Svako je i učenik
i učitelj.
Ovo sam ja, inspirisan
svojim prvim učiteljem,
mojom mamom,
a ovo sam ja kako predajem
Uvod u veštačku inteligenciju
dvestotini studenata
na Univerzitetu Stenford.
Studenti i ja
smo uživali u predavanju,
ali mi je palo na pamet
da dok je tema predavanja
napredna i
moderna,
način predavanja nije.
U stvari, koristim u osnovi
isti način
kao i u 14. veku.
Primetite knjigu,
mudraca na pozornici
i uspavanog tipa
u pozadini. (smeh)
Baš kao danas.
Tako da smo moj saradnik,
Sebastijan Tran i ja, pomislili
mora da postoji bolji način.
Izazvali smo sebe da
napravimo onlajn predavanje
koje bi bilo istog ili boljeg
kvaliteta od našeg predavanja na Stendfordu,
koje bismo dali svima
u svetu besplatno.
Objavili smo predavanje 29. jula,
i u roku od dve nedelje, 50 000 ljudi
se upisalo na njega.
I to je poraslo na 160 000 studenata
iz 209 zemalja.
Mi smo bili uzbuđeni što imamo
takvu vrstu publike,
pomalo preplašeni jer još
uvek nismo sasvim pripremili predavanje. (smeh)
Tako da smo morali da radimo.
Proučavali smo šta su ostali uradili,
šta bismo mogli da iskopiramo i šta da promenimo.
Bendžamin Blum je pokazao
da je učenje jedan na jedan najbolje,
te je to ono što smo pokušali da oponašamo
kao ja i moja mama,
iako smo znali da
bi to bilo jedan na hiljade.
Ovde, kamera iznad glave
snima mene kako govorim
i pišem na parčetu papira.
Jedan student je rekao: "Ovo predavanje je ličilo
na sedenje u baru
sa zaista pametnim prijateljem
koji objašnjava nešto
što još nisi shvatio, ali si tu negde."
I to je upravo ono što nam je cilj.
Od Kan Akademije, videli smo
da su desetominutni video snimci
mnogo bolji nego pokušavati
snimiti jednočasovne lekcije
i staviti ih na ekran malog formata.
Čak smo odlučili da idemo još kraće
i interaktivnije.
Naš tipčan video je dvominutni,
nekad kraći, nikad duži
od šest minuta. Pauziramo ga zbog
postavljanja upitnika, da bi se
osetilo kao predavanje jedan na jedan.
Ovde, objašnjavam kako kompjuter koristi
englesku gramatiku
da analizira rečenice, a ovde,
ima pauza i student
treba da se osvrne, razume šta se dešava
i označi prave kućice
pre nego što može da nastavi.
Studenti najbolje uče kad
aktivno vežbaju.
Hteli smo da ih uposlimo, da se bore
sa raznolikostima i da ih navodimo na samostalno
zaključivanje ključnih ideja.
Uglavnom izbegavamo pitanja
kao: "Ovde je formula, reci
mi vrednost y kad je
x jednako dva."
Više smo voleli otvorena pitanja.
Jedan student je napisao: "Sad vidim
Bajesovu mrežu i primere
teorije igara, gde god pogledam."
Volim tu vrstu odgovora.
Upravo smo to i hteli.
Nismo hteli da studenti pamte formule;
hteli smo da promenimo način
njihovog pogleda na svet.
I uspeli smo.
Ili, bolje rečeno, studenti su uspeli.
To je pomalo ironično
jer hteli smo da promenimo tradicionalno obrazovanje,
a čineći to, završili smo
praveći onlajn predavanje,
više nalik tradicionalnom fakultetskom predavanju,
nego nekom drugom onlajn predavanju.
Mnoga onlajn predavanja imaju uvek dostupne video snimke.
Možete ih gledati kad god poželite.
Ali u isto vreme,
to znači da to možete i sutradan,
a ako to možete sutradan,
možete to takođe
i nikad. (smeh)
Zato smo ponovo uveli izum
rokova. (smeh)
Možete da gledate video snimke
kad god želite u toku nedelje,
ali na kraju nedelje,
treba da uradite domaći zadatak.
Ovo je motivisalo studente da nastave,
to je značilo da su svi radili
na istoj stvari u isto vreme,
tako da ako ste ušli na forum za diskusije,
mogli ste momentalno dobiti odgovor od kolega.
Sada ću vam pokazati neke diskusije, mnoge su
samoorganizovane od strane samih studenata.
Od Dafne Koler i Endrjua Nega naučili smo
koncept "okretanja" učionice.
Studenti su sami gledali video snimke
i onda su
svi zajedno diskutovali o njima.
Od Erika Mazura, naučio sam o vršnjačkom podučavanju,
a to je da kolege mogu biti najbolji učitelji,
zbog toga što se sećaju
kako je to kad nešto ne razumeš.
Sebastijan i ja smo zaboravili nešto od toga.
Svakako, nismo mogli da imamo
diskusiju sa
desetinama hiljada studenata,
tako da smo podstakli i negovali ove onlajn diskusije.
Konačno, od Učiti za Ameriku,
naučio sam da predavanje nije samo
stvar informacije.
Mnogo je važnija motivacija i odlučnost.
Ključno je da studenti shvate da
mi vredno radimo za njih i da
oni podržavaju jedan drugog.
Predavanje je trajalo 10 nedelja,
na kraju, oko polovine od 160 000 studenata je gledalo
bar jedan video svake nedelje,
i preko 20 000 je završilo domaći,
uložilo u to 50 do 100 sati.
Dobili su ovo priznanje o postignuću.
Šta smo naučili?
Probali smo neke stare ideje,
neke nove i sastavili ih,
ali je ostalo još ideja da se pokušaju.
Sebastijan sad drži drugo predavanje.
Ja ću drugo na jesen.
Stanford Coursera, Udacity, MITx
i mnoga druga predavanja dolaze.
Ovo je zaista uzbudljivo vreme.
Meni su najuzbudljiviji deo toga
podaci koje skupljamo.
Mi prikupljamo hiljade
interakcija po studentu i po predavanju,
sveukupno milijarde interakcija,
sad možemo da počnemo da ih analiziramo,
i kad naučimo odatle,
obavimo eksperimente,
tad će doći do stvarne revolucije.
Rezultate ćete moći da vidite od
nove generacije neverovatnih studenata.
(aplauz)