ali bila sam druga i prešli smo dug put od jednog procenta, do skoro trećine glasova i porazili smo ankete jedinstvenom maržom ili 10 procenata iznad onoga što su poslednje ankete pokazivale. Neki me zbog ovoga zovu istinskom pobednicom izbora i mnogi ljudi me podstiču da se ponovo kandidujem. Ali ono na šta sam zaista ponosna je saznanje da sam dobila proporcionalno veći procenat podrške mladih i mnogi ljudi ohrabruju moju kćerku da se kandiduje 2040. (Aplauz) Ona ima 13 godina i nikad pre nije bila na televiziji. A na dan izbora sam je često posmatrala na TV-u, bila je pametna, samopouzdana, iskrena i podržavala je svoju majku. Ovo je verovatno bila svetla tačka moje kampanje. (Aplauz) Ali ima tu još jedna. Ovo su devojčice predškolskog uzrasta u šetnji i videle su moj poster na autobuskom stajalištu i imale su potrebu da ga poljube. Publike: Aaaa! Ova slika je za mene dovoljna pobeda. Ono što vidimo, možemo da postanemo. Zato, dovraga sa strahom i izazovima. (Aplauz) Važno je da se žene kandiduju i vreme je da se žene kandiduju za kancelariju, bilo kancelariju izvršnog direktora ili kancelariju predsednika. Takođe sam uspela da ostavim utisak baš na vaš "Njujorker". Zaradila sam novu titulu: "Živi emotikon iskrenosti". (Klicanje) Verovatno je to titula na koju sam najponosnija do sad, a razlog je to što žene često kažnjavaju jer koriste ono što nazivam njihovim emocionalnim kapitalom, ali znam iz iskustva da uspevamo kad baš tako postupamo. (Aplauz) I potrebno je više toga. Slavili smo kao da smo pobedili u izbornoj noći jer smo se tako osećali. Stoga ne morate nužno da stignete do te kancelarije. Prosto morate da posegnete za njom i vi, vaša porodica, vaši prijatelji, svi koji rade sa vama, ako budete dobro radili, rašćete mimo bilo čega što ste doživeli pre. Dakle, dobro smo se zabavljali i mnogo sam naučila na ovom putovanju, verovatno više lekcija nego što bih mogla ovde da podelim u predviđenom vremenu. No budite sigurni, bio je to težak posao. Izgubila sam mnogo sna tokom tih meseci. Potrebne su bile otpornost i istrajnost da ne odustanem, ali sam nešto naučila, to sam saznala pre, onog dana sam imala jedan procenat, a to je da jedino možete biti dobri kad uistinu, autentično slušate sopstveni glas i delate u skladu s tim. Kao što jedna moja dobra sestra kaže: možeš da varaš svoju intuiciju, ali tvoja intuicija nikad ne vara tebe. Mislim da je takođe veoma važno, i svi ovo znate, da je na bilo kom vašem putovanju važna ekipa s kojom idete. Važno je imati ljude oko vas koji dele vaše vrednosti, vašu viziju, ali su različiti na sve druge načine. Za mene je to formula uspeha i ja sam blagoslovena divnim mužem, koji je ovde danas, fantastičnom porodicom - (Aplauz) i sjajnim prijateljima, a okupili smo se kao preduzetnici u političkoj areni i uspeli smo u nečemu za šta su nam svi rekli da je nemoguće. Zapravo, vodeći PR ekspert mi je rekao, pre nego što sam donela odluku, da će osvojenih 7 procenata glasova za mene biti uspeh. Cenila sam njegovu perspektivu jer je verovatno bio u pravu i zasnivao je to na dragocenom iskustvu. Ali dana kad sam imala 1%, tad sam odlučila da mu pokažem da nije u pravu. Važno je da ovo pomenem jer sam izgubila mnogo sna i vredno sam radila, kao i moji ljudi. Nikad nećemo stići daleko, ako zaboravimo da vodimo računa o sebi. I verujem da su dve stvari veoma važne za to: okruživanje sebe ljudima i aktivnostima koje vas jačaju, ali je jednako važno, možda čak i važnije imati hrabrosti otarasiti se ljudi i aktivnosti koje vam oduzimaju energiju, uključujući divne blogere i komentatore. Imala sam podršku mnogih u ovome, i odlučila sam da se vinem visoko kad su drugi ponirali nisko, i delimično sam tako održavala svoju energiju prolazeći kroz sve ovo. A kad bih za tren izgubila energiju - a jesam, s vremena na vreme, nije bilo lako - prisetila bih se razloga zašto sam se kandidovala, i da sam odlučila da igram po mojim pravilima. Nazvala sam to 4G kampanjom, G slova predstavljaju islandske reči. A prvo stoji za "Gagn". Kandidovala sam se da doprinesem, da budem od koristi i želela sam da vođstvo uslužnosti bude u centru mog delanja, kao i kod ostalih učesnika kampanje. Drugo je "Gleði" ili radost. Odlučila sam da uživam u putovanju. Toliko toga je moglo da se nauči na njemu, bez obzira na to da li stignemo do cilja ili ne. I davala sam sve od sebe da inspirišem druge da rade to isto. Treće je "Gagnsæi". Bila sam otvorena za sva pitanja. Nisam imala tajne, i sve je bilo javno na Fejsbuku i vebsajtovima. Jer smatram da ako birate svog predsenika, zaslužujete odgovore na vaša pitanja. Poslednje, ali ne manje važno, ne moram to da obrazlažem u ovoj prostoriji, naša kandidatura je počivala na principu ženske snage. (Klicanje) Izuzetno mi je drago da sam imala hrabrosti da se kandidujem, da rizikujem neuspeh, ali da postignem uspeh na toliko nivoa. Ne mogu da vam kažem da je bilo lako, ali vam mogu reći, i mislim da će se moja čitava ekipa složiti sa mnom, da je bilo vredno truda. Hvala vam. (Aplauz) Hvala vam. Hvala vam. (Aplauz) Pat Mičel: Neću da te pustim još uvek. Hala Tomasdotir: Kakva sjajna publika. PM: Ne mogu da te pustim, a da ne kažem da su verovatno svi u prostoriji spremni da se presele na Island i da glasaju za tebe. Naravno da verovatno ne možemo da gasamo tamo, ali jedno možemo da dobijemo od Islanda i oduvek smo to dobijali - inspiraciju. Mislim, dovoljno sam stara da se sećam 1975, kada su sve Islanđanke išetale, a to je zaista bio veoma značajan faktor za lansiranje pokreta žena. Podsetila si nas na to ranije, volela bih da vratimo sliku i da se prosto prisetimo kako je izgledalo kada je država dovedena do zastoja. I ono što možda ne znate jer naši mediji u Americi nisu izveštavali o tome, Islanđanke su ponovo išetale u ponedeljak [24. 10. 2016]. Je li tako? HT: Da, jesu. PM: Možeš li da nam govoriš o tome? HT: Da, dakle 41 godinu nakon prvobitnog štrajka, možda jesmo najbolje mesto na svetu za žene, ali naš posao nije završen. Pa su u ponedeljak u 14:38h žene na Islandu napustile poslove jer su u tom momentu zaradile svoju dnevnicu. (Aplauz) Ono što je sjajno kod ovoga je da su mlade žene i muškarci učestvovali u većem broju nego ranije jer je vreme da okončamo razliku u platama. PM: Neću tražiti od Hale da se sad obaveže o narednim postupcima, ali ću da kažem da bi imala veoma veliku armiju volontera, kad bi odlučila da se ponovo kandiduješ. Hvala ti, Hala. HT: Hvala vam svima. (Aplauz)