Alber Kami je odrastao okružen nasiljem.
Njegova domovina Ažir se bila zaglibila
u konfliktu između domaćih Alžiraca
i kolonizatora, francuskih Evropljana.
Izgubio je oca u Prvom svetskom ratu
i ocenjeno je da je nesposoban
da se bori u drugom.
Boreći se sa tuberkulozom u Francuskoj
i suočavajući se sa ratnim razaranjima
kao novinar otpora,
Kami je postajao malodušan.
Nije mogao da pojmi bilo kakav smisao iza
sveg tog beskrajnog krvoprolića i patnje.
Zapitao se: ako svet nema smisla,
da li individualni životi
i dalje mogu da imaju vrednost?
Mnogi Kamijevi savremenici
su istraživali slična pitanja
u okvirima nove filozofije
nazvane egzistencijalizam.
Egzistencijalisti su verovali
da se ljudi rađaju kao neispisane table
i da je svako odgovoran za stvaranje
sopstvenog smisla usred haosa sveta.
Međutim, Kami je odbacio
njihovu školu mišljenja.
Tvrdio je da se svi ljudi rađaju
sa zajedničkom ljudskom prirodom
koja ih povezuje ka zajedničkim ciljevima.
Jedan od tih ciljeva je traženje smisla
uprkos proizvoljnoj okrutnosti sveta.
Kami je gledao na žudnju čovečanstva
za smislom i tihu ravnodušnost univerzuma
kao na dva neuklopiva delića slagalice
i smatrao je potrebu za njihovim
uklapanjem suštinski apsurdnom.
Ova tenzija je postala središte
Kamijeve filozofije apsurda,
koja je tvrdila da je život
po svojoj prirodi uzaludan.
Istraživanje života bez smisla
je postalo vodeće pitanje
iza Kamijevog ranog dela,
koje je naslovio „ciklus apsurda”.
Zenit ovog ciklusa
i Kamijev prvi objavljeni roman
pruža krajnje sumoran odgovor.
„Stranac” prati Mersoa,
emocionalno obamrlog mladića
koji ne pridaje mnogo smisla bilo čemu.
Ne plače na majčinoj sahrani,
podržava komšijinu intrigu da ponizi ženu,
čak i vrši čin nasilja -
ali Merso ne oseća grižu savesti.
Za njega, svet je besmislen
te za moralne sudove nema mesta u istom.
Ovaj stav stvara
neprijateljstvo između Mersoa
i uređenog društva u kom živi,
polako uvećavajući njegovu otuđenost
sve do eksplozivnog vrhunca romana.
Nasuprot njegovog prezrenog junaka, Kami
je slavljen zbog svoje iskrene filozofije.
„Stranac” ga je vinuo u zvezde
i Kami je nastavio da stvara dela
koja su istraživala
vrednost života usred apsurda,
a mnoga od njih su se vrtela
oko istog filozofskog pitanja:
ako je život uistinu besmislen,
da li je samoubistvo
jedini racionalan odgovor?
Kamijev odgovor
je bilo nedvosmisleno „ne”.
Možda nema objašnjenja
za naš nepravedni svet,
ali odabrati život uprkos svemu
je najsuštinskije ispoljavanje
naše istinske slobode.
Kami ovo objašnjava
u jednom od svojih najčuvenijih eseja
u čijem je središtu grčki mit o Sizifu.
Sizif je bio kralj koji je varao bogove
i bio je osuđen da beskonačno
kotrlja kamen uz brdo.
Okrutnost njegove kazne
počiva u njenoj jedinstvenoj uzaludnosti,
ali Kami tvrdi da je čitavo
čovečanstvo u istoj situaciji.
I tek kada prihvatimo
besmisao naših života
možemo da se suočimo sa apsurdom
sa visoko uzdignutim glavama.
Kako Kami kaže, kada kralj odabere
da još jednom otpočne neumoljivi zadatak:
„Moramo da zamislimo Sizifa srećnog.”
Kamijevi savremenici
nisu bili toliko otvoreni za uzaludnost.
Mnogi egzistencijalisti
su bili zagovornici nasilne revolucije
kojom bi se svrgnuli sistemi
za koje su verovali da lišavaju
ljude aktivnog učešća i svrhe.
Kami je odgovorio svojim drugim
skupom dela: ciklusom pobune.
U „Pobunjenom čoveku”
je istraživao pobunu kao čin stvaranja,
a ne kao čin destrukcije.
Kami je verovao da bi
izokretanje dinamike moći
samo dovelo do beskrajnog ciklusa nasilja.
Umesto toga, način da se izbegne
bespotrebno krvoproliće
je da se postigne razumevanje javnosti
o našoj zajedničkoj ljudskoj priorodi.
Ironično, baš je ovaj ciklus
relativno miroljubivih ideja
pokrenuo njegovo razilaženje
sa mnogim kolegama piscima i filozofima.
Uprkos kontroverzi,
Kami je započeo rad na svom najdužem
i najintimnijem romanu do tad:
autobiografskom delu
naslovljenom „Prvi čovek”.
Planirao je da roman bude
prvi deo u optimističnijem novom smeru:
ciklusu ljubavi.
Međutim, 1960. godine, Kami
je iznenda umro u automobilskoj nesreći
koja bi jedino mogla da se opiše
kao besmislena i apsurdna.
Iako svet nikad nije
ugledao njegov ciklus ljubavi,
njegovi ciklusi pobune i apsurda i dalje
imaju odjek kod današnjih čitalaca.
Njegov koncpet apsurda je postao
deo svetske književnosti,
filozofije 20. veka, pa čak i pop kulture.
Danas, Kami ostaje vodič od poverenja
za trenutke neizvesnosti;
njegove ideje prkosno prožimaju
nerazumni svet inspiracijom,
a ne porazom.