Svako je i učenik i učitelj. Ovo sam ja, inspirisan svojim prvim učiteljem, mojom mamom, a ovo sam ja kako predajem Uvod u veštačku inteligenciju dvestotini studenata na Univerzitetu Stenford. Studenti i ja smo uživali u predavanju, ali mi je palo na pamet da dok je tema predavanja napredna i moderna, način predavanja nije. U stvari, koristim u osnovi isti način kao i u 14. veku. Primetite knjigu, mudraca na pozornici i uspavanog tipa u pozadini. (smeh) Baš kao danas. Tako da smo moj saradnik, Sebastijan Tran i ja, pomislili mora da postoji bolji način. Izazvali smo sebe da napravimo onlajn predavanje koje bi bilo istog ili boljeg kvaliteta od našeg predavanja na Stendfordu, koje bismo dali svima u svetu besplatno. Objavili smo predavanje 29. jula, i u roku od dve nedelje, 50 000 ljudi se upisalo na njega. I to je poraslo na 160 000 studenata iz 209 zemalja. Mi smo bili uzbuđeni što imamo takvu vrstu publike, pomalo preplašeni jer još uvek nismo sasvim pripremili predavanje. (smeh) Tako da smo morali da radimo. Proučavali smo šta su ostali uradili, šta bismo mogli da iskopiramo i šta da promenimo. Bendžamin Blum je pokazao da je učenje jedan na jedan najbolje, te je to ono što smo pokušali da oponašamo kao ja i moja mama, iako smo znali da bi to bilo jedan na hiljade. Ovde, kamera iznad glave snima mene kako govorim i pišem na parčetu papira. Jedan student je rekao: "Ovo predavanje je ličilo na sedenje u baru sa zaista pametnim prijateljem koji objašnjava nešto što još nisi shvatio, ali si tu negde." I to je upravo ono što nam je cilj. Od Kan Akademije, videli smo da su desetominutni video snimci mnogo bolji nego pokušavati snimiti jednočasovne lekcije i staviti ih na ekran malog formata. Čak smo odlučili da idemo još kraće i interaktivnije. Naš tipčan video je dvominutni, nekad kraći, nikad duži od šest minuta. Pauziramo ga zbog postavljanja upitnika, da bi se osetilo kao predavanje jedan na jedan. Ovde, objašnjavam kako kompjuter koristi englesku gramatiku da analizira rečenice, a ovde, ima pauza i student treba da se osvrne, razume šta se dešava i označi prave kućice pre nego što može da nastavi. Studenti najbolje uče kad aktivno vežbaju. Hteli smo da ih uposlimo, da se bore sa raznolikostima i da ih navodimo na samostalno zaključivanje ključnih ideja. Uglavnom izbegavamo pitanja kao: "Ovde je formula, reci mi vrednost y kad je x jednako dva." Više smo voleli otvorena pitanja. Jedan student je napisao: "Sad vidim Bajesovu mrežu i primere teorije igara, gde god pogledam." Volim tu vrstu odgovora. Upravo smo to i hteli. Nismo hteli da studenti pamte formule; hteli smo da promenimo način njihovog pogleda na svet. I uspeli smo. Ili, bolje rečeno, studenti su uspeli. To je pomalo ironično jer hteli smo da promenimo tradicionalno obrazovanje, a čineći to, završili smo praveći onlajn predavanje, više nalik tradicionalnom fakultetskom predavanju, nego nekom drugom onlajn predavanju. Mnoga onlajn predavanja imaju uvek dostupne video snimke. Možete ih gledati kad god poželite. Ali u isto vreme, to znači da to možete i sutradan, a ako to možete sutradan, možete to takođe i nikad. (smeh) Zato smo ponovo uveli izum rokova. (smeh) Možete da gledate video snimke kad god želite u toku nedelje, ali na kraju nedelje, treba da uradite domaći zadatak. Ovo je motivisalo studente da nastave, to je značilo da su svi radili na istoj stvari u isto vreme, tako da ako ste ušli na forum za diskusije, mogli ste momentalno dobiti odgovor od kolega. Sada ću vam pokazati neke diskusije, mnoge su samoorganizovane od strane samih studenata. Od Dafne Koler i Endrjua Nega naučili smo koncept "okretanja" učionice. Studenti su sami gledali video snimke i onda su svi zajedno diskutovali o njima. Od Erika Mazura, naučio sam o vršnjačkom podučavanju, a to je da kolege mogu biti najbolji učitelji, zbog toga što se sećaju kako je to kad nešto ne razumeš. Sebastijan i ja smo zaboravili nešto od toga. Svakako, nismo mogli da imamo diskusiju sa desetinama hiljada studenata, tako da smo podstakli i negovali ove onlajn diskusije. Konačno, od Učiti za Ameriku, naučio sam da predavanje nije samo stvar informacije. Mnogo je važnija motivacija i odlučnost. Ključno je da studenti shvate da mi vredno radimo za njih i da oni podržavaju jedan drugog. Predavanje je trajalo 10 nedelja, na kraju, oko polovine od 160 000 studenata je gledalo bar jedan video svake nedelje, i preko 20 000 je završilo domaći, uložilo u to 50 do 100 sati. Dobili su ovo priznanje o postignuću. Šta smo naučili? Probali smo neke stare ideje, neke nove i sastavili ih, ali je ostalo još ideja da se pokušaju. Sebastijan sad drži drugo predavanje. Ja ću drugo na jesen. Stanford Coursera, Udacity, MITx i mnoga druga predavanja dolaze. Ovo je zaista uzbudljivo vreme. Meni su najuzbudljiviji deo toga podaci koje skupljamo. Mi prikupljamo hiljade interakcija po studentu i po predavanju, sveukupno milijarde interakcija, sad možemo da počnemo da ih analiziramo, i kad naučimo odatle, obavimo eksperimente, tad će doći do stvarne revolucije. Rezultate ćete moći da vidite od nove generacije neverovatnih studenata. (aplauz)