U istraživanju iz 1990-ih, ispitanici su se prisetili da su se kao deca izgubili u tržnom centru. Neki su vrlo živopisno opisali to sećanje - neko se čak setio da je starac koji ga je spasao nosio flanelsku košulju. Međutim, niko od ovih ljudi se nije zapravo izgubio u tržnom centru. Oni su stvorili lažna sećanja kada su im psiholozi koji su vodili istraživanje rekli da su se izgubili i da iako se oni ne sećaju tog događaja, njihovi roditelji su ga potvrdili. Nisu samo jedan ili dva čoveka mislili da su se izgubili - jedna četvrtina ispitanika mislila je isto. Ovi rezultati možda zvuče neverovatno, ali oni zapravo odražavaju veoma čest fenomen. Naša sećanja su ponekad nepouzdana. Iako ne znamo šta tačno uzrokuje ovu manu sa neurološkog gledišta, istraživanje je istaklo jedan od najčešćih načina na koje se naša sećanja razlikuju od onoga što se zaista desilo. Istraživanje o tržnom centru pokazuje kako možemo da povežemo informaciju dobijenu iz spoljašnjih izvora, drugih ljudi ili vesti na primer, sa našim ličnim sećanjima, bez da to i primetimo. Ta podložnost je samo jedan od faktora koji utiču na naše sećanje. U jednom istraživanju naučnici su na kratko pokazali nasumičnu kolekciju fotografija grupi ispitanika, uključujući slike univerzitetskog kampusa kojeg niko od ispitanika nije posetio. Kada su im pokazali slike tri nedelje kasnije, većina ispitanika je rekla da je verovatno ili definitivno posetila kampus u prošlosti. Ispitanici su pripisali informaciju iz jednog konteksta - sliku koju su videli - na drugi - sećanje na nešto što su mislili da su zaista doživeli. U drugom eksperimentu, ljudima su pokazali sliku lupe, a zatim im rekli da zamisle lizalicu. Ljudi su često zamislili i lupu i lizalicu zajedno. Mučili su se da povežu objekte sa ispravnim kontekstom - bez obzira da li su ih zapravo videli ili jednostavno zamislili. Drugo istraživanje, u kom je psiholog ispitivao preko 2.000 ljudi o njihovom stavu po pitanju legalizacije marihuane, ističe još jedan od faktora koji utiče na sećanje. Ispitanici su odgovarali na pitanja 1973. i 1982. godine. Oni koji su 1973. izjavili da podržavaju legalizaciju marihuane, ali su 1982. promenili mišljenje, su često govorili da su 1973. zapravo bili protiv legalizacije - izjednačavajući nekadašnje stavove sa sadašnjim. Naša trenutna mišljenja, osećanja i iskustva mogu da utiču na sećanja ili osećanja u prošlosti. U jednom istraživanju, naučnici su dvema grupama dali pozadinske informacije o istorijskom ratu i tražili im da procene verovatnoću pobede obe zaraćene strane. Svaka grupa dobila je istu informaciju, sem što je samo jednoj grupi rečeno ko je zapravo osvojio rat - druga grupa nije znala stvarni ishod. U teoriji, odgovori obe grupe bi trebalo da budu slični, jer verovatnoća da bilo koja strana pobedi nije pod uticajem onog ko je zapravo pobedio - ako je verovatnoća oluje 20 posto i do oluje zaista dođe, ta verovatnoća se ne povećava retroaktivno do 100 posto. Međutim, grupa koja je znala kako se rat završio izabrala je pobedničku stranu, naspram grupe koja nije znala. Sve ove mane pamćenja mogu da imaju uticaj u stvarnom svetu. Ako se u ispitivanjima svedoka ili osumnjičenih koriste sugestivna pitanja, podložnost može da uzrokuje netačnu identifikaciju ili nepouzdana priznanja. Čak i kada se sugestivna pitanja ne koriste, pogrešna interpretacija može da dovede do netačnog svedočenja. Na sudu, ako sudija proglasi dokaz kao neprihvatljiv i kaže poroti da ga zanemari, oni to možda neće moći. U medicinskom okviru, ako pacijent potraži drugo mišljenje, a drugi doktor zna za dijagnozu koju je postavio prvi, to znanje može da utiče na njegov zaključak. Naša sećanja nisu nepokolebljivi prikazi stvarnosti, već subjektivna opažanja. U suštini, ne postoji ništa loše u tome - problemi se javljaju kada pamćenje posmatramo kao činjenicu, umesto da prihvatimo tu osnovnu istinu o prirodi naših sećanja.