Zdravo. Ovo je moj mobilni telefon.
Mobilni telefon može promijeniti vaš život,
i mobilni telefon daje vam individualnu slobodu.
Sa mobitelom,
možete snimiti zločin protiv čovječnosti u Syrii.
Sa mobitelom,
možete tweetati poruku
i započeti prosvjed u Egiptu.
I sa mobitelom,
možete snimiti pjesmu, uploadati ju
na SoundCloud i postati poznati.
Sve ovo je moguće s vašim mobitelom.
Rođen sam 1984.,
i živim u gradu Berlinu.
Vratimo se u to vrijeme, u ovaj grad.
Ovdje možete vidjeti
kako stotine tisuća ljudi
ustaje i prosvjeduje za promjenu.
Ovo je jesen 1989,
i zamislite da svi ti ljudi koji stoje
i prosvjeduju za promjenu
imaju mobitel u svojim džepovima.
Tko u sobi ima mobitel sa sobom?
Podignite ga.
Podignite ih, podignite vaše mobitele!
Podignite ih. Android, Blackberry, vau.
To je puno. Skoro svi danas imate mobilni telefon.
Ali danas ću razgovarati o sebi i svom mobilnom telefonu,
i kako je promijenio moj život.
I govorit ću o ovome.
Ovo je 35.830 linija informacija.
Sirovi podatci.
I zašto su ti podatci ovdje?
Jer je u ljeto 2006.,
komisija Europske Unije donijela odredbu.
Ova odredba zove se Odredba o zadržavanju podataka.
Ova odredba kaže da svaka telefonska tvrtka u Europi,
svaki pružatelj usluga pristupa internetu po cijeloj Europi,
mora spremati širok raspon podataka o korisnicima.
Tko koga zove? Tko kome šalje mail?
Tko kome šalje poruku?
I ako koristite mobitel, gdje se nalazite.
Svi ovi podatci spremaju se barem šest mjeseci,
do dvije godine od strane vašeg teleoperatera
ili vašeg pružatelja usluga interneta.
I širom Europe ljudi su ustali i rekli,
"Ne želimo ovo."
Rekli su, ne želimo ovo zadržavanje podataka.
Želimo se sami određivati u digitalnom dobu,
i ne želimo da teleoperateri
spremaju sve ove podatke o nama.
To su bili odvjetnici, novinari, svećenici,
svi su rekli: "Ne želimo to."
I ovdje možete vidjeti, otprilike 10 tisuća ljudi
izašlo je na ulice Berlina i reklo,
"Sloboda, ne strah."
A neki su rekli da bi ovo bio Stasi 2.0.
Stasi je bila tajna policija u istočnoj Njemačkoj.
I ja sam se zapitao da li to zaista radi?
Mogu li zaista spremati toliku količinu podataka o nama?
Svaki put kad koristim svoj mobitel?
Pitao sam svog operatera, Deutsche Telekom,
koji je tada bio najveći operater u Njemačkoj,
i pitao sam ih, molim vas
pošaljite mi sve podatke koje imate spremljene o meni.
I pitao sam ih jednom, i pitao sam ih opet,
i nisam dobio pravi odgovor. To su sve bili bla bla odgovori.
Ali onda sam rekao, želim imati ove informacije,
jer ovo je moj život koji procesuirate.
Tako da sam odlučio pokrenuti tužbu protiv njih,
jer sam želio imati te podatke.
Ali Deutsche Telekom je rekao ne,
nećemo ti dati informacije.
Na kraju sam se nagodio s njima.
Odustat ću od tužbe
i oni će mi poslati informacije koje sam tražio.
Jer u međuvremenu,
Njemački je ustavni sud odlučio
kako je implementacija E.U. odredbe
u Njemački zakon neustavna.
Dobio sam ovu ružnu smeđu omotnicu
sa CD-om unutra.
I ovo je bilo na CD-u.
Trideset pet tisuća osamstotrideset crta informacija.
Prvo sam ga vidio, i rekao, u redu,
ovo je ogroman dokument. U redu.
A onda sam shvatio,
ovo je moj život.
Ovo je šest mjeseci mog života,
u ovom dokumentu.
I bio sam malo skeptičan, što da učinim s njim?
Jer vidite gdje sam,
gdje noću spavam,
što radim.
I onda sam rekao, želim izići s ovim informacijama.
Želim da budu javne.
Zato što želim da ljudi znaju što znači zadržavanje podataka.
Zajedno sa Zeit Online i Open Data City, učinio sam ovo.
Ovo je vizualizacija šest mjeseci mog života.
Možete zumirati unutra i van,
možete premotavati naprijed i natrag.
Vidjeti svaki korak koji činim.
I možete vidjeti
kako sam išao vlakom od Frankfurta
do Kolna, i kako često zovem za vrijeme putovanja.
Sve je ovo moguće s ovim informacijama.
To je pomalo zastrašujuće.
Ali ne radi se samo o meni.
Radi se o svima nama.
Prvo, samo je, ja nazovem ženu i ona zove mene,
i pričamo par puta.
I onda je tu nekoliko prijatelja koji me zovu,
i zovu se međusobno.
I nakon nekog vremena sam sebe zoveš,
i zoveš sam sebe, i imaš veliku
komunikacijsku mrežu.
Ali možeš vidjeti kako ljudi komuniciraju jedni s drugima,
kada se zovu, kada idu spavati.
Možeš vidjeti sve ovo.
Možeš vidjeti tko je vođa u grupi.
Ako imaš ove podatke,
možeš vidjeti što radi tvoje okruženje.
Ako imaš pristup ovim informacijama,
možeš kontrolirati svoje društvo.
Ovo je nacrt za zemlje kao što su Kina i Iran.
Ovo je nacrt kako nadzirati svoje društvo,
jer znaš tko s kim razgovara,
tko kome šalje mail, sve je ovo moguće
ako imaš pristup ovim informacijama.
I ove informacije spremaju se šest mjeseci
u Europi, do dvije godine.
Kao što sam rekao u početku,
zamislite da su svi ti ljudi na ulicama u Berlinu
u jesen 1989.
imali mobitel u svom džepu.
I da je Stasi znao tko je sudjelovao u prosvjedu,
i kada bi Stasi znao
tko su vođe iza toga,
ovo se možda ne bi nikad dogodilo.
Pad Berlinskog zida možda se ne bi dogodio.
I nakon svega toga, ni pad Željezne zavjese.
Jer danas, državne agencije i tvrtke
žele o nama sačuvati što je više moguće informacija,
na mreži i izvan mreže.
Žele imati mogućnost nadzirati naš život,
i žele te informacije spremati zauvijek.
Ali samoodređivanje i život u digitalnom dobu
nisu proturječnost.
Ali moraš se boriti za svoju mogućnost samoodređivanja danas.
Moraš se boriti za nju svakog dana.
Tako, kada odete kući
recite svojim prijateljima
da je privatnost vrijednost 21. stoljeća,
i da nije zastarjela.
Kad odete kući, recite svom zastupniku
jer jedino tvrtke i državne agencije imaju mogućnost
spremanja određenih informacija, one to ne moraju činiti.
I ako mi ne vjerujete,
pitajte vašeg teleoperatera koje informacije sprema o vama.
U budućnosti, svaki put kad koristite svoj mobitel,
neka to bude podsjetnik
da se trebamo boriti za samoodređivanje u digitalnom dobu.
Hvala vam.
(Pljesak)