Željela bih da na trenutak zamislite da ste vojnik u žaru borbe. Možda ste rimski vojnik-pješak ili srednjovjekovni strijelac ili možda Zulu ratnik. Bez obzira na vrijeme i mjesto, ima nekih stvari koje su nepromjenjive. Vaš adrenalin je povišen, a vaši postupci proizlaze iz tih duboko ukorijenjenih refleksa, refleksa koji su ukorijenjeni u potrebi da zaštitite sebe i svoju stranu i da porazite neprijatelja. Sada bih htjela da se zamislite u vrlo drugačijoj ulozi, u ulozi izviđača. Posao izviđača nije napad ili obrana. Posao izviđača je razumijevanje. Izviđač je onaj koji izlazi van, mapira teren, utvrđuje moguće prepreke. Izviđač se može nadati da će saznati da, recimo, postoji most na povoljnom mjestu preko rijeke. No, povrh svega, izviđač želi znati čega tamo stvarno ima što je točnije moguće. I u stvarnoj, pravoj vojsci i vojnik i izviđač su ključni. Ali također možete smatrati svaku od uloga kao način razmišljanja -- metaforu za to kako mi svi obrađujemo informacije i ideje u našim svakodnevnim životima. Ono što ću obrazložiti danas jest da dobra prosudba, točno predviđanje i donošenje dobrih odluka ovisi o tome kakav način razmišljanja imate. Kako bih vam prikazala te načine razmišljanja u praksi, odvest ću vas u Francusku 19. stoljeća gdje je ovaj komad papira bezazlenog izgleda pokrenuo jedan od najvećih političkih skandala u povijesti. Otkrili su ga časnici u francuskom generalnom stožeru u 1894. Bio je rastrgan u kanti za smeće, ali kada su ga sastavili, otkrili su da je netko iz njihovih redova Njemačkoj prodavao vojne tajne. Pa su pokrenuli veliku istragu, a njihove sumnje su bile brzo usmjerene na ovog čovjeka, Alfreda Dreyfusa. Imao je izvanredan dosje, nikakve prethodne prijestupe, nikakav motiv, kako im se činilo. Ali je Dreyfus bio jedini židovski časnik toga reda u vojsci, a nažalost, u to je vrijeme francuska vojska bila vrlo antisemitska. Usporedili su Dreyfusov rukopis s tim dopisom i zaključili da se podudaraju iako vanjski profesionalni stručnjaci za rukopis nisu baš bili sigurni u sličnost, ali to nije važno. Pretražili su Dreyfusov stan tražeći bilo kakve znakove špijunaže. Pregledali su mu spise i nisu ništa našli. To ih je samo uvjerilo još više da Dreyfus nije samo kriv, nego je i lukav jer je očito sakrio sve dokaze prije nego što su ih oni uspjeli naći. Nakon toga, pretražili su njegovu osobnu povijest zbog okrivljujućih detalja. Razgovarali su s učiteljima, i saznali su da je učio strane jezike u školi što očito pokazuje želju za zavjerom sa stranim vladama kasnije u životu. Njegovi učitelji su rekli da je Dreyfus bio poznat po dobrom pamćenju, što je vrlo sumnjivo, zar ne? Zato što špijun mora zapamtiti mnogo stvari. Pa je slučaj završio na sudu i Dreyfus je osuđen. Nakon toga, izveli su ga na neki javni trg i ritualno strgnuli znamenje s uniforme te razlomili mač na dva dijela. To se nazvalo Ponižavanje Drayfusa. Pa su ga osudili na doživotni zatvor na prikladno nazvanom Vražjem otoku, koji je gola stijena blizu obale Južne Amerike. Tamo je otišao i tamo je svoje dane proveo sam, pišući pisma i pisma francuskoj vladi u kojima ih je molio da ponovno otvore njegov slučaj kako bi otkrili da je nevin. Ali uglavnom je Francuska to smatrala završenim slučajem. Jedna stvar koja mi je zaista zanimljiva o aferi Dreyfus jest pitanje zašto su časnici bili toliko uvjereni da je Dreyfus bio kriv. Mogli biste čak pretpostaviti da su mu smjestili, da su mu namjerno podmetnuli. Ali povjesničari ne misle da se to dogodilo Koliko znamo, časnici su stvarno mislili da imaju jak slučaj protiv Dreyfusa. Zbog čega vam dođe da se zapitate: Što to govori o ljudskom umu da možemo smatrati takav loš dokaz dovoljno uvjerljivim da se osudi čovjeka? Dakle, ovo je primjer onoga što znanstvenici zovu "motivirano rasuđivanje" To je pojava u kojoj naši podsvjesni motivi, naše želje i strahovi oblikuju način na koji tumačimo informacije. Neke informacije, neke ideje čine se kao naši saveznici. Želimo da pobjede. Želimo ih braniti. A druge informacije ili ideje su neprijatelj i želimo ih upucati. Zato "motivirano rasuđivanje" nazivam vojničkim načinom razmišljanja. Vjerojatno većina vas nikad nije progonila francusko-židovskog časnika zbog veleizdaje. Pretpostavljam, ali možda pratite sportove ili politiku pa ste mogli primijetiti da, kada sudac presudi da je vaša ekipa napravila prekršaj, na primjer, vrlo ste motivirani da nađete razloge zašto je u krivu. Ali ako presudi da je druga ekipa napravila prekršaj -- odlično! To je dobra odluka, nećemo je pobliže preispitivati. Ili možda ste čitali članak ili istraživanje koji proučavaju neku kontroverznu politiku, kao što je smrtna kazna. Kao što su istraživači prikazali, ako podupirete smrtnu kaznu i istraživanje pokaže da ona nije djelotvorna, onda ste vrlo motivirani da nađete razloge zbog kojih je istraživanje loše provedeno. Ali ako prikaže da smrtna kazna djeluje, to je dobro istraživanje. I obrnuto: ako ne podupirete smrtnu kaznu, ista stvar. Naše rasuđivanje je pod jakim utjecajem, nesvjesno ovisno o tome za koju stranu želimo da pobijedi. I to je sveprisutno. Ono oblikuje kako razmišljamo o svojem zdravlju, našim vezama, kako odlučujemo glasovati, što smatramo da je pravedno ili etično. Što me najviše straši u vezi s motiviranim rasuđivanjem ili vojničkim načinom rasuđivanja jest koliko je nesvjesno. Možemo misliti da smo objektivni ili pravedni i još uvijek uništiti život nevinog čovjeka. Međutim, na Dreyfusovu sreću, njegova priča još nije gotova. Ovo je pukovnik Picquart. On je još jedan visoki časnik u francuskoj vojsci. I kao većina ljudi, pretpostavio je da je Dreyfus kriv. Kao i većina ljudi u vojci, bio je barem ležerno antisemitist. Ali u jednom trenutku Picquart je počeo sumnjati: "Što ako smo svi u krivu u vezi s Dreyfusom?" Ono što se dogodilo jest da je pronašao dokaze da se špijuniranje za Njemačku nastavilo, čak i nakon što je Dreyfus bio u zatvoru. Otkrio je i da je drugi časnik u vojsci imao rukopis koji savršeno odgovara dopisu bolje nego Dreyfusov rukopis. Pa je odnio svoja otkrića svojim nadređenima, ali na njegovo zaprepaštenje, oni ili nisu marili ili su izmislili razrađene racionalizacije da bi objasnili njegova saznanja, poput, "Sve što si dokazao, Picquart, jest da postoji još jedan špijun koji je naučio oponašati Dreyfusov rukopis i on je nastavio špijunirati nakon što je Dreyfus otišao. Ali Dreyfus je i dalje kriv." Na kraju, Picquartu je uspjelo osloboditi Dreyfusa. Ali trebalo mu je 10 godina i dio tog vremena on je sam bio u zatvoru zbog nelojalnosti vojsci. Mnogo ljudi smatra da Picquart ne može stvarno biti junak ove priče jer je bio antisemitist i to je loše, s čime se slažem. Ali osobno, za mene, činjenica da je Picquart bio antisemitist zapravo njegova djela čini zadivljujućima jer je imao jednake predrasude, jednake razloge da bude pristran kao njegovi kolege časnici, ali je njegova motivacija da sazna istinu i podrži je prevladala sve to Pa za mene, Picquart je primjer za ono što nazivam "izviđačkim načinom razmišljanja". To je poticaj da ideja ne pobijedi niti izgubi, nego da vidite čega zaista ima što je iskrenije i točnije moguće, čak i ako nije lijepo ili povoljno ili ugodno. U pogledu ovog načina razmišljanja sam vrlo strastvena. Provela sam posljednjih par godina proučavajući i pokušavajući shvatiti što uzrokuje izviđački način razmišljanja. Zašto su neki ljudi, barem ponekad sposobni prevladati svoje predrasude, pristranost i motive i samo pokušati vidjeti činjenice i dokaze što je objektivnije moguće? I odgovor je u emocijama. Baš kao što je vojniči način razmišljanja ukorijenjen u emocijama, poput obrambenosti ili plemenske pripadnosti, i izviđački način razmišljanja ukorijenjen je u različitim emocijama. Na primjer, izviđači su znatiželjni Vjerojatnije će reći da osjećaju ugodu kada nauče nove informacije ili potrebu da riješe zagonetku. Vjerojatnije je da će biti zainteresirani kada naiđu na nešto što je suprotno njihovim očekivanjima. Izviđači imaju i različite vrijednosti. Vjerojatnije će reći da misle da je kreposno preispitivati svoja uvjerenja i vjerojatno neće reći da se netko tko promijeni mišljenje čini slabim. Povrh svega, izviđači stoje na zemlji, što znači da njihovo samopoštovanje nije povezano s tim koliko su u pravu ili u krivu u vezi s određenom temom. Pa mogu vjerovati da smrtna kazna djeluje. Ako istraživanja pokažu da to nije tako, mogu reći, "Hm, izgleda da sam bio u krivu. To ne znači da sam loš ili glup." Ovaj skup osobina je ono što su istraživači otkrili -- a i ja sam otkrila iz anegdota -- da predviđa dobro rasuđivanje. A ključna pouka koju vam želim prenijeti o ovim osobinama jest da se ne odnose ponajprije na to koliko ste pametni ili koliko znate. Zapravo, one nisu uopće u korelaciji s IQ-om. U vezi su s onim kako se osjećate. Postoji citat Saint-Exupérya kojem se stalno vraćam. On je autor "Malog princa". Rekao je, "Ako želiš sagraditi brod, nemoj okupiti ljude da skupljaju drvo i davati im naredbe i raspodijeliti posao. Umjesto toga, podučite ih da žude za velikim i beskrajnim morem." Drugim riječima, smatram da, ako zaista želimo poboljšati naše rasuđivanje kao pojedinaca i kao društva, ono što najviše trebamo nije poduka o logici ili govorništvu ili vjerojatnosti ili ekonomiji, iako su te stvari vrlo vrijedne, Ali ono što nam najviše treba da dobro iskoristimo ta načela je izviđački način razmišljanja. Moramo promijeniti kako se osjećamo. Moramo naučiti kako da se osjećamo ponosnima umjesto posramljenima kada primijetimo da smo u vezi s nečime bili u krivu. Moramo naučiti kako da budemo zainteresirani umjesto obrambeni kada naiđemo na informacije koje su suprotne našim uvjerenjima. Pa je pitanje s kojim vas želim ostaviti: Za čime najviše čeznete? Čeznete li za obranom svojih uvjerenja? Ili čeznete za tim da vidite svijet što je jasnije moguće? Hvala. (Pljesak)