Ja imam običaj da pretpostavljam najgore, i s vremena na vreme, ta navika se poigra sa mnom. Na primer, ako osetim iznenadni bol u telu koji pre toga nisam doživeo i koji ne mogu da identifikujem, moj mozak ga tada iznenada može pretvoriti u srčano oboljenje, a bol u mišićima u trombozu dubokih vena. Do sada mi nije dijagnostikovana smrtonosna ili neizlečiva bolest. Ponekad nešto jednostavno boli bez ikakvog jasnog razloga. Ali nisu svi te sreće kao ja. Svake godine, širom sveta umre 50 miliona ljudi. Pogotovo u bogatim zemljama, kao što je naša, veliki broj smrtnih slučajeva uzrokuju bolesti koje se sporo razvijaju: srčana oboljenja, hronične bolesti pluća, rak, Alchajmerova bolest i dijabetes su samo neke od njih. Čovečanstvo je ostvarilo ogroman napredak u otkrivanju i lečenju većine ovih bolesti. Trenutno se nalazimo u fazi gde se budući napredak u zdravstvu ne može postići samo razvojem novih lekova. Ovo postaje očigledno ako posmatramo jedan aspekt koji mnoge od ovih bolesti dele. Verovatnoća uspešnog lečenja veoma zavisi od momenta kada je lečenje započeto. Ali bolest se obično uoči tek kada se pojave simptomi. Problem je što, u stvari, mnoge bolesti ostaju bez simptoma, a samim tim i neotkrivene jako dug period. Upravo zbog ovoga, postoji stalna potreba za novim načinima otkrivanja bolesti u ranoj fazi, pre nego što se bilo koji simptom pojavi. U zdravstvenoj zaštiti, ovo se zove skrining. Kako je definisan od strane Svetske zdravstvene organizacije, skrining je „pretpostavljena identifikacija neprepoznate bolesti kod naizgled zdrave osobe, kroz razne testove koji se mogu primeniti brzo i lako." To je dugačka definicija, pa ću je ponoviti. Identifikacija neprepoznatih bolesti kod naizgled zdravih osoba kroz razne testove koji se mogu primeniti brzo i lako. Želim posebno da naglasim reči „brzo" i „lako" zato su što mnoge od postojećih metoda skrininga upravo suprotno. A oni koji su bili podvrgnuti koloskopiji kao delu skrininga za rak debelog creva znaju o čemu govorim. Očigledno, postoje brojni medicinski alati da bi se izvršio test skrininga. Od tehnika snimanja, kao što je npr. radiografija, ili magnetna rezonanca, do analiza krvi i tkiva. Svi smo prošli takve testove. Ali postoji jedan način koji je dugo vremena bio zapostavljen, način koji je lako dostupan, koji je u suštini neiscrpan, i ima neverovatan potencijal za medicinske analize. A to je naš dah. Ljudski dah je u osnovi sačinjen od pet komponenti: azot, kiseonik, ugljen-dioksid, voda i argon. Pored ovih pet, postoje stotine drugih sastojaka koji su prisutni u veoma malim količinama. Oni se nazivaju isparljiva organska jedinjenja, i mi ih ispuštamo na stotine, ako ne i hiljade sa svakim izdahom. Analiza ovih isparljivih organskih jedinjenja iz našeg daha naziva se analiza daha. U stvari, ja verujem da je dosta vas već imalo iskustva sa analizom daha. Zamislite: vozite se kući kasno noću, kad odjednom, prijatan policajac vas ljubazno, ali odlučno, zamoli da stanete i da duvate u napravu sličnu ovoj. Ovo je alko-tester na dah, koji se koristi kako bi se izmerio nivo etanola u vašem dahu da bi se videlo da li je vožnja u vašem stanju pametna ideja. Rekao bih da sam dobro vozio, ali hajde da proverim. (Bip) Pokazuje 0,0 - znači, nema potrebe za brigom, sve je u redu. (Smeh) Sad zamislite napravu sličnu ovoj, koja ne samo da meri nivo alkohola u vašem dahu, nego detektuje bolesti, kao one što sam vam pokazivao i možda još mnogo više. Koncept povezivanja mirisa iz nečijeg daha sa određenim medicinskim problemima u stvari datira iz drevne Grčke. Međutim, tek je nedavno napor istraživača vezan za analizu daha urodio plodom, te ono što je nekada bilo san sada postaje stvarnost. Dozvolite mi da vratim listu koju sam vam pokazao ranije. Za većinu ovde nabrojanih bolesti, postoje značajni naučni dokazi koji upućuju na to da se bolest može otkriti analizom daha. Kako to tačno funkcioniše? Osnovni deo je senzor naprave koji detektuje isparljiva organska jedinjenja u našem dahu. Jednostavno rečeno, kada se izloži uzorku daha, senzor izbacuje složen šablon koji je rezultat mešavine isparljivih organskih jedinjenja koje smo izdahnuli. Ovaj šablon je otisak našeg metabolizma, vašeg mikrobioma i biohemijskih procesa koji se javljaju u vašem telu. Ako imate neku bolest, vaš organizam će se promeniti, a isto tako i struktura vašeg izdaha. Sve što tada ostaje da se uradi je da se poveže određeni šablon sa prisustvom ili odsustvom određenog medicinskog stanja. Ova tehnologija nudi nekoliko nepobitnih koristi. Prvo, senzor može biti minijaturan i stavljen u ručne naprave kao što je ovaj alko-test na dah. To bi omogućilo da se ovaj test koristi u različitim okruženjima, čak i kod kuće, što znači da posete doktoru nisu potrebne svaki put kad se ovaj test radi. Drugo, analiza daha je neinvazivna i može biti jednostavna kao duvanje u alko-tester. Ovakva jednostavnost i lako korišćenje bi smanjilo teret pacijenta i podstaklo širu upotrebu ove tehnologije. Treće, ova tehnologija je tako fleksibilna da se jedna naprava može koristiti za otkrivanje širokog spektra medicinskih stanja. Analiza daha može se koristiti za skrining više bolesti u isto vreme. U današnje vreme, svaka bolest obično zahteva drugačiji medicinski alat da bi se izvršio test skrininga. Što znači da možete naći samo ono za čim tragate. Uz sve ove karakteristike, analiza daha je predodređena da pruži ono što mnogim tradicionalnim testovima skrininga manjka. A ono što je najvažnije, sve ove karakteristike bi jednom trebalo da nam obezbede platformu za medicinsku analizu koja može da funkcioniše sa veoma niskom cenom po testu. Suprotno tome, postojeći medicinski alati obično vode ka skupoj ceni po testu. Onda, da bi se snizili troškovi, broj testova mora biti ograničen, što znači, pod a, da se testovi mogu sprovesti samo na malom delu populacije, npr. u visokorizičnim grupama; i pod b, da broj testova po osobi treba držati na minimumu. Zar ne bi bilo korisno da se test izvodi na većoj grupi ljudi, češće i u dužem periodu za svakog ponaosob? Ovo drugo bi dalo pristup nečem veoma vrednom, a to su longitudinalni podaci. Longitudinalni podaci su skup podataka koji se odnose na jednog pacijenta, prikupljenih tokom mnogo meseci ili godina. Medicinske odluke danas su često zasnovane na ograničenom skupu podataka, pri čemu je samo delić pacijentove medicinske istorije dostupan za donošenje odluke. U ovakvim slučajevima, anomalije se obično otkrivaju poređenjem zdravstvenog profila pacijenta sa prosečnim zdravstvenim profilom referentne populacije. Longitudalni podaci bi otvorili sasvim novu dimenziju i dozvolili anomalijama da budu otkrivene na osnovu medicinske istorije pacijenta. Ovo će trasirati put ka personalizovanom lečenju. Zvuči odlično, zar ne? Sada ćete verovatno pitati sledeće: „Ako je ta tehnologija tako dobra kao što tvrdi, zašto je ne koristimo?” Jedini odgovor koji vam mogu dati je: nije sve tako jednostavno kao što zvuči. Postoje tehnički izazovi. Na primer, potrebni su veoma pouzdani senzori koji mogu otkriti mešavine isparljivih organskih jedinjenja sa dovoljnom mogućnošću ponavljanja rezultata. A tu je još jedan tehnički izazov: kako uzimati uzorak daha na veoma određen način da sam proces uzimanja uzorka ne menja rezultate analize? Takođe postoji i potreba za podacima. Analiza daha treba da bude potvrđena kliničkim ispitivanjima i potrebno je prikupiti dovoljno podataka kako bi se pojedinačna stanja mogla uporediti sa osnovnim parametrom. Analiza daha može biti uspešna samo ako može da se prikupi dovoljno velika baza podataka koja će biti dostupna za širu upotrebu. Ako analiza daha ispuni očekivanja, onda je ovo tehnologija koja nam stvarno može pomoći da transformišemo naš zdravstveni sistem - transformišemo ga iz reaktivnog sistema, gde je lečenje inicirano simptomima bolesti, u proaktivni sistem, gde se bolest otkriva, dijagnostikuje i leči u ranoj fazi, mnogo pre nego što se simptomi pojave. Što me dovodi do poslednje tačke, koja je najznačajnija. Šta je u stvari bolest? Zamislite da se analiza daha komercijalizuje, kao što sam opisao, i rano otkrivanje bolesti postane rutina. Problem koji ostaje je onaj sa kojim se suočava svaki skrining zato što je, za mnoge bolesti, često nemoguće predvideti sa sigurnošću da li će bolest uopšte izazvati neke simptome ili dovesti osobu u životnu opasnost. Ovo se zove hiperdijagnostika, koja stvara dilemu. Ako je bolest identifikovana, možete odlučiti da je ne lečite zato što postoji verovatnoća da nikada nećete oboleti od nje. Ali koliko biste patili od samog saznanja da imate potencijalno smrtonosnu bolest? Zar ne biste zažalili što vam je bolest uopšte i otkrivena? Vaša druga opcija je da prihvatite rano lečenje sa nadom da ćete je izlečiti. Ali često, ovo ne bi išlo bez nekih nuspojava. Tačnije: veći problem od hiperdijagnostike je preterano lečenje, zato što ne zahteva svaka bolest trenutno lečenje samo zato što je lek dostupan. Usvajanje rutinskog skrininga je otvorilo pitanje: kako nazivamo bolest koja može opravdati lečenje, a šta je samo anomalija koja ne treba da nas brine? Ja se nadam da će rutinski skrining koji koristi analizu daha moći da obezbedi dovoljno podataka i uvida da ćemo u određenom momentu moći da rešimo ovu dilemu i sa dovoljnom preciznošću predvidimo da li i kada lečiti u ranoj fazi. Naš dah i mešavina isparljivih organskih jedinjenja koje izdahnemo sadrže neverovatnu količinu informacija o našem fiziološkom stanju. Sa onim što znamo danas, samo smo zagrebali površinu. Skupljajući sve više podataka i profila analize daha širom populacije, uključujući različite polove, godine, poreklo i stil života, moć analize daha bi trebalo da se poveća. U jednom momentu, analiza daha bi trebalo da nam obezbedi moćan alat ne samo da proaktivno otkrijemo određene bolesti, nego i da ih predvidimo i na kraju sprečimo. Ovo bi trebalo da bude dovoljna motivacija da se prihvate šanse i izazovi koje analiza daha može da pruži, čak i kod ljudi koji nisu povremeni hipohondri, kao ja. Hvala vam. (Aplauz)