Evo najvažnije ekonomske činjenice našeg vremena. Živimo u dobu rastućih razlika u dohotku, posebno između onih na samom vrhu i svih ostalih. Ova promjena je najupečatljivija u SAD i Ujedinjenom kraljevstvu ali to je globalni fenomen. To se događa u komunističkoj Kini, u bivšoj komunističkoj Rusiji, To se događa u Indiji i u mojoj rodnoj Kanadi. To vidimo čak i u udobnim socijalnim demokracijama kao što su Švedska, Finska i Njemačka. Dajte da vam sa nekoliko brojeva predočim što se događa. U 1970-ima je udio "Jednog postotka" iznosio oko 10% nacionalnog dohotka u SAD. Danas je njihov udio više nego udvostručen, do iznad 20%. Još upečatljivije je šta se događaa na samom vrhu raspodjele prihoda. 0,1% u SAD danas ima udio viši od 8% nacionalnog dohotka. Oni su tamo gde je "Jedan posto" bio prije 30 godina. Dajte da dodam još jedan broj u tu sliku, broj koji je izračunao 2005. Robert Reich, ministar za rad u Clintonovoj administraciji. Reich je uzeo bogatstvo dvije vrlo bogate osobe, Billa Gatesa i Warrena Buffetta, te je otkrio kako je bilo ekvivalentno bogatstvu donjih 40% populacije SAD, 120 milijuna ljudi. Sad, kako to biva, Warren Buffett nije samo plutokrat, već je i jedan od najoštroumnijih promatrača tog fenomena, i ima svoj omiljen broj. Buffett voli istaknuti kako je u 1992. kombinirano bogatstvo ljudi na listi Forbesovih 400, a to je popis 400 najbogatijih Amerikanaca, bilo 300 milijardi dolara. Samo porazmislite o tome. Nisi čak morao biti ni milijarder da bi se našao na tom popisu 1992. Danas se ta brojka više nego upeterostručila do 1,7 bilijuna, i vjerojvatno vam ne moram reći da nismo vidjeli ništa slično kako se događa srednjoj klasi čije bogatstvo je stagniralo ako se zapravo nije čak i smanjilo. Dakle, živimo u doba globalne plutokracije ali smo bili prespori da to primijetimo. Mislim kako je jedan od razloga neki oblik fenomena kuhane žabe. Promjene koje su spore i postupne mogu biti teško uočljive čak i kad im je krajnji utjecaj skroz dramatičan. Razmislite što se, na kraju, dogodilo jadnoj žabi. Ali mislim kako se događa nešto drugo. Razgovor o nejednakosti dohotka, čak i ako niste na popisu Forbesovih 400, može nam izazvati neugodan osjećaj. Deluje manje pozitivno, manje optimistično, pričati kako se kolač dijeli od razmišljanja kako učiniti kolač većim. A ako se slučajno nalazite na listi Forbesovih 400, razgovor o raspodjeli dohotka i neizbježno o njezinoj rođakinji, preraspodjeli dohotka može biti jednostavno prijeteći. Dakle, živimo u doba sve većih nejednakosti dohotka, posebno na vrhu. Što pokreće ovo i što možemo napraviti oko toga? Jedan skup uzroka je politički: niži porezi, deregulacija, posebno financijskih usluga, privatizacija, slabija sindikalna pravna zaštita, sve to je doprinijelo da sve više i više dohotka odlazi u sam vrh vrha. Velik broj tih političkih faktora se ugrubo može svrstati pod kategoriju "rodijačkog kapitalizma," političkih promjena koje koriste grupi dobro povezanih unutarnjih igrača, ali nama ostalima zapravo ne donosi neko dobro. U praksi je riješiti se rodijačkog kapitalizma nevjerojatno teško. Sjetite se svih godina u kojima su reformatori različitih fela pokušavali zaustaviti korupciju u Rusiji, primjerice, ili koliko je teško re-regulirati banke čak i poslije najdubljih financijskih kriza od Velike gospodarske krize ili kako je teško dobiti velike multinacionalne kompanije uključujući i one čiji bi moto mogao biti "ne čini zlo," da plate porez po stopi čak i približnoj onoj koju plaća srednja klasa. Ali dok je u praksi zbilja vrlo teško riješiti se rodijačkog kapitalizma, barem intelektualno, to je lagan problem. U krajnjoj liniji, nitko zapravo i nije za rodijački kapitalizam. Zapravo, to je jedna od rijetkih tema koje ujedinjuju ljevicu i desnicu. Kritika rodijačkog kapitalizma je jednako centralna kako pokretu Tea Party tako i pokretu Okupirajmo Wall Street. Ali ako je rodijački kapitalizam, barem intelektualno, lagan dio problema, stvari postaju varljivije kad pogledate ekonomske pokretače sve većih razlika u dohotku. Sami po sebi oni nisu previše tajnoviti. Globalizacija i tehnološka revolucija, sparene gospodarske transformacije koje mijenjaju naše živote i transformiraju globalno gospodarstvo, također pokreću i uspon superbogatih. Samo razmislite o tome. Prvi put u povijesti, ako ste energičan poduzetnik s briljantnom novom idejom ili fantastičnim novim proizvodom, imate skoro trenutni, neometani pristup do svjetskog tržišta sa više od milijardu ljudi. Kao rezultat, ako ste jako jako pametni i jako jako sretni, možete postati jako jako bogat. jako jako brzo. Najnoviji primjer za ovaj fenomen je David Karp. 26-godišnji osnivač Tumblr-a nedavno je prodao svoju kompaniju Yahoo-u za 1,1 milijardi dolara. Razmislite o tome na trenutak: 1,1 milijardi dolara, 26 godina. Najbolje se vidi kako tehnološka revolucija i globalizacija stvaraju taj neki učinak superzvijezde u jako vidljivim područjima, kao što su sport i zabava. Svi možemo vidjeti kako sjajan atleta ili sjajan izvođač može danas opružiti svoje vještine preko globalnog gospodarstva kao nikad ranije. Međutim, danas se učinak superzvijezde događa u cijelom gospodarstvu. Imamo superzvijezde tehnologe, imamo superzvijezde bankare, imamo superzvijezde odvjetnike i superzvijezde arhitekte. Postoje superzvijezde kuhari i superzvijezde seljaci. Postoje čak, a ovo je meni osobno najdržai primjer, superzvijezde zubari, od kojih je najblistaviji primjer Bernard Touati, Francuz koji se brine za osmijehe kolega superzvijezda poput ruskog oligarha Romana Abramoviča ili, u Europi rođenu, američku modnu dizajnericu Dianu von Furstenberg. Ali dok je lako vidjeti kako globalizacija i tehnološka revolucija stvaraju ove globalnu plutokraciju, puno je teže zauzeti svoj stav o tome. A to je zato što za razliku od rodijačkog kapitalizma, puno je toga što su globalizacija i tehnološka revolucija napravile vrlo pozitivno. Krenimo od tehnologije. Volim Internet. Volim svoje mobilne uređaje. Volim činjenicu što to znači da tko god želi može gledati ovaj govor, daleko izvan ove dvorane. Još sam veća obožavateljica globalizacije. Ovo je transformacija koja je podigla stotine milijuna najsiromašnijih ljudi na svijetu iz neimaštine u srednju klasu, a ako ste slučajno živjeli u bogatom dijelu svijeta brojni novi proizvodi su vam postali pristupačni -- što mislite tko je napravio ovaj iPhone? — i stvari na koje smo se dugo oslanjali su pojeftinile. Pomislite na vaš aparat za pranje suđa ili na vašu majicu. Dakle što ne valja? Pa, nekoliko stvari. Jedna od stvari koje me brinu je kako lako može tzv. meritokratska plutokracija postati rodijačka plutokracija. Zamislite da ste sjajan poduzetnik koji je uspješno prodao ideju ili proizvod globalnim milijardama i usput postao milijarder. U tom trenutku postaje primamljivo koristiti svoj ekonomski razum za manipulaciju pravila globalne političke ekonomije u vlastitu korist. To nije samo hipotetski primjer. Pomislite na Amazon, Apple, Google, Starbucks. To su neke od najuglednijih, omiljenih, najinovativnijih kompanija na svijtu. Takođe su izuzetno vješte u korištenju međunarodnog poreznog sustava kako bi vrlo vrlo značajno smanjili svoje poreze. A zašto stati samo na korištenju globalnog političkog i ekonomskog sustava kakav postoji u vašu vlastitu maksimalnu korist? Jednom kada imate ogromnu ekonomsku moć, koju vidimo na samom vrhu raspodjele dohotka, i političku moć koja s njom neizbježno dolazi, postaje također primamljivo početi pokušavati mijenjati pravila igre u vašu vlastitu korist. I ponovo, ovo nije samo hipotetski. Tako su radili ruski oligarsi stvarajući prodaju stoljeća u obliku privatizacije prirodnih dobara Rusije. To je također način za opisati što se dogodilo sa deregulacijom financijskih usluga u SAD i UK. Druga stvar koja me brine je kako lako meritokratska plutokracija može postati aristokracija. Jedan od načina kako opisati plutokrate je kao alfa geekove, a oni su ljudi koji su jako svjesni koliko su važne visoko razvijene analitičke i kvantitativne vještine u današnjoj ekonomiji. To je zašto troše neviđeno vrijeme i dobra obrazujući si djecu. Srednja klasa također troši više na školovanje, ali u globalnom obrazovnom nadmetanju koja počinje u vrtiću a završava na Harvardu, Stanfordu ili MIT-u, 99 posto je sve više nadjačano od strane 1 posto. Rezultat je nešto što ekonomisti Alen Krueger i Miles Corak nazivaju "Krivuljom Velikog Gatsbyja". Ako se nejednakost u dohotku povećava, društvena se pokretljivost smanjuje. Plutokracija može biti meritokracija, ali sve više morate biti rođeni na gornjoj prečki letvici ljestava da bi uopće sudjelovali u toj utrci. Treća stvar, a ta me brine najviše, je u kojoj mjeri te iste, većinom pozitivne snage koje dovode do rasta globalne plutokracije, istovremeno osiromašuju srednju klasu u zapadnim industrijaliziranim gospodarstvima. Počnimo sa tehnologijom. Iste snage koje stvaraju milijardere uništavaju brojne tradicionalne poslove srednje klase. Kada ste zadnji put koristili turističkog agenta? Za razliku od industrijske revolucije velikani naše nove ekonomije ne stvaraju baš puno novih poslova. Na svom vrhuncu G.M. je zapošljavao stotine tisuća, Facebook zapošljava manje od 10.000. Isto vrijedi i za globalizaciju. Sve to što je izvuklo stotine milijuna ljudi iz siromaštva na novim tržištima, takođe je izmjestilo brojne poslove iz razvijenih zapadnih gospodarstava. Zastrašujuća stvarnost je kako ne postoji ekonomsko pravilo koje bi automatski prevelo povećanje gospodarskog rasta u opće blagostanje. To se vidi u onome za što smatram kako je najstrašnija ekonomska statistika našeg vremena. Od kasnih 1990-ih, povećanje produktivnosti je bilo odvojeno od povećanja u plaćama i zaposlenosti. To znači da su naše zemlje sve bogatije, naša poduzeća su sve učinkovitija, ali ne stvaramo više poslova i općenito ne plaćamo ljudima više. Jedan od strašnih zaključaka koji biste mogli iz ovoga izvući je zabrinutost o strukturnoj nezaposlenosti. Još više me brine drugačiji scenarij iz noćne more. Na kraju, na posve slobodnom tržištu rada možemo naći posao za gotovo svakoga. Distopija koja me brine je svemir u kojem nekoliko genija izume Google i slične stvari a mi ostali smo zaposleni tako što ih masiramo. Kada sam zbog svega toga depresivna tješim se razmišljajući o industrijskoj revoluciji. Na kraju, i uz sve svoje mračne, sotonske žrvnje ispalo je prilično dobro, nije li? Na kraju, svi smo bogatiji, zdraviji, viši -- dobro, ima nekoliko izuzetaka -- i živimo duže nego naši preci u iz ranog 19. stoljeća. Ali je važno upamtiti kako smo, prije nego smo naučili kako dijeliti plodove industrijske revolucije kroz širi obuhvat društva, morali proći kroz dvije velike gospodarske krize, veliku krizu iz 1930-ih, dugu krizu iz 1870-ih, dva svjetska rata, komunističke revolucije u Rusiji i Kini te eru ogromnih društvenih i političkih previranja na Zapadu. Prošli smo također, ne slučajno, kroz doba ogromnih društvenih i političkih pronalazaka. Stvorili smo modernu skrbnu državu, Stvorili smo javno obrazovanje, Stvorili smo javno zdravstvo. Stvorili smo mirovinski sustav. Stvorili smo sindikate. Danas živimo u eri ekonomske preobrazbe usporedive u mjerilu i obujmu sa industrijskom revolucijom. Da bismo bili sigurni kako nam ova nova ekonomija svima donosi korist a ne samo plutokratima, morali bismo se otisnuti u eru podjednako ambicioznih društvenih i političkih promjena. Potreban nam je novi New Deal. (Aplauz)